"Naći ću tog tvog psa i zapaliti ga", tako glasi jedna od mnoštva užasnih poruka koje sam nedavno dobio samo zato što sam na društvenoj mreži nakon dugog niza godina progovorio glasno o maltretiranju koje sam doživljavao, a doživljavam i sada. Pojednostavljeno, rodio sam se kao djevojčica, ali sam oduvijek u svojoj glavi bio dječak/muškarac.
Živio sam u predivnom malom gradu u kojem svatko zna tvoje ime, a ako ga i ne zna, zna ime tvojih roditelja.
Krajem osnovne škole shvatio sam da me privlače djevojke.
I to je bilo logično, zar ne, rekli biste da ne znate da sam i sam tada još uvijek bio djevojka. Dotadašnji prijatelji su se pretvorili u glavne neprijatelje nakon što se to saznalo.
Cure su mi na hodniku pjevale: "Čuvajte se, pazite se, jer stoka je na putu" kada bih išao do WC-a. Bilo nas je 33 u razredu i samo je jedna osoba, kojoj sam dan-danas zahvalan na tome, tada pričala sa mnom. Često bih pobjegao iz škole ranije ili mijenjao put do kuće samo da ne idem s ostatkom učenika cestom jer su neki znali bacati i kamenje na mene.
Tada sam se počeo rezati žiletom po tijelu. Bilo je toliko boli nakupljene u meni koja suzama nije mogla izaći iz mene, a kada bih se zarezao po rukama ili nogama i vidio da teče krv, bilo bi mi lakše. Sjećam se, jednom prilikom je kada bila skroz krvava, a ja sam se osjećao bolje nego ikada jer me ništa nije boljelo u tom trenu. Niti jedna njihova riječ u tom trenu nije mi mogla ništa.
Zla djeca
Nastavnici su me, kada su postali svjesni ponašanja drugih učenika, poslali školskom pedagogu, gdje sam kasnije često boravio u pokušaju da nađem odgovore na to zašto su ostala djeca odjednom tako zla i čime sam zaslužio da se odjednom tako ponašaju prema meni.
Sve je rezultiralo prebacivanjem iz jednog razreda u drugi, ali to nije bilo od velike pomoći budući da je značilo da sam samo u učionici do. Samo druga vrata, ali ista škola, isti hodnici, isti grad.
Uz podršku pedagoga i pokoju lijepu riječ mlade nastavnice koja se nije ustručavala povisiti ton na razred koji bi me ismijavao kad bih bio prozvan pred ploču, preživio sam osnovnu školu. Nadam se da će se prepoznati u ovim mojim riječima i znati da sam im zahvalan.
Srednja je počela dobro jer više nije bila u potpunosti ista postava učenika, makar nisam otišao daleko s obzirom na to da je bila "naslonjena" na osnovnu školu. Moje rezanje je od mene napravilo osobu koja je prividno čvrsta te sam nekako prešao preko svega osobama koje su me donedavno maltretirala. Natjerao sam se da im oprostim i nekako se prilagodim njima. Da ne pričam o onome o čemu želim pričati, nego o onome što oni žele čuti. I tada sam bio prihvaćen. Bio sam među "cool ekipom" u razredu.
Nekoliko dana prije svog 18. rođendana nešto je puklo u meni i više se nisam mogao pretvarati. Uzeo sam taj dobro poznati žilet i prerezao vene, u nadi da je tu patnji kraj i da me neće više biti.
Umjesto toga, pronađen sam prerano i probudio sam se u bolnici. Ubrzo nakon završetka srednje škole otac je preminuo. Majka je bila slomljena, a ja sam bio tup za tu bol zbog boli koja je bila nakupljena u meni radi drugih stvari. No, bilo mi je žao majke, žao mi je bilo gledati je kako plače i ne zna što bi sa sobom, kako ne zna čime ćemo poplaćati sve dugove koji su ostali za njim.
