TALIJANSKE ŠMINKERICE

‘Vespa nije motor, ona je životni stil. Nedostaje mi još jedna pa da imam sve modele koje želim‘

Milan Medić, Branimir Tomurad, Hrvoje Matić
 Damjan Tadić/Cropix
Branimir Tomurad vlasnik je lijepe kolekcije kultnih motora

Branimir se u vespe zaljubio a gdje drugdje nego u - Rimu.

- Ljeto je, 2008. godina, ulice Rima pune su ih, vespe zuje gradom, mnoge od njih zapuštene, ali očito žive, u upotrebi svakog dana. Uostalom, vespa postoji da bi se vozila, a ne držala u garaži - kaže.

Branimir Tomurad je vlasnik vespe 180 Super Sport, crvene, a kako drugačije, i jedne od najljepših u Hrvatskoj. I baš je nju posudio za izložbu "Crvena - boja strasti" u Talijanskom institutu za kulturu u Zagrebu, otvorenoj jučer.

Na vespama je Tomurad prošao tisuće i tisuće kilometara, kaže.

Mislila sam da su vespe isključivo gradska vozila, kažem.

- Nikako - odgovara. - Na vespama se može putovati gdje god poželiš. U ranim šezdesetim godinama, kada su nastale vespe Gran Sport, zatim Super Sport i Rally, počela su i ozbiljna putovanja. Te vespe su mogle juriti 100 km/h i bile su udobne - objašnjava.

On je svoju kupio u Splitu.

image
Branimir Tomurad
Facebook/branimir Tomurad

- Prvo se prodavala u Rijeci, no nije bio pravi trenutak. Kada se prodavala ponovno, nakon dvije godine u Splitu, kao da je trebala doći meni u ruke. Sve se u tom trenutku poklopilo. Ova vespa je oldtimer, datira u 1964. godinu, vozio sam je ulicama Londona, ali i Mantove u Italiji - prisjeća se.

Danas ima pet vespi i Piaggio Ape, trokolicu na bazi vespe.

- Prva koju sam kupio bila je vespa 90 koju je bivši vlasnik doslovce prepilio da mu stane u auto i bacio je u reciklažno dvorište. Nedostaje mi još jedna pa da imam sve modele koje želim. Kolekcionarstvo je neka vrsta ovisnosti. Srećom, moja Petra dobro razumije tu moju strast, klinci sjede i bruje na tim vespama - kaže mi. Tomurad se osim autonovinarstvom bavi i ekspertnim poslom u tvrtki Mobile Ekspert koja se bavi procjenama i vještačenjima.

- S vespama uvijek ima posla. Mijenjam neke detalje, neprekidno nešto preslagujem. Potrebno je imati veliku garažu da bi se moglo baviti vespama - kaže. On je ima u Kustošiji.

Talijanske šminkerice

Vespa Klub Zagreb, čiji je član, osnovan je 1962. godine. Postoji, kaže, sjajna fotografija svih članova kluba snimljenih ispred HNK. Prvi je predsjednik bio Matko Hvala. Član je bio i Đani Šverko, poznati automobilist. Danas je s njima i Jovica Paliković, također automobilist i jedini osvajač klase na reliju Monte Carlo s naših prostora. Okupljaju se, govori, vrlo često, i šire ljubav prema vespama, na kojima su od travnja do listopada. Ponekad to prijeđe i u studeni. Svaki klub ima i lika na "zimskim gumama", ništa čudno. Svaki model vespe imao je svoju boju. Prva vespa na kojoj se boja mogla birati bila je baš ova, vespa Super Sport, pa ste osim bijele i plave mogli dobiti čak tri nijanse crvene. Na izložbi je moderna, nova, žarkocrvena vespa Primavera.

- Prekrasna šminkerica - dodat će.

