Dok je spavao na uskoj ravnoj kamenoj plohi, tzv. polici, visoko u vertikali stijene El Capitan, Rene Lisac nije mislio ni o čemu osim o ljepotama izazova penjanja na vrh 900 metara okomite stijene u američkom Nacionalnom parku Yosemite. Bio je to jedan od šest lijepih sunčanih dana prošle godine u listopadu provedenih na stijeni. Sasvim oprečan od dana kad se u srpnju prije gotovo devet godina povratio k svijesti zatrpan lavinom na planini Khan Tengri u Kirgistanu. On je preživio, no najbolji mu prijatelj s druge strane užeta - penjački partner, zauvijek je ostao na planini. Bio je to najintenzivniji dan u dotadašnjem životu Renea Lisca. I njegova prva ekspedicija.
Dok se sam iskopavao iz leda, koji ga je duboko u ledenjačkoj pukotini nekim čudom okovao samo do vrata, u svijesti je imao samo jedno - što mogu sad učiniti kako bih si povećao šanse izvlačenja? Misao o prijatelju Krešimiru Milasu, koji je sa svojim krajem užeta nestao u ledu, bila je za njega tada samo hladna činjenica. Suze su na red došle tek kasnije.
Njih su dvojica sve dotad najveće izazove ispenjali zajedno, od Paklenice do slovenskih i francuskih Alpa, među kojima je i uspon na vrh Mont Blanc alpinističkim smjerom, kroz stijenu. Čim su se počeli penjati zajedno, bilo je jasno da su se "našli". Dobro su zajedno funkcionirali, a bilo je i zabavno. U uspon se daje 100 posto, nema raštrkanih misli.
Visoka litica
Khan Tengri, koji glasi kao najljepša planina na svijetu, bio je njihov san, ali i mjesto njihova rastanka - razvezivanje jednog naveza, kako će reći Rene Lisac.
- Od polaska iz Zagreba do dolaska u bazni logor pod planinom trebalo je oko tjedan dana. Zadnju fazu do baznog logora prevezli smo se helikopterom ruske vojske. Bila je to zajednička, hrvatsko-slovenska ekspedicija. Ledenjakom smo pristupili do logora 1, drugi dan rano ujutro krenuli smo dalje po strmijem ledenjaku do logora 2 radi aklimatizacije na visinu, s namjerom da se od tamo vratimo u bazu. Na tom se putu prolazi kroz dio uspona koji je zbog padanja leda sa susjednog brda opasan za prelazak po danu, pa smo taj dio prolazili noću ili rano ujutro. Na povratku smo ga prolazili u ranim jutarnjim satima. Međutim, ledenjak je ipak nepredvidljiv i ima svoj neki život neovisan o temperaturi i suncu. Pokrenuo se, komad leda veličine četverokatnice se ogromnom brzinom sručio niz kilometar visoku liticu i pretvorio u lavinu. Vidjeli smo da dolazi, potrčali smo u blago nalijevo da je izbjegnemo, no već za 10-ak sekundi su nas sustigli prvi komadi leda. Potom nas je puna masa zatrpala i u žestokoj bujici nosila niz ledenjak. Pri kraju svog kretanja lavina se s nama istresla u duboku ledenjačku pukotinu i skoro je do kraja zapunila. Na ledenjaku je bilo je još penjača, ali lavina je pogodila točno i baš samo nas. Vidjeli su da nas je odnijelo, pokušali su nas tražiti, no bezuspješno, bili smo preko 20 m ispod površine. Krešo je bio sasvim zatrpan, a ja sam imao sreću da su mi glava i dijelovi tijela virili iz leda, tvrdog kao beton. To se sve događalo u maloj rupi dubokoj 20-ak metara i trebala su mi više od dva sata da se malo-pomalo iskopam i da se, s ozlijeđenom nogom i strganom derezom, po okomitom ledu uspijem ispenjati van - prepričava Rene Lisac kako je čudom ostao živ.
Sjeća li se trenutaka dok ih je lavina nosila?