Nedugo nakon toga preselio sam se u veliki grad, našao posao i počeo živjeti s djevojkom, a majci slao novce da pokrije dugove.
S tom djevojkom ostao sam gotovo 10 godina te sam njenu obitelj volio kao da je moja, iako oni nisu znali tko sam ja njihovoj kćeri.
Sebe nikada nisam doživljavao kao djevojku, pretežno sam radio sve što rade dečki. U nedostatku informacija mislio sam - ako sam rođen kao žensko i volim cure, mora da sam lezbijka. Tako su mi bar drugi rekli. No, nisam se uklapao među lezbijke i nisam pronalazio s njima zajednički jezik. Najbolje sam se osjećao kad sam bio s dečkima i kad bi me netko oslovio s: "Ej, dečko". Mrzio sam svoje tijelo i skrivao sam grudi jer osoba koja sam bio u svojoj glavi nije odgovarala osobi koju sam vidio u ogledalu. Tada sam na internetu našao druge dečke koji su dijelili iste osjećaje i misli poput mene te sam shvatio da moje "stanje" ima naziv, transseksualnost. Osoba rođena u pogrešnom tijelu. I da za to postoji rješenje.
Rak koji jede srce
Nedugo nakon toga majci je dijagnosticiran rak te su doktori rekli da je prekasno došla, otpustili je iz bolnice i prognozirali da će poživjeti još svega mjesec dana.
Vratio sam se kući da se brinem za nju jer nije imao tko drugi. Kuhao sam joj, kupao je, mijenjao vrećicu koju dobije pacijent koji ima rak debelog crijeva. Majka je poživjela godinu i pol, umrla je deset dana prije svoga rođendana. Tih godinu i pol ja sam za nju disao i živio, ja nisam postojao. Jutra su započinjala s ibuprofenom i normabelom.
Jadna, umirala je tri dana, imala je jako srce. Tri dana su njezini krikovi odzvanjali uskim sokacima iz naše kuće, sve dok rak nije došao do srca i "pojeo" ga.
Govorio sam joj da može mirno ići, da se ne brine, da ću ja biti dobro, samo da joj skratim patnju.
Nakon njene smrti odlučio sam napokon preuzeti kontrolu nad svojim životom, sa svojih 29 godina. Informirao sam se o tome koje su procedure potrebne za promjenu spola, da prilagodim svoj odraz u ogledalu onome u svojoj glavi.
Dakle, ide se prvo psihologu da se utvrdi da je to uistinu moje stanje, provode se testovi i razgovori te ako on nakon nekog vremena utvrdi da imam sve preduvjete za promjenu spola, daje svoj potpis. S tim papirom se ide psihijatru, prolazi se prilično slična procedura te kad on utvrdi da je sve u redu s moje strane, daje svoj potpis. Bez te dvije potvrde se ne može ništa, stoga ako je to nekome hir, ne može proći dalje.
Nakon što se dobiju potvrde, može se ići dalje dogovarati s kirurgom za operacije i endokrinologom za hormone. Operacije su teške i bolne, ali kad si u stanju da ti o njima život ovisi, napraviš sve.
Neke od operacija se rade u Zagrebu, ali većina ih se radi u Beogradu. Trošak i oporavak ovise o samoj operaciji. Na sam proces potrošio sam znatnu količinu novca, godinama sam odvajao od plaće, digao kredit... Izvadio sam ženske unutarnje organe i ugradio spolovilo. I napokon sam bio sretan. Bar na sekundu.
Ja se ne bunim što moram platiti operacije. Svjestan sam toga da i drugi moraju platiti svoje operacije. Stvar je u tome što te društvo kao takvo nimalo ne poštuje te mi bilo tko može reći da bi radije da sam mrtav nego ovakav. Što me maltretiraju, fizički i psihički, samo zato što mogu, samo zato što sam drugačiji. U tome je problem.
