20 GODINA U BRESTOVCU

‘Živio sam s oboljelima od tuberkuloze. U školu išao žičarom i strahovao od duha gostioničara‘

Zagrepčanin Milan Blažević (69) 20 godina živio je u danas razrušenom Brestovcu. Došao je tamo kao beba od šest mjeseci...
Josip Blažević 20 je godina živio u Brestovcu
 Goran Mehkek/Cropix

- Bilo je to najljepše moguće djetinjstvo, opisuje svoje odrastanje uz zagrebački sanatorij Brestovac Milan Blažević (69), zagrebački inovator. Kao dijete medicinskih radnika, u Brestovac je došao kad mu je bilo samo šest mjeseci.

Proveo je tamo sljedećih dvadeset godina života.

image
Sanatorij Brestovac, dnevnik i arhivske fotografije: Milan Blažević

- Moji su iz Dalmatinske zagore, odrastali su na Dinari, u selu koje se nalazilo na 800 metara nadmorske visine. Tata Jure se zaposlio kao pomoćni radnik na Brestovcu 1949. godine, mama Mara je došla za njim u veljači 1952., tek sam bio napunio šest mjeseci. Padao je snijeg, bilo je hladno, nosila me omotanog u jaknu. No, kako je Brestovac otprilike na istoj nadmorskoj visini kao mjesto iz kojeg su došli, nekih većih šokova nije bilo, kaže.

image
Sanatorij Brestovac, dnevnik i arhivske fotografije: Milan Blažević

Sanatorij Brestovac na Medvednici počeo je s radom 1909. godine, kada je u ovo lječilište primljeno prvih pedesetak bolesnika. No, ubrzo je zbog sve većeg broja oboljelih od tuberkuloze broj ležaja porastao, a sanatorij se proširio. Priča o Brestovcu započela je iz romantičnih pobuda, kako se godinama prepričavalo u Zagrebu.

image
Goran Mehkek/Cropix

Naime, gradnja je počela na inicijativu liječnika, književnika i novinskog urednika Milivoja Dežmana koji ga podiže iz ljubavi prema poznatoj, lijepoj glumici Ljerki Šram. Pridružio se čitav Zagreb svim raspoloživim sredstvima, među ostalim i aukcijama na kojima su se prodavala djela Bukovca ili Ivekovića. Ljerka Šram bila je femme fatale svojeg razdoblja, među ostalim divio joj se i car Franjo Josip. Dežman je živio s njom te je prigrlio i njezina sina iz braka s Aleksandrom Ivakovićem. A nakon što je oboljela od tuberkuloze, dao je podići prvu specijaliziranu bolnicu te vrste na jugu Europe. Nažalost, ona nije izdržala, preminula mu je na rukama.

image
Sanatorij Brestovac, dnevnik i arhivske fotografije: Milan Blažević

Posljednji su pacijenti iz bolnice otišli krajem šezdesetih godina. Sanatorij, čiju je izgradnju vodio arhitektonski ured Benedik i Baranyai, danas je napušten, propada, nije za njega pronađena nova namjena, ruševan je. Pokraj sanatorija postojale su i kućice podignute 1916. godine za vojnike, a u kojima su kasnije živjeli zaposlenici sanatorija sa svojim obiteljima.

Milan Blažević jedan je od njih.

image
Goran Mehkek/Cropix

- Roditelji su radili u krugu stotinu metara udaljeni od nas. Nije bilo vrtića, nego smo se čim smo prohodali krenuli igrati vani. Šetnice su bile sjajno održavane. Nekako smo srastali sa šumom. Nije bilo prometa, nije bilo nasilja. Kada smo krenuli u osnovnu školu, prva četiri razreda bila su nam svima na samom pragu kuće. I onaj koji je živio najdalje bio je udaljen petstotinjak metara. Prva četiri razreda znalo nas je pohađati od devet do petnaest, ovisno o generaciji, kaže Milan, dodajući da je imao strogog učitelja koji ih je lupao ravnalom, ali i puno toga naučio.

- Od petog do osmog razreda imali smo organizirani prijevoz do grada autobusom, kombijem ili pak žičarom koja je podignuta 1963. godine. No, nakon što smo krenuli u srednje škole, transport je postao problem. Nije bila dobra veza i puno se gubilo na put, pa su djeca ostajala u gradu kod rodbine, poznatih ili u podstanarstvu. Šest mjeseci sam izdržao, nakon čega sam se vratio. Išao sam radije u kombinaciji žičarom i pješice, stopirao, samo da prespavam na toplom kod svojih. Nije me bilo nikada strah u šumi samog, čak ni po mrklom mraku, osim kad bih susreo nekog nepoznatog. Odrastao sam sa šumom.

Kao obitelj, u Brestovcu su živjeli do 1968. godine, on sam i nešto dulje.

