TOMISLAV I ENIZ

Trče i po 168 km u komadu, na nogama i spavaju: ‘A prije 5 godina sam nakon 6 km bio živi leš...‘

Daruvarčani Eniz Jašarević i Tomislav Tepeš na ultramaratonima su naučili kako istovremeno hodati i spavati
Eniz Jašarević i Tomislav Tepeš
 Nikolina Mimić Dujmović/mojportal.hr

Kad je prije pet godina prvi put u Rovinju trčao šest kilometara sa svojim prijateljem Tomislavom, Eniz je mislio da će umrijeti. Nije mogao doći do zraka, vrtjelo mu se u glavi, srce mu lupalo, noge su mu bile preteške. U to vrijeme čak ni krug na daruvarskom hipodromu od 900 metara nije mogao istrčati do kraja. Do tada je bio u drugom sportu, išao je u teretanu, dizao utege, piše MojPortal.hr.

Dva mjeseca kasnije Eniz je u Zagrebu istrčao svoj prvi polumaraton u životu.

Njegov prijatelj, danas 36-godišnji Tomislav Tepeš, prvi je put počeo trčati prije osam godina na daruvarskom hipodromu. Tomislav je tada bio nezadovoljan svojim životom i odlučio je nešto promijeniti. Prvi krug na hipodromu mu je bio nešto najnapornije što je ikada napravio u životu.

- Bio sam živi leš - kaže nam Tomislav i priznaje da je nakon toga shvatio da čovjek sve može ako je jak u glavi. Tako je on odlučio postati trkač.

Polumaratoni i trail utrke

Tri godine kasnije trčanjem je zarazio i svog kolegu s posla i prijatelja, sada 41-godišnjeg Eniza Jašarevića.

Nakon pet godina zajedničkog treniranja, Eniz i Tomislav danas u komadu trče 31 sat punih 168 kilometara po šumama Papuka, iza njih je 100 milja Istre (110 km) i cijeli niz polumaratona i trail utrka. U trail trčanje su se zaljubili na daruvarskom Ždral trailu 2016. godine.

image
Eniz Jašarević
Nikolina Mimić Dujmović/mojportal.hr

- Da mi je netko nakon prvog polumaratona rekao da ću trčati 110 kilometara po Istri ili 168 kilometara po Papuku, rekao bih mu da nije normalan. Isto kao što ljudi vjerojatno misle da mi nismo normalni. Priznajemo da smo možda malo opsjednuti tim sportom, ali to smo mi. To je naš način života. Vjerujemo da to može svatko, samo treba puno volje, želje i odricanja. Gdje ima volje - ima i načina, pričaju mi Eniz i Tomislav.

- U početku nismo znali što trebamo raditi jer nismo imali od koga naučiti. U Daruvaru trčanje kao sport nije toliko popularno. Možda svega desetak ljudi ozbiljnije trči. Nitko ne trči ovakve kilometraže, više su to polumaratoni i maratoni. Moramo spomenuti našu ekipu DARC-a (daruvarski amaterski trkački klub) koji su istrčali maraton: Danijela Marić, Ana Brletić, Romana Horvat, Kristijan Horvat, Ratko Boroš i Mladen Lapaš, a ne smijemo zaboraviti ni našeg traitlonca Gorana Jurekovića. Ljudi su nas u početku gledali kao svemirce, tko su ova dva, što to oni rade, kako su to odjeveni - kažu Tomislav i Eniz koji se prisjetio kako mu je bilo kada je prvi put odjenuo tajice.

Gotovo svaki dan pretrče 20 kilometara

- Osjećao sam se užasno, kao da sam gol. Trčim, a kamiondžije mi trube. Onda prođu pokraj mene i skuže da sam muško - smije se Eniz.

