‘Posla imamo preko glave, svi ih žele na grobu svojih najmilijih, najvažnija faza je zamračivanje...‘

Svako poslijepodne Suzana Bregeš ulazi u svoj plastenik pun cvijeća, uključi omiljenu radiopostaju pa krene u obilazak svojih sadnica. Zalijeva, reže, presađuje iz manje u veću teglu.

U plasteniku ostaje do navečer, dok sve ne obavi.

A onda namješta budilicu za šest sati, jer sutra juri na drugi posao, gdje je u jaslicama čeka 15 mališana. Suzana je odgajateljica u vrtiću, a posao obožava, i dok priča o djeci, u blagom joj se pogledu vidi ljubav prema njima.

Već oko 15 sati ponovno je u svom plasteniku.