- S nekim ponosom ističem kako je sa zadnjim bolesnikom od tamo otišao i moj tata. Preselili smo se, potom, u nekakvu u sklepanu kućicu, u Gračane. No, zadržali smo stan i gore koji je imao i struju i besplatnu vodu. Znao sam sve do 1971. godine još odlaziti tamo. Ne čitavo vrijeme, ali obavezno vikende, kad bi mi sve dodijalo. Tako da sam na Brestovcu bio od 1951. do 1971. godine i zasigurno imam jedan od duljih staževa života tamo.

image
Sanatorij Brestovac, dnevnik i arhivske fotografije: Milan Blažević

Vladao je duh zajedništva i međusobne pomoći.

- Bile su pomiješane stambene jedinice zaposlenika s bolničkim odjelima. Ako bi nekom od bolesnika teže pozlilo tijekom noći, ako bi počeo pljuvati krv, oni koji su mogli dotrčali bi do prvog doktora ili medicinskog radnika. Ustajali su, nitko se od njih nije ljutio što ih se budi po noći. I moj se tata često znao dizati po noći. Svi su bili tu jedni za druge. A ako bi primjerice autobus koji bi dolazio po snijegu zapeo, svi bi priskočili, i doktori i pekar, govori.

Život gore podrazumijevao je, naime, čitavu infrastrukturu.

image
Goran Mehkek/Cropix

Kako nabraja: "Imali smo svoju klasičnu, staru pekarnicu u kojoj su radila tri pekara, a koji su znali peći između šest i osam stotina kruhova dnevno. Postojala je i mesarnica. I postolar koji je živio na rubu naselja, u samoj šumi. Potom, krojačke radnje za popravak odjeće. Čitaonica i knjižnica. Velika praona rublja. Vrtlari su brinuli o šetnicama i parkovima. Kuharice su kuhale za sve. Neki su bolesnici bili tamo godinama, pa su imali i amaterski radio ili foto klub, što je također bio dio terapije. Potom, bila je i konjušnica da dva para konja. Kao i stotinjak svinja.

image
Sanatorij Brestovac, dnevnik i arhivske fotografije: Milan Blažević

Prije dolaska Milana Blaževića na Brestovac postojala je i gostiona, koja se tamo održala do Drugoga svjetskog rata. Nje nije više bilo, no ostale su priče koje su djeca prepričavala i plašila se međusobno.

- Vikendom su se organizirali plesovi u toj gostioni, a postojala je i vrtna terasa. Gostioničar je, prepričavalo se, volio malo šarati i tako je taknuo u tuđu ženu. To je jedino ubojstvo za koje se znalo na Brestovcu, a priča je imala i jedan romantičan štih.

Kao djeca su se, nastavlja, pribojavali doći do mjesta gdje se nekoć nalazila gostionica, upravo radi te čitave priče. Znali su se, potom, igrati i igre izazova, tko će otvoriti lijes koji se nalazio u mrtvačnici, nažalost smještene na lokaciji za one koji nisu preživjeli tuberkulozu, na rubu šume, nisam baš bio previše hrabar i otvarao lijesove, no neki jesu.

Zaposlenika je bilo, pokušao je otprilike izračunati naš sugovornik, oko 400.

image
Sanatorij Brestovac, dnevnik i arhivske fotografije: Milan Blažević

Nisu se bojali doticaja s bolesnicima?

- Nismo. Oni su šetali po zasađenim drvoredima od jele koji su bili karakteristični za bolnice takvog tipa. Smatralo se, naime, da crnogorica proizvodi puno ozona. Znali smo se susretati ponekad u autobusima, no oni su u pravilu bili na svojem području, a mi na svom. Kako smo imali i kinodvoranu u sklopu Brestovca, za bolesnike su se projicirali filmovi od pola pet do pola sedam. Potom bi se dvorane ventilirale, a navečer smo dolazili mi, namještenici i njihova djeca. Učili smo puno o ovoj bolesti. Također se prenosila kapljično, a bacil tuberkuloze je vrlo otporan pa čak u ekstremnim uvjetima može preživjeti nekakvih pet, šest mjeseci. No, valjda život na svježem zraku... nikad se nitko od nas nije zarazio, prisjeća se.

Živjeli su, dakle, u kućicama podignutima 1916. godine, za vojnike koji su oboljeli od tuberkuloze.