Ako se pripremaju za neke ultra daljine, ova dva momka treniraju pet, šest dana u tjednu. Svaki dan trče 15-20 kilometara, a jednom tjedno odrade tzv. dužinu od 50 kilometara koja traje nekih 8-10 sati. Često treniraju noću. Znači, cijelu noć trče po šumi. Kad im se prispava, onda hodaju. Kažu mi da je to trening ne samo fizičke nego i psihičke izdržljivosti.

image
Tomislav Tepeš
Nikolina Mimić Dujmović/mojportal.hr

Kada su se pripremali za ovogodišnjih 100 milja Istre (168 km), koja je na koncu bila odgođena zbog korone, trenirali su od 100 do 130 kilometara tjedno. Bez ovih dužina od 50 kilometara koji traju 10 sati. Dužine rade zbog izdržljivosti i psihičke pripreme kako bi cijelu noć izdržali budni.

- Postoji više kriza koje možeš doživjeti na treninzima, ali i samim utrkama. Imaš emocionalnu krizu, koja se dogodi prije starta ili u samom cilju. To su čisti osjećaji. Prije starta osjećaš strah. Ali ne od toga da će ti se nešto dogoditi nego hoćeš li uspjeti ostvariti svoj cilj. Hoću li razočarati sam sebe. Kriza se javlja i kad završiš utrku jer si pun emocija. Onda plačeš od sreće. Imaš i fizičku krizu. To je kriza tijekom trčanja kad te bole apsolutno svi mišići. Bole te koljena, ligamenti, stopala su natučena, žuljevi krvavi i na to se nadovezuje ta psihička kriza. Kad si umoran i iscrpljen, onda mozak počne raditi protiv tebe. Onaj neki unutarnji glas ti govori: Što ti radiš? Odustani! Jesi ti normalan... Umrijet ćeš. Mi to zovemo unutrašnjim demonima. Točno znamo kad koji od nas ima krizu jer trčimo već dugo zajedno i kad nastane muk, kad ne pričamo, onda znamo da nije dobro - govore mi ova dvojica entuzijasta koji svaki dan pomiču vlastite granice i postavljaju si neke nove, više ciljeve.

Smrzli se na 100 milja Istre

Vidim da su najponosniji na svoja dva velika pothvata - 100 milja Istre i 168 kilometara Papuka.

- Tih 100 milja Istre je baš bio doživljaj. Na startu je padala kiša, lagana kišica i nije bilo nešto jako hladno. Organizator nam je rekao da na Učkoj pada snijeg. Obojica smo u isti tren pomislili „Na Učkoj je snijeg, daj molim te, nisi ti nikad bio u Slavoniji, ne znaš ti što je pravi snijeg". Počnemo se mi penjati na Učku i negdje na 900 metara počne mećava, ne vidiš prst pred nosom, teren je zaleđen, snijeg svugdje oko nas. Stvorila se kolona jer se ne možeš brzo kretati, ne možeš prestizati ljude ispred sebe jer je opasno, netko se može poskliznuti i pasti. Dođemo mi na Poklon (922 m) gdje nas je čekala naša logistika, Tihomir Djedović i Staša Šimunović sa stvarima. Bili smo skroz zagrijani jer se penješ preko Vojaka koji je na 1394 metara i vruće ti je. Oni nam daju dukse za trčanje da se obučemo, a kažemo mi njima: Ma ne treba nam, vruće nam je. Nastavimo mi tako hrabro dalje i onda je krenulo. Cijelu noć smo se smrzavali. Tek smo drugi dan u 10 sati ujutro došli k sebi. To je bila prva greška koju smo napravili. Zaboravili smo da trčimo na 1000 metara visine, na vjetru, na minus 2 - prisjećaju se Tomislav i Eniz.

image
Eniz Jašarević
Nikolina Mimić Dujmović/mojportal.hr

Kad su ujutro stigli na Ćićariju, pomislili su: "Evo izlazi sunce, sad će biti toplije". No, onda je počela takva bura da nisu ni čuli jedan drugoga. Propuhala ih je do kostiju. Eniz je bio uvjeren da će dobiti upalu pluća, piše MojPortal.hr.

- Limun nas je spasio, ubacuje se Tomislav.

Energetska pića

Jeli su ga na svakoj postaji, jeli su ga kao jabuku. Utrka je trajala 23 sata, prešli su 110 kilometara. To je bio prvi ultra trail koji su istrčali u životu. A dotada službeno nisu istrčali ni maraton.