Prva je vespa nastala 1946. godine, a samo godinu dana kasnije nastaje vespa 98 Corsa. Ta je verzija napravljena kako bi se svijetu pokazalo da i mali skuter može biti i kompetitivan. Prvi ju je vozio Giuseppe Cau koji je trijumfirao na utrkama. Zvali su ju i vatrenom loptom, a njezina je originalna boja bila crvena. Inače, zahvaljujući dizajnu, vespa se može voziti u odijelu ili suknji, što je odigralo i socijalnu ulogu u emancipaciji žena. Kad smo kod toga, Vespa klub Hrvatska pod kojim djeluje i Vespa klub Zagreb ne samo da ima članove, imao je svojevremeno i predsjednicu.

- Vespa nije samo proizvod. Ona je sloboda, strast, ljepota, život i nevjerojatan alat za upoznavanje predivnih ljudi - sumira Tomurad.

image
Milan Medić, Branimir Tomurad, Hrvoje Matić
Damjan Tadić/Cropix

Međutim, izložba u Talijanskom institutu prepuna je i drugih dizajnerskih dragulja.

- Od Garibaldijevih crvenih košulja, do Ferrarijevih automobila, crvena boja dio je talijanskog identiteta. Stoga ne čudi da talijanske tvrtke nove proizvode često lansiraju upravo u crvenoj boji - tumače kustosi izložbe "Crvena - boja strasti" na kojoj se mogu pogledati neka od najboljih djela talijanskog dizajna, nastala upravo u ovoj boji. Citiraju pritom i talijansku zvijezdu dizajna Ettorea Sottsassa, koji je smatrao da dizajn mora biti zavodljiv i uzbudljiv. Crvena je boja, uostalom, već stoljećima zanimljiva, pa podsjetimo da su se radi nijanse kardinalski crvene boje svojedobno vodili i ratovi. Ta se boja dobivala od ženki kukaca Dactylopius coccus.

Sajam taštine

Što se tiče suvremenog dizajna, istraživanja su na polju dizajna potvrdila ono što se i laički moglo naslućivati: kada se oblikuje dizajn Made in Italy, bolje prolaze snažne emocije pokazane kroz dizajn, dok Nordijci preferiraju minimalizam. Crvena boja, tumače psiholozi, probudit će strastvenije osjećaje, uzavrelu krv, to je boja koja je zavodljiva i prema kojoj je teško biti ravnodušan.

Izložit će se neki od najboljih predmeta talijanskog "crvenog" dizajna među kojima su, osim vespe, kuhalo za espresso Moka, fotelja "904", poznata u krugovima ljubitelja dizajna i kao sajam taštine, plastični ormar na kotačima, stolica-vreća Sacco inspirirana vrećom graha koju su za sjedenje koristili još stari Egipćani prije četiri tisuće godina, stolni sat inspiriran pločama s aerodroma Solari Cifra, svjetiljka Tolomeo inspirirana ribarima i mrežama, nova verzija torbice Gucci Ophidia Alessandra Michelea, s uzorkom flora koja je svojedobno napravljena za Grace Kelly. Sve u, naravno, crvenoj boji.

image
Milan Medić, Branimir Tomurad, Hrvoje Matić
Damjan Tadić/Cropix

Između ostalog izložena je i crvena pisaća mašina Olivetti koju je njezin vlasnik Nino Kucan naslijedio od oca koji je bio vlasnik autoškole u Bjelovaru i, paralelno, bio veliki ljubitelj talijanskog dizajna. Osim što je imao mašinu Olivetti, i on je vozio vespu, kao i topolino. Pisaću mašinu je kupio početkom sedamdesetih godina, par godina nakon njezina nastanka, u Trstu, govori Kucan, danas zaposlen u Talijanskom institutu za kulturu, gdje se održava i izložba. On namjerava ovu pisaću mašinu staviti pod pleksiglas i izložiti na zidu svojeg stana, u dnevnom boravku, poput umjetnine, a nakon što završi izložba. Pod pleksiglas će ju staviti da na nju ne bi padala prašina, a razmišlja i o nekim drugim modelima izlaganja. Kucan, dalje, kaže da ju je njegov otac kupio prije pola stoljeća. - Tada je bilo prestiž imati predmete talijanskog dizajna, Made in Italy. No, moram reći da je ova pisaća mašina i dandanas savršeno očuvana i u upotrebi. Zapravo, izgleda kao da je kupljena jučer. Dovoljno je da ju vidite pa da vam postane jasno koliko je to savršen, precizno napravljen proizvod. U svoje je doba bila ono što je danas nama laptop - kaže. Otac mu je danas u penziji, a "olivetticu" je poklonio sinu.

