Inicijativom 'Moramo vam nešto reći', posvojena i udomljena djeca žele potaknuti državu i institucije da djeci i roditeljima posvojiteljima taj proces olakša i ubrza. Antonija Skender i Marta Divjak samo su neke od posvojene i udomljene djece, a u RTL Direktu Zoranu Šprajcu su ispričale svoje iskustvo.
- Nisam javno istupala o tome, ali svi moji prijatelji, poznanici, svima to kažem. Ovisi to o puno stvari, o karakteru. Neka djeca čuče u sustavu godinama, čak i do punoljetnosti, tako da sam ja imala sreće. Problem je da djeca ostanu, zapnu u sustavu i ništa ne poduzima, ispričala je Marta, koja je imala tri i pol godine kad ju je posvojila bivša ministrica obrazovanja Blaženka Divjak.
Inicijativu je pokrenula s drugim posvojenima nakon šo se razvila rasprava na Facebooku kad se doznalo da ministrica Divjak ima posvojenu kćer.
Antonija Skender je do svoje 16. godine bila u sustavu, a cijelo vrijeme je željela otići iz domova.
- Najveći problem je kod sporosti sudova i sporosti oduzimanja roditeljskih prava gdje se uvijek ide u prilog roditeljima, koliko god oni neadekvatni bili. Sudski procesi su jednostavno iznimno spori. U najboljem slučaju proces traje tri godine. Kod mene osobno, u tom trenutku kad imate dvije i pol, tri godine niste svjesni što se događa, svjesni ste da ste ostali bez roditelja, ne znate zašto. Smješteni ste u dom, samo čekate da netko dođe po vas, u nekom trenutku više nije bitno tko, samo želite otići, ispričala je za RTL Direkt Antonija Skender i osvrnula se na uvjete u domovima. Što dalje od Zagreba, uvjeti su, kaže, gori.
- Kad ste bolesni, u domu ne postoji nitko tko će svama provesti noć, bez obzira koliko ste stari, rekla je Antonija.
Marta se sjeća trenutka kad su njezini roditelji posvojitelji došli po nju. - Svjesna sam bila i trenutka kad je socijalna služba došla po mene, kad sam se vozila s mamom i tatom. Bila sam preplašena, ali jednostavno smo se 'našli'.
Smatra da bi roditelji djeci što prije trebali reći da su posvojena. Mnogi će reći da je posvajanje plemenit čin, no Marta to nikako ne bi tako nazvala.
- To je potreba ljudi da imaju obitelj. To je jako hrabro, ali nije plemenito, ne bih to nazvala plemenitim. Treba prestati od udomljavanja i posvajanja raditi senzacionalizam, to je jednostavno - ljudi žele djecu, dijete želi roditelje, kaže Marta Divjak.
Obje djevojke se slažu da bi se djeci što prije trebalo reći da su posvojena, a najvažnije je da se što kraće zadržavaju po domovima i kod udomitelja. Taj je proces često dugotrajan.
- Odgovornost se stalno prebacuje, na socijalne radnike, socijalnu službu, na sudove... Činjenica je da su ta djeca apsolutno nevidljiva. Nevidljiva za zastarjele infrastrukture, za sporost sudova, za manjak socijalnih radnika. Dok se ne promijene te stvari, neće ići na bolje, a to možemo promijeniti kao društvo, kaže Antonija.
Prošle je godine čak 450 djece čekalo na posvojenje, sa svim potrebnim uvjetima, no posvojeno je tek njih 85. Posvojitelja ima, i to 1400 na listama centara za socijalnu skrb, no na posvojenje se čeka dulje od tri godine. U domovima za nezbrinutu djecu je trenutno smješteno 1558 djece, dok je u udomiteljskim obiteljima njih 2227.