U prslucima uz obaveznu opremu nose ono najosnovnije: banane, energetske pločice, magnezij, kekse za svaki slučaj. Na postajama ručaju. Nose 4-5 izotoničnih napitaka jer, kažu, od vode nema baš neke koristi. Voda ne može nadoknaditi elektrolite i sve ono što se trčanjem izgubi. Eniz i Tomislav u početku nisu vjerovali u ta energetska pića, ali onda su se na jednoj utrci tako opekli jer su nosili samo vodu - kolabirali su na pola puta.

- Ljudi misle da se trči nogama. Trči se cijelim tijelom. Trči se srcem, glavom i nogama.

Moraš naučiti kontrolirati puls, ritam, disanje. Kroz trening naučiš slušati svoje tijelo, usporiti puls, kontrolirati adrenalin..., pričaju Eniz i Tomislav.

image
Eniz Jašarević i Tomislav Tepeš
Nikolina Mimić Dujmović/mojportal.hr

Iako imaju respektabilnog trkačkog iskustva, ipak im se dogodi da se zanesu.

- Bilo je tih nekih utrka poput našeg Ždral traila kada hoćeš dati sve od sebe i pokazati što sve možeš i onda sam sebe prevariš. Kreneš prejako i onda na pola puta shvatiš da si kolabirao jer si pretjerao od te silne želje da budeš što bolji na svojoj utrci u svom gradu. I to nam se obojici dogodilo. Jedne godine jednom, a druge drugom - priznaju mi Eniz i Tomislav.

"Oči te gledaju iz mračne šume"

Da trčanje u šumi po mrklom mraku nije nimalo bezopasno i bezazleno, uvjerili su se i sami više puta.

Kada su prije nekoliko mjeseci trčali prvih svojih 168 kilometara po Papuku, odjednom su čuli riku jelena. Lovci su im rekli da jeleni riču kad je sezona parenja i da su tada jako agresivni. Nije im bilo svejedno. Malo kasnije još dublje u šumi vidjeli su samo dva oka kako svijetle u mraku i gledaju u njih. Nisu znali što je. Ne miče se životinja, ne miču se ni oni.

- Nismo se usudili proći jer ne znaš što je, je l' jelen, je l' agresivan?! Ne miče se, i samo gleda u tebe. Ne smiješ raditi nagle pokrete da se ne bi zaletio u tebe - prisjeća se Tomislav.

Puno puta su naletjeli i na krdo divljih svinja, jednom i na krmaču s malima.

image
Tomislav Tepeš
Nikolina Mimić Dujmović/mojportal.hr

- Imali smo jednu situaciju koja je mogla biti jako opasna, ali na svu sreću, pametno smo izbjegli opasnost. Znači, bili smo na treningu za Istru i išli smo u Voćin. To je bilo naših prvih 94 kilometara koje smo istrčali. U zoru poslije neprospavane noći čuli smo neko roktanje u daljini. Kako imam zviždaljku, koja je standardna oprema za trail trčanje, zazviždao sam i divlja svinja je izletjela nekih 10 metara ispred nas. Bila je bijesna. Roktala je, okretala se oko sebe i vratila se na isto mjesto. Vjerojatno je imala male. Inače, sve životinje na koje smo naletjeli trčeći po šumama bježe od nas. Ova nije bježala tako da je vjerojatno imala mlade koji ne mogu bježati. Da smo slučajno prošli pokraj njezine jazbine, vjerojatno bi izletjela van i napala nas. Napravili smo cijeli krug da izađemo iz njezinog teritorija. Ako se čovjek ponaša s poštovanjem prema prirodi i životinjama, mislim da se ne mora bojati - prepričava Eniz koji se lani krajem siječnja usred snježne mećave izgubio u šumi.