- Sjećam. U alpinizmu znamo što znači kad vas pokupi lavina na ovakvom mjestu, pa sam bio svjestan da neću preživjeti i zapravo mi je jedina misao u glavi bilo pitanje koliko će sad to umiranje biti neugodno. Jedan sam period dok nas je lavina nosila bio bez svijesti jer sam zatrpan pod njezinim pritiskom ostao bez zraka u plućima. No, nekako me u tom upadanju lavine u pukotinu masa izvukla na površinu, pa sam uskoro došao do zraka, potom i do svijesti. Prvo sam čuo vlastito ubrzano i glasno disanje, a zatim sam uspio otvoriti oči. Bio sam u mračnom prostoru, iznad glave mi je dopirala blaga svjetlost i bio sam do pasa okovan ledom. Prva iduća misao je zapravo bila ista - koliko će sad ovo biti neugodno?! Znao sam da se sam iz toga ne mogu izvući. To je kao da vas je netko zalio betonom.
Užasni bolovi
Krešu nisam vidio, no uže kojim sam bio na njega navezan išlo je ravno u ledeni zid iza mene. Ipak, komadom slomljenog štapa za hodanje koji mi se našao u ruci sam dugo i pomalo čačkao da oslobodim desnu nogu, ispod koje sam napokon našao svoj cepin i njime dalje brže razbijao led. Kad sam se nakon više od dva sata iskopao, morao sam se razvezati s užeta kako bih se mogao popeti, no uže sam ipak povukao za sobom kako bi označio mjesto gdje je Krešo zatrpan. Iako penjanje uz 20 metara visok strmi led s ozlijeđenom nogom, jednim cepinom i bez jedne dereze zvuči gotovo nemoguće, nisam osjećao nikakav napor ni strah. Nakon što ste se pomirili da ćete umrijeti i prihvatili da će život za koju sekundu nestati, sve drame su iza vas. Tijelo samo radi što je potrebno, fokusirano je na trenutni korak koji mora poduzeti da bi izašlo na površinu. Kad se već otvorila ta prilika. Pri izlasku na rub ledenjačke pukotine, rupe, ponestalo mi je užeta, pa sam ga bacio na malu policu da bude vidljivo. - govori.
Kad se napokon iskobeljao, već je bilo jutro, kad zbog opasnosti kidanja ledenjaka i izazivanja lavine nitko tamo ne prolazi. Nije mu imao tko pomoći, pa se Rene daljnja dva sata sam, s užasnim bolovima uslijed frakture mišića lijeve noge i dva smrznuta prsta na lijevoj ruci, spuštao do logora 1. Spasilačkih ekipa u Kirgistanu nema, Rene nam kaže da se u većini ozbiljnih brda morate osloniti na sebe i eventualno ostale ekipe koje uz vas pokušavaju uspone. U međuvremenu su se u logorima raširile oprečne priče o sudbini Krešimira Milasa i Renea Lisca.
- Netko je našoj ekipi rekao da nas je pokupila lavina i krenuli su nas tražiti. Onda im je netko drugi rekao da smo u logoru 2 živi i zdravi, pa su se vratili i odustali. Na koncu je netko treći ipak potvrdio da nas je odnijela lavina. Nazvali su bazni logor koji vode iskusni ruski vodiči i profesionalni alpinisti kako bi ih pitali za akciju spašavanja. No, kad su im rekli što se dogodilo, zaključili su da je besmisleno jer je u takvoj lavini nemoguće preživjeti. Budući da sam se ja ipak nekim čudom pojavio, to ih je pokolebalo, pa su pokrenuli akciju potrage za Krešom. Ekipe su pronašle rupu, sve fotografirale i utvrdile ono što sam već znao… - ispričao je za Jutarnji list Rene Lisac.
Za većinu ekipe, osim za nekoliko Slovenaca, ovo je značilo kraj ekspedicije, povlačenje s brda i povratak u Hrvatsku. Rene je prvim helikopterom i dalje kombijima prebačen u bolnicu u Biškek, glavni grad Kirgistana. Za njega je sad glavni zadatak bio spasiti smrznute prste.
