Nagovoriti djecu da pojedu povrće, bitka je stara koliko i svijet, a svaki roditelj ima vlastiti trik kako privoliti potomka da pojede 'ono zeleno na tanjuru', piše Telegraph.
Ali nova je studija otkrila da djeca širom svijeta ne prigovaraju povrću zato što su razmažena, već je to prirodna posljedica biologije.
Kemikalija iz nekih vrsta povrća - onih iz roda kupusnjača u što spadaju brokula, kelj, cvjetača, kupus, repa i prokulica - miješa se s enzimima u slini i tako nastaju sumporasti spojevi koji imaju vrlo neugodan okus.
U pitanju je kemikalija S-metil-ʟ-cistein sulfoksid, koja sama po sebi nema okusa i mirisa, no postaje neugodna tek kad se razbije prirodnim enzimima koji se nalaze u našem oralnom mikrobiomu, odnosno 'dobrim' bakterijama koje postoje u ustima.
Međutim, nemaju svi istu koncentraciju ili sastav enzima u svom oralnom mikrobiomu, pri čemu ih neki ljudi prirodno proizvode puno, a drugi vrlo malo.
Za ljude koji prirodno imaju puno ovih enzima za proizvodnju sumporastih spojeva, opor okus ovog povrća je intenzivniji, pa je stoga veća vjerojatnost da će te osobe izbjegavati prokulice za ručkom i smoothie od kelja.
Je li nesklonost prema povrću nasljedna?
Taj je odnos odavno poznat, no istraživači iz Znanstvene i industrijske istraživačke organizacije Commonwealtha (CSIRO), australske vladine agencije odgovorne za znanstvena istraživanja, ispitali su postoji li neki nasljedni aspekt u proizvodnji enzima, pa prema tome postoji li nesklonost prema povrću u obitelji, a prenosi se s roditelja na dijete.
Da bi to istražili, znanstvenici su uzeli sirovu i kuhanu brokulu i cvjetaču te nad njima proveli analitički postupak koji se naziva plinsko kromatografsko-olfaktometrijska spektrometrija.
Ovaj postupak lovi paru koju oslobađa povrće i rastavlja je na sastavne dijelove kako bi se precizno odredilo koji su spojevi prisutni i koliko ih ima.
Zatim je 98 parova roditelja i djece zamoljeno da pomirišu određene spojeve i ocijene koliko im se sviđaju ili ne sviđaju. Nimalo ne iznenađuje da se jedan od spojeva, dimetil trisulfid, koji ima miris sumpora i truleži, najmanje sviđao i djeci i odraslima.
Slina pomiješana sa sirovom cvjetačom u prahu
Znanstvenici su zatim prikupili uzorke sline od djece u dobi između šest i osam godina i njihovih roditelja te ih pomiješali sa sirovom cvjetačom u prahu.
Ove su mješavine osmišljene tako da oponašaju reakcije kada osoba žvače hranu, a proizvedeni spojevi se zatim podvrgavaju istoj analitičkoj tehnici.
Istraživači su otkrili da postoji veliki raspon u razini proizvedenih spojeva sumpora koji ovisi o količini prirodno prisutnih enzima.
Utvrđeno je da djeca imaju slične razine sumporastih spojeva kao i njihovi roditelji, što ukazuje na to da se prihvaćanje ili neprihvaćanje povrća prenosi s generacije na generaciju.
Ipak, visoka koncentracija sumporastog spoja dovela je do primjetne nesklonosti povrću samo kod djece.
Roditelji te djece, iako su imali isti sastav mikrobioma u ustima kao i njihovi potomci i iste visoke razine sumporastog spoja, nisu kazali da ne vole povrće.
Naučiti tolerirati snažne mirise
Istraživači kažu da je to možda posljedica toga što su s vremenom naučili tolerirati miris te su sve više prihvaćali i snažan okus.
'Interakcije između povrća i ljudske sline mogu utjecati na razvoj spoja u ustima, koji se pak može povezati s individualnom percepcijom i ukusom', kažu znanstvenici u svom radu, objavljenom u Journal of Agricultural and Food Chemistry.
'Intrigantan je zaključak da postoji značajna veza između rodbinski vezanih parova odraslih i djece. Otkrili smo značajnu povezanost između mikrobioma pljuvačke roditelja i djece, osobito majki i djece.'
Rezultati pružaju novo potencijalno objašnjenje zašto neki ljudi vole povrće, a drugi, osobito djeca, ne vole, kažu znastvenici.