- To su bile tipske kućice, njihovi su elementi rađeni u Austriji, potom su ovdje bile dovezene i slagale su se po brojevima. Osnovni materijal je bio, naravno, drvo. No, zbog ekstremnih uvjeta puno se pažnje polagalo na izolaciju. U to doba nije bila poznata staklena ili kamena vuna, već su se dugačke vreće sa suhim pijeskom ugrađivale između dva zida. Vanjski dio je bio u principu od ter papira, kao i krov. To je bilo da radi snijega i kiše, općenito, šumske klime, drvo ne istruli. Unutra je bila trska sa žbukom. Dojam je bio dok smo stanovali da je čovjek u zidanoj zgradi. Bili su veliki prozori, kako bi se osigurao protok zraka. Zimi je bilo izuzetno toplo, među ostalim i zato što je svaki stan imao kalijevu peć. Ma, život je tamo bio fantastičan.

image
Damir Krajac/Cropix

Što se tiče higijene, kaže, "naše su se kupaonice ložile subotom, pa smo se kupali samo tim danom, što je drugačije od današnjeg standarda. No, bili smo zdravi. Na četiri do pet obitelji došao bi jedan sanitarni čvor s četiri WC-a i jednako toliko umivaonika, pa koji bi bio slobodan. Možda je to iz današnje perspektive neobično, no nama je sve to bilo savršeno".

Roditelji su mu, kaže, imali puno slobodnog vremena.

- Kuharice su kuhale, tako da se time nisu bavili, što se prehrane tiče, sve je bilo već gotovo, servirano. Imali su tu blagodat i da nije bilo potrebno previše paziti na djecu. U slobodno bi se vrijeme igrali loptom, sjedili na klupama i razgovarali i slično. Puno je ljudi, među njima i moj otac, iskoristilo slobodno vrijeme kako bi učili i završili fakultete.

Zvono je označavalo koje je doba dana.

- Ujutro je bio doručak uz bijelu kavu. Potom su se bolesnici odmarali od pola deset do pola dvanaest, morali su ležati i nije ih se smjelo uznemiravati, pa mi djeca nismo niti smjeli biti u blizini. Kada bi bilo lijepo vrijeme, odmarali su se vani na ležaljkama, u prostoru koji je, negdje sam pročitao, uređen po uzoru na švicarski sanatorij. Potom je ručak bio od pola dva do pola četiri, pa šetnja... Svi su se orijentirali prema tom zvonu, govori.

Zapravo je to bio kao život u zadruzi? 

- Da. Svi smo sve znali, za nas su to sve bili stričeki i tete. Imali smo taj osjećaj, kada smo bili djeca, da su nam svi rodbina.

image
Damir Krajac/Cropix

Milan Blažević spomenuo je i kinodvorane u koje su odlazili u dokolici.

- Imali smo i sindikalnu dvoranu u kojoj su se nalazili stolni tenis, biljar, televizor. Za praznike bismo davali predstave, naša bi osnovna škola napravila skečeve i recitacije. Postojao je i amaterski sastav, tamburaši pa bi se i plesalo. Mi tinejdžeri smo se izborili i za svoj klub. U to doba su stasali, primjerice Crveni koralji pa smo lijepili njihove plakate na zid. Ako nije bilo ljepila, razmutili bismo brašno pa ih tako zalijepili na zid.

Jesu li se baš sva djeca uklopila u takav život, pitamo našeg sugovornika. Odgovara da jesu.

- To nas je formiralo, ako je i netko bio drugačiji, morao se uklopiti. Nakon što smo se spustili u grad, susreli smo se s realnošću, s ljudskim zlobama. To nas je šokiralo, taj stvarni život. Imali su, zapravo, zaštićeno djetinjstvo? 

- Da, odgovara.

- Često su neki zaposlenici zvali svoje nećakinje i nećake da provedu ljeto s nama, što je bilo još zabavnije. Oni su se prilagodili nama, mi smo nešto novo naučili od nas. Bilo je obostrano zadovoljstvo i bilo je jako lijepo. 

Zapravo su čitavo djetinjstvo proveli vani, na otvorenom? 

- Upravo tako. Ljeti smo bili uz logorsku vatru, na kojoj smo pekli kukuruz, redovito se i pjevalo. Trešnja bi sazrijevala krajem svibnja. Dogovarali bismo se kod bijele trešnje ili kod divlje trešnje. A jesu li tijekom godine stigli učiti s obzirom na to koliko im je vremena odlazilo na put do škole, kada su već postali srednjoškolci? 

image
Sanatorij Brestovac, dnevnik i arhivske fotografije: Milan Blažević

- Sve se stiglo. Zimi smo došli doma, prvo smo napravili zadaću, a potom na skijanje. Bila su i nevjerojatna sanjkališta. Svako je godišnje doba bilo sjajno na svoj način.

Milan Blažević danas je u penziji, a za sobom ima, kako kaže, četrdeset tri i pol godine staža na Institutu 'Ruđer Bošković'. 

Inovator je i vlasnik nekoliko patenata, od kojih je jedan vezan uz zelenu energiju. Povratak korijenima, kažem. Složit će se. Odlazi li kad gore, na Brestovec? 

- Organski mi nedostaje miris lišća koje se počinje raspadati, kiše, snijega. Uvijek kad idem na Sljeme, a znam često otići, odem preko Brestovca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. siječanj 2021 22:30