- U lavini sam također izgubio ruksak sa svim dokumentima, trebalo je napraviti nove, pa se nisam mogao odmah vratiti u Zagreb. Tih sam tjedan dana bio sam u Biškeku, okružen uglavnom ljudima koji pričaju samo ruski, uronjen u svoje misli i neki osjećaj praznine. Bio je to vrijedan period ponovnog proživljavanja i pisanja, prihvaćanja svega što se desilo, jer po povratku u Hrvatsku trebalo je cijelu priču bezbroj puta prepričati. Krešo je bio nevjerojatna osoba velikog srca, mnogi su ga cijenili i voljeli i trebali su čuti što mu se dogodilo - kaže.
Postojala je namjera da se pokuša pronaći Krešu i da mu se tijelo prenese u domovinu, no od toga se odustalo. Za alpinista u duši kakav je on bio, zapravo je teško naći bolje mjesto za vječnost. Reneu je, kaže danas, pripala čast da ga je kao penjački partner imao priliku, navezan na uže do zadnjeg trenutka, ispratiti. Krešin život alpinista, kao i sam događaj pod Khan Tengrijem vrijedan je filmskog scenarija.
- Za početak, bilo bi lijepo se vratiti tamo i popeti se na vrh njemu u čast - kaže Rene Lisac.
Rene Lisac (43) je arhitekt koji radi kao izvanredni profesor na Arhitektonskom fakultetu. Nakon zagrebačkog se potresa bez razmišljanja priključio alpinistima pri uklanjanju dimnjaka, a zbog istog se posla penjao i po banijskim krovovima osam mjeseci kasnije. I danas je povezan s Petrinjom tako što radi s kolegama s fakulteta na izradi programa obnove glavnoga gradskog trga, Trga hrvatskih branitelja, za čije se idejno rješenje uskoro raspisuje arhitektonsko-urbanistički natječaj.
Svjetski nivo
Alpinizmom se počeo baviti u svojoj 30. godini, desetak godina kasnije nego što je to uobičajeno za taj sport. Do tada je uglavnom po brdima planinario, skijao, vozio bicikl.
- Napredovanjem planinarskog iskustva poželio sam ući u ozbiljnije stvari, pa sam upisao alpinističku školu i zarazio se alpinizmom - otkriva. Za bavljenje alpinizmom alpinistička škola nije propisana kao nužna, ali Rene kaže da je to najbolji način da bi se ušlo u taj svijet.
- U Europi tradicionalno postoje planinarska društva i alpinističke škole. To je ipak nekakvo kontrolirano i sistematsko prenošenje znanja, što pridonosi kvaliteti i sigurnosti europskog alpinizma - ističe. Član je alpinističkog odsjeka Hrvatskog planinarskog društva Željezničar.
U alpinizmu svatko, pojašnjava Rene, pronalazi svoju mjeru i stvara vlastite izazove. Kad se penjao na El Capitan u američkom nacionalnom parku Yosemite u listopadu prošle godine, bio je to za njega i novog mu penjačkog partnera Bernarda Bregara, velik izazov. Ta izrazito strma 900-tinjak metara visoka stijena poznata je po izuzetno teškim smjerovima i smatra se izazovom na svjetskom nivou.
- Penjali smo se smjerom Salathe Wall šest dana, spavali na malim policama usred litice i vukli svu opremu, hranu i vodu u transportnim torbama za sobom. Dok ste na stijeni, penjački partner na kojeg ste navezani postaje vam najvažnija osoba u životu, osoba kojoj ste povjerili svoj život. Alpinizam vam ne dopušta ‘luksuz‘ da imate površan odnos, sve se otvoreno komunicira, pa nekad i bez riječi, kao da si čitate misli. Na stijeni ste u potpunosti u trenutku i jednako potpuno ga doživljavate i dijelite s partnerom, zajedno - zaključuje.
Baš se tako Rene penjao i s Krešom.