‘‘Čovjek kojemu je spašen rođendan!‘‘ Tako je svoju kratku priču naslovio Osječanin Mario Opačak, koji se u petak 18. kolovoza našao među brojnima u Hrvatskoj, pa tako i na jadranskoj obali koji su iz raznih razloga morali potražiti hitnu medicinsku pomoć. On, konkretno u Trogiru, gdje se s obitelji nalazi na ljetovanju koje mu je umalo, skupa s proslavom rođendana, pokvarila iznenadna jaka bol uslijed koje su otekli i pokočili se zglobovi, a onda su mu sve to, ali i pogled na društvo i ljude popravili i uljepšali oni na koje se građani nerijetko žale, nerijetko i neopravdano – djelatnici Hitne medicinske pomoći u Trogiru. No, da ne dužimo, prenosimo Marijevu priču onako kako nam ju je napisao i poslao sa zamolbom da je objavimo i tako prenesmo onu drugu, ljepšu priču hrvatskog zdravstva...
‘‘Čovjek kojemu je spašen rođendan!
Ovim putem Vas molim da objavite ovu potpuno normalnu priču, ali zbog otvrdnuća ljudskih srdaca potpuno "šokantnu". Žalosno je uopće što nas šokira ono što je normalno nekada bilo. Naime,
izrevoltiran čestim kritikama koje slušam za djelatnike hitne pomoci (nemam veze sa tom strukom) imam svoju priču.
Dana 18.8., baš na svoj rođendan budim se sa nesnosnim bolovima i tek popodne odlučim da odem na hitnu. Iz Osijeka sam, a na godišnjem u Trogiru (dakle ne poznajem ljude, niti smo vezani na bilo koji način), i tako dolazim u Hitnu predajem iskaznicu i čekam red. Dakle, nedugo, nakon 10 minuta zovu me unutra i tu kreće ponovna vjera u ljude, primile su me sestra Vlatka Jović i dr. Biočić (isprike mislim Mirja), dakle prijem pun empatije, mira, strpljenja (ušao im hipohondar od 100kg i 193cm, treba to slušati, jer uvijek umirem) pregled odrađen profesionalno, savjetovan, preslušan sve sa smješkom i željom da pomognu svakom. Čak i vozač hitne zove na kavu kad ne bude radio, gosp. Matas.
Vraćam se navečer da im zahvalim i podignem lijek jer mi je bolje. Zašto ovo što je normalno pišem? E, pa zato što rade u uvjetima gdje Trogir gori od ljudi i one doslovno ne staju od posla, a imaju posla sa ljudima koji ih stalno napadaju, a one i svi oni tamo stasiti kao Velebit sve to trpe. Hitna im na javnom parkingu, svaki dan im ograde prolaz, gužve nenormalne, ljudi..., znate već... A oni brate rade kao mravi i uz sve to besprijekorno ljubazni i stručni.
Pa, molim sve ljude da ne iznose samo loše priče, već i ono u čemu smo najbolji a to je ljudskost. Ove dvije žene su za mene ponos Hrvatske i molim ministara Beroša, ako ovo ikada pročita, da ih nagradi i ne dozvoli da ovi Anđeli napuste Hrvatsku, jer uvjeti u kojima rade i njihovo ponašanje ne ide ruku pod ruku, njihov stav, znanje i mirnoća daju za vjerovati kao da rade u medu medenom, ali realnost je drugačija. Ministre posjetite sestru Jović, dr. Biočić i vozača Matasa. Ponavljam nemam veze s ljudima, samo sam jedan zadovoljni i ponosni "turist" iz Osijeka koji je oduševljen načinom prijema i ljudskosti koju sam doživio.
Mario Opačak‘‘