Petra Kandić (9) iz Grohota na Šolti trenira nogomet. Nije neuobičajeno da djevojčice biraju taj sport, ali je ona ipak drugačija - triput tjedno sa svog otoka na trening putuje katamaranom jer trenira u školi nogometa ŽNK Hajduk u Splitu. Za ljubav prema lopti spremna je žrtvovati se - za sat vremena treninga, na putu provede i više od pet sati.
Učenica trećeg razreda osnovne škole Grohote u razredu ima pet kolega, a nastava se održava samo u jutarnjem turnusu. A popodne oblači dres i postaje mala hajdukovka.
"Kada dođe iz škole ručamo, a u 15 sati već moramo biti u autobusu za Rogač jer nam u 15.30 vozi katamaran. U 16.05 smo u Splitu, idemo na pazar gdje hvatamo taksi. Petra u automobilu obuče kopačke. Svaka minuta nam je isplanirana", priča nam precizno Petrina mama Darija.
Čim završi trening, pješice kreću nazad jer katamaran ide u 18.30 i ne smiju zakasniti. Zadaću djevojčica često odradi na brodu. Prije koji dan ipak nije jer je puhao jak vjetar pa je čak i za iskusne otočanke 'jugo dosta valjalo', kaže nam mama kroz smijeh.
Dodaje da nekad pomisli da je Petri sve to prenaporno pa joj ponudi da ostanu doma, ali malena za to ne želi niti čuti.
Rođena s 'bilima'
"Ona živi za te dane. Znate, ona ništa drugo ne radi neke dane nego samo lupa balun. Sama sa sobom se igra", priča nam Darija.
Njezina kći počela je trenirati u prvom razredu osnovne u amaterskom malonogometnom klubu Maslinica, koji je na Šolti. Kako je rasla s godinu dana mlađim rođakom, koji se uvijek igrao loptom, bilo je ili će igrati nogomet ili ništa. Dječak je prvi krenuo na treninge, a onda je trener rekao da bi i Petra mogla probati. On je odustao, a djevojčica se nepovratno zaljubila.
Lani je počela moliti majku da pitaju bi li mogla igrati u Hajduku. Nakon što se mama raspitala o školama koje su nude u Splitu, izbor je i pao na najpoznatiji klub.
"Petra se rodila s Hajdukom, kod nas je tako - rodiš se s tim, rasteš", kaže nam mama, a Petra potvrđuje. No, njoj je najvažniji nogomet, odnosno ta igra. "Sve što želim je igrati. To je to što želim raditi. Iako je Hajduk uvijek u srcu", kaže nam ozbiljno.
Plakala je kad je umro Maradona, o kojemu je pročitala knjigu, a plakala je i prošli tjedan kad je Hajduk izgubio od Dinama. Mama se čudila zašto to toliko uzima k srcu, ali ona je bila neutješna.
Velika torba
U četvrtak je s mamom išla na utakmicu Hajduka i Rijeke, organiziranim jedrenjakom. Sve vezano uz balun Petru jako veseli. Dokaz da krv nije voda je i njezin barba Ivica, koji je jedan od osnivača Društva prijatelja Hajduka na Šolti.
A dok je Petra na treningu na pomoćnim terenima na Poljudu, njezina mama kupuje namirnice u obližnjim supermarketima. Kaže da su joj ljubazne trenerice ponudile da bude na treningu pa da tamo čeka, ali ne želi da se njih dvije i po čemu izdvajaju.
"Šećem se okolo jer ne želim biti jedini roditelj s djetetom na terenu. Želim da bude ista kao i drugi, ali svjesna sam da, nažalost, nije. Od 2 do 7 smo na putu. Ona je mala i ne treba znati kolika je to muka", kaže nam mama i dodaje kako joj se neki dan srce stisnulo kad je jedna djevojčica, koja je tek počela trenirati, pitala Petru zašto uvijek ima tako veliku torbu. Jer Petra uvijek nosi i robu da se presvuče pa još dodatnu topliju majicu. Ponekad, kad su u gužvi, presvlači se u portunu.
Večernji treninzi
Njezine trenerice Marija Turkalj i Mia Deranja imaju samo riječi hvale za nju.
Na Petri se, na prvi pogled, vidi da je zaljubljena u nogomet, kaže Marija. "Nakon škole putuje s otoka da bi došla i trenirala s curama. Zaista, neopisivo je to koliko je onda i nama kao trenericama zadovoljstvo raditi. Petra je na početku bila malo šutljiva i samozatajna, što je normalno, nova sredina, nova ekipa. Cure su je odmah lijepo prihvatile te se i na njoj vidi da joj je veliko zadovoljstvo igrati s curama koje jednako kao i ona vole nogomet.
Kad je pitamo: 'Petra, kako si, jesi umorna?', uvijek nam odgovori: 'Nisam', a svi znamo da je prije bila u školi, da je brzo ručala i doputovala trajektom. Također, ovim putem želim zahvaliti i njezinoj mami koja je prati i podržava u svemu tome.
Petra i dalje kod nas drži rekord u žongliranju loptom na nozi da ne padne pa je svi sa strane gledaju s pozitivnim čuđenjem", kaže njena trenerica i dodaje da je i ostali dio ekipe predivan pa se nije teško uklopiti. "Nadam se da će nastaviti smjerom kojim je krenula, od igre, ponašanja, pristupa treningu, te da ćemo u budućnosti dobiti još mladih, talentiranih curica", zaključuje Marija.
Mamu Dariju ponekad brine pomisao na budućnost jer s 12 godina djeci počinju noćni treninzi. Ako Petra bude dovoljno dobra da uđe u Hajdukove pionire, treninzi bi bili četiri puta tjedno u večernjim satima, a zadnji trajekt za Šoltu ide u 20.30 sati.
"Kao roditelju, preda mnom je težak zadatak. Bilo bi tužno da mora prestati trenirati sport koji voli i koji joj ide dobro", naglašava.
Na otoku, uz amatersku školu nogometa, postoji još Škola mladih glazbenika jednom tjedno i to je to od izvannastavnih aktivnosti za djecu. Šoltanska djeca ne mogu se baviti plesom, glumom, fotografijom, borilačkim vještinama...
Rastrgani roditelji
"Javni je prostor pun floskula koje uključuju poticanje održivog razvoja otoka, mjere za ostanak mladih obitelji, štoviše čak i povratak, a istodobno se radi vrlo malo", iskrena je Darija. Napominje da roditelji imaju gorak okus i da su rastrgani između odluke da ostanu na rodnom otoku i želje da svojoj djeci otvore vrata za bolju budućnost.
Hajduku je zahvalna jer su djevojčicu oslobodili plaćanja treninga zbog njezine žrtve i maminih dolazaka. Darija kao pratnja ima sufinancirani iznos putnih brodskih karata 33 posto od ukupnog iznosa predočenih putnih karata, a Petra ima pravo na besplatni prijevoz, što im također olakšava situaciju.
"Pozdravljam sve prijatelje iz kluba i razreda, učiteljicu i obitelj na Šolti i Prviću, posebno babu koja mi fino kuha", zamolila nas je ova posebna djevojčica za koju ćemo, vjerujemo, još čuti.