Nakon fizičke transformacije počela je nova borba s promjenom dokumenata, radi oznake spola. Ime sam uz sve procedure čak i lako promijenio pa sam, poput novorođenčeta, vadio sve papire ispočetka. Oznaku spola je teže dobiti jer naša država donese zakone koje u praksi ne provodi.
Dokumenti se, naime, mogu promijeniti i bez operacija, ali se to koči. Neki su čekali rješenje po tri godine.
Na testosteronu sam, ne bih ni uspio početi s terapijom da nisam naletio na jednu divnu doktoricu koja se potrudila oko mene i pokazala mi da još uvijek postoje doktori koji se istinski trude pomoći i olakšati put koji prolazim. Testosteron mi je spasio život...
Ja ne pričam o sebi nikome koga ne poznajem jako dobro. Jer ako kažem ikome, više nisam obična osoba, nego mi svi gledaju u gaće i ispituju. Pitaju me imam li penis, kako vodim ljubav, mogu li imati djecu... Zašto je to važno?
Radio sam u jednoj poznatoj firmi četiri godine, bio sam jedan od boljih djelatnika. Onda su mi rekli da za osobe poput mene nema više mjesta te mi nisu produljili ugovor. Velika firma koja se diči i ponosi svojom različitošću više me nije željela.
Bačen na ulicu
Poslao sam mail glavnoj nadređenoj u firmi, koju sam znao, ponekad smo i popili kavu, o tome što se dogodilo, na koji način mi je rečeno i dano do znanja da više nisam poželjan, s linkom zakona koji me štiti, radi kojeg mi to ne smiju raditi te da mogu dobiti jako velike kazne ako ih prijavim, no nisam dobio nikakav odgovor. Jer svaki odgovor bi bio priznanje nastale situacije. Nakon četiri godine vjernosti i truda pred Božić sam bačen van.
Velika firma u kojoj sam se zaposlio nakon toga i isto se dokazao kao vrijedan radnik nije mi donijela sreću. Tri tjedna unaprijed sam tražio da mi se odobri dan godišnjeg jer sam morao ići na kontrolu, nisu mi ga odobrili. Kad sam rekao da onda pišemo bolovanje za taj dan, nadređeni me tražio potvrdu termina i uputnicu da mu dostavim na mail, na što sam ga upozorio da me nema pravo to tražiti, jer sam se raspitao. Nekoliko dana kasnije me obavijestio da mi neće produljiti ugovor te da je moj rad u toj firmi gotov.
Povučen sam, ne iznosim u javnost ništa. Nikome ne govorim o svojoj prošlosti, nema ni potrebe da znaju išta. Poslodavcima sam super dok ne saznaju za moju prošlost. Zašto govorim sve ovo? Zato što mi je dosta toga što mi se događa privatno i poslovno. Zato što nisam ja osoba koja se treba sramiti, nego ljudi koji mi to rade. Cijeli svoj život imam plan B, kad me slome, kad više ne budem imao snage boriti se za svoju egzistenciju, da poslušam one pacijente iz bolnice te počinim samoubojstvo na način na koji su me oni učili, na koji me se ne može spasiti. Ali naučio sam živjeti sada iz inata. Iz inata svima koji mi žele zlo.
Jesam li sretan?
Nisam. Ali ne zbog svojih postupaka, nego zbog postupaka drugih. Zabrinut sam jer dolazi vrijeme plaćanja stanarine, a ja ne radim i nemam je čime platiti.
Nesretan sam jer u mojoj okolini ljudi kažu da je normalno diskriminirati one koju su na bilo koji način drugačiji. Odbijam prihvatiti to. Bili mi bijeli, crni, Hrvati, Srbi, Romi, heteroseksualni, transrodni, homoseksualni, osobe sa poteškoćama u razvoju, samohrani roditelji... Svi smo mi ljudi.
Ljudi koji pokušavaju živjeti svoj život najbolje kako znaju i umiju u ovim današnjim nezavidnim situacijama.
Umjesto da je čovjek čovjeku čovjek, čovjek je čovjeku vuk.