Izgubljen u snijegu

- Sam sam išao na Crni vrh. Krenuo sam u 6 ujutro i upao u snježnu mećavu i maglu. Snijega je bilo skoro do koljena, sve je bilo bijelo i nesvjesno sam skrenuo krivo i tek sam nakon nekih pola sata skužio da zapravo nemam pojma gdje se nalazim. Budući da mi se mobitel ugasio, nisam više mogao vidjeti točnu lokaciju, skužio sam samo da se nalazim negdje u šumama Đulovca. Jedino logično rješenje bilo  je da se vratim istim putem da se ne izgubim još dublje u šumi. Bila je zima i već oko 16 sati je padao mrak. Kako tamo nigdje nema žive duše, vidio sam samo svoje tragove i vratio se po njima natrag. Trebalo mi je 12 sati da se vratim doma - prepričava sa smiješkom na licu Eniz, a Tomislav se još sjetio kako je Eniz taj dan ostavio i svu hranu koju je namjeravao ponijeti sa sobom kod kuće u frižideru.

image
Eniz se lani krajem siječnja izgubio na Crnom vrhu jer upao u sniježnu mećavu. Kući se vratio prateći svoje tragove po snijegu
Privatni Album

Tomislav je osjetio da se nešto dogodilo njegovom prijatelju, zvao ga je na mobitel, ali on se nije javljao. Otišao je provjeriti je li stigao kući, a kada je vidio da ispred kuće nema njegovog auta, znao je da nešto nije u redu i krenuo ga je tražiti. Srećom, Eniz se tada već dokopao civilizacije tako da su se sreli oko 18.30 sati ispred benzinske u Daruvaru.

- Kroz trčanje možeš upoznati samog sebe, koji su tvoji limiti i od čega si napravljen. Nije poanta da budem brži od nekog drugog, želim sam sebi pomicati granice i postavljati nove ciljeve. Ne utrkujem se ni s kim, utrkujem se sam sa sobom - zaključuje Tomislav, a Eniz dodaje: "Želiš dokazati sam sebi da ti to možeš."

Slavonski planinarski put

Tomislav stalno smišlja neke nove avanture, a Eniz ih bez razmišljanja prihvaća. Oni nadopunjuju jedan drugoga. Tomislav je taj koji ima ideju, a Eniz je onda planski razradi.

Tomislav je svoj prvi polumaraton istrčao sam, Eniz isto tako, a nakon toga su sve ostale utrke i sva najbolja vremena istrčali zajedno. Da stvar bude bolja i jedan i drugi su svoja najbolja vremena istrčali na istom polumaratonu. Pitam ih koji je od njih dvojice bolji. Eniz kao iz topa ispali: Tomislav! Tomislav se od srca nasmije i doda:

- Bolji sam jer sam mlađi. Odnosno, nisam bolji nego brži. Sad bih potpisao da u njegovim godinama trčim kao on.

Njihov sljedeći cilj je Slavonski planinarski put, 350-400 kilometara i to misle odraditi na svoj način. Ta se ruta inače planinari i traje oko 8 dana. Oni će taj put istrčati. No, trebat će im više logistike, ne mogu to sami, moraju imati nekoga tko će ih čekati na postajama. Moraju jesti, moraju piti, a ne mogu biti brzi ako nose puno stvari u prsluku.

Kraj ne postoji

Velika im je želja sudjelovati i na Ironman triatlonu, jednoj od najtežih utrka na svijetu. To je iznimno teška utrka jer zahtijeva treniranje tri discipline: plivanje, biciklizam i trčanje.

- Ah, da. Ironman. Ali toga nema kod nas. Mislim da je najbliži u Austriji. To je 3,8 kilometara plivanja, 180 kilometara bicikla i 42 kilometra trčanja. Valjda ćemo do tamo dogurati - kažu mi.

Gdje vam je kraj, pitam ih.

- Nema kraja! Kraj ne postoji! Postoje samo novi i neki drugi izazovi, koji nisu ništa lakši, ali ni teži, već drugačiji. Kraj će biti kada zbog starosti ili bolesti više nećemo moći raditi to što volimo, tada nam ostaju sjećanja i uspomene na život pun izazova, avantura i pustolovina - zaključuju Tomislav i Eniz.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 12:24