- To je bila moja želja i dobro se brinem o njoj. Kao i mojem ocu, i meni je dizajn strast. Nisam želio da se negdje zagubi - kaže. Crvena boja, nastavlja naš sugovornik, jasno ukazuje na činjenicu da je ova mašina, osim što je Made in Italy, i bila namijenjena talijanskom tržištu.

image
Milan Medić, Branimir Tomurad, Hrvoje Matić
Damjan Tadić/Cropix

- Iz Olivettija su napravili studiju za svako od tržišta, vezano i uz boje. Tim je studijama ustanovljeno da će crvena najbolje proći na talijanskom tržištu, a siva najbolje na njemačkom tržištu. Napravljene su studije i za ostale zemlje, no njih se ne sjećam. Kada je napravljena, krajem šezdesetih godina, govori dalje, bila je to prava avangarda na dotadašnjem tržištu pisaćih mašina, glavnog sredstva rada za pisanje. - Ne može se zablokirati, postoji u tri boje. Bila je i prijenosna, i puno lakša od ondašnjih mašina koje su znale biti i ogromni strojevi koje nose i po dva čovjeka. I plastika je bila izuzetno kvalitetna - govori Kucan i dodaje da je upravo ovaj primjerak kojeg on posjeduje, Valentino, izložen i u znamenitom njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, MoMA-i, u dijelu koji se odnosi na najbolji dizajn kroz povijest.

image
Vespa Vespa

Kucan je rođen 1966. godine. - Mašina i ja praktički smo vršnjaci - kaže i nastavlja: - Odrastao sam uz nju, i sve što mi je trebalo za školu, a moglo se pisati mašinom, pisao sam na njoj, uz nju me vezuju ugodna sjećanja mojeg djetinjstva.

Vrijedna tisuće dolara

I supruga mu je ljubiteljica dizajna, njoj je to i profesija, pa je neko vrijeme radila u Vincenzi, u talijanskom dućanu namještaja kao dizajnerica interijera. U Vicenzi su zajedno živjeli. Po povratku u Hrvatsku on upisuje talijanistiku. Diplomski je pisao na temu - dizajna caffeterije.

Autor ove pisaće mašine, smještene u crvenu dizajnersku kutiju, jedan je od najvećih talijanskih dizajnera, Ettore Sottsass, koji dizajn potpisuje zajedno s Perryjem Kingom.

Inače, na aukciji održanoj prije nekoliko godina u londonskom Sotheby'su ova je mašina bila procijenjena na 20 tisuća dolara, a naposljetku je prodana za 60 tisuća dolara. Sottsassa je inače zaposlio Adriano Olivetti kako bi duh popularne kulture unio u proizvode za svakodnevicu.

I na kraju, Marko Černelić zastupnik je firme Edra. U talijanski je dizajn zaljubljen više od trideset godina. Ljudi koji im dolaze u salon, govori, znaju prepoznati dobar dizajn, a tu se ubraja i Rose chair, stolica-ruža koju je napravio dizajner japanskog podrijetla Masanori Umeda. - Riječ je, zapravo, o skulpturi u prostoru, odlično je dizajnirana, a inspiraciju je pronašao u visećim vrtovima, u prirodi. To je stolica koja ima umjetnički element, unosi živost i osobni štih. Nije dobro kad su prostori previše sterilni - objašnjava nam.

Svaki je detalj ove stolice, svaka latica pažljivo razrađena. Umeda je prvo učio kod Achillea i Piera Giacoma Castiglionija, postaje savjetnik za Olivetti, gdje upoznaje Ettorea Sottsassa, autora olivettice.

image
Milan Medić, Branimir Tomurad, Hrvoje Matić
Damjan Tadic/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. ožujak 2024 11:00