Ovo je trebalo biti njihovo ljeto. Vrijeme afirmacije. Onda se dogodila pandemija

Adriana Piteša

Ronald Goršić/Cropix

Adriana Piteša, Urednica u izdavačkoj kući Profil dovršavala je hrvatsko izdanje novog romana Elene Ferrante “Lažljivi život odraslih” za 9. lipnja 2020. / Odgođeno za 1. rujna 2020.

Elena Ferrante trebala je biti ljetni hit. Nema veze, bit će najesen

Dogovor o objavi prijevoda romana “Lažljivi život odraslih” postignut je još krajem prošle godine. Svjetski mediji počeli su ga najavljivati kao jednu od najiščekivanijih knjiga 2020., počele su prednarudžbe, dogovarale tiskare... Na Londonskom sajmu knjiga u ožujku bio je i predviđen sastanak urednika iz cijeloga svijeta kako bi se dogovorile finese zajedničkog lansiranja.
No, nitko od nas nije otišao u London, a prvi zajednički sastanak odvio se sredinom ožujka preko Zooma. S jednom važnom razlikom - umjesto dogovora o promotivnim aktivnostima, trebali smo odlučiti ostajemo li pri dogovorenom datumu.

Romani Elene Ferrante dosad su u svijetu prodani u milijunima primjeraka. Samo u Hrvatskoj prodani su u više od 43 tisuće primjeraka, od čega je tetralogija “Genijalna” premašila broj od 37 tisuća. Nema sumnje kako je svakoj izdavačkoj kući koja objavljuje ovu talijansku autoricu “Lažljivi život odraslih” jedan od udarnih naslova godine; sjajan roman jako važne autorice, ali i naslov s golemim komercijalnim potencijalom. Čuvate li takav naslov ili ga želite što prije objaviti?

Ukratko, nimalo jednostavna odluka koju je svaka izdavačka kuća trebala donijeti sama za sebe i tek onda vidjeti hoće li svatko ići svojim putem ili ćemo biti solidarni, a pretkorona-planove o zajedničkoj objavi prolongirati, ali ostvariti.

Raspravili smo sve scenarije i rujan se nametnuo kao jedino logično rješenje, u nadi da će se dotad tržište knjiga u većini zemalja koliko-toliko stabilizirati, a čitatelji doista vratiti u knjižare... Zajednički smo dogovorili datum 1. rujna, a odluku je “potpisalo” više od 25 izdavača diljem svijeta.

Nešto što je u svojoj srži trebalo biti poslovna odluka koja se donosi hladne glave, otvorilo je put do moje najintenzivnije i najljepše suradnje sa stranim kolegama. Od ožujka sastanci i dogovori nisu prestali i posvetili smo se onome za što je trebao služiti London, razmjenjivali ideje, dijelili analize, statistike, znanja, iskustva, povezali se i dogovorili niz zajedničkih aktivnosti.
Želim reći, ovo nipošto nije tužna priča o posljedicama epidemije korone. Nitko ne zna što rujan nosi, ali kakva god situacija bila, bit ćemo spremni.

Bruno Petković

Amir Krajač/Cropix

Bruno Petković, Europsko nogometno prvenstvo, lipanj, srpanj 2020. godine / Odgođeno za lipanj, srpanj 2021.

Trebala je to za mene biti premijera, a ona je uvijek poseban osjećaj

U trenucima u kojima je epidemija uzimala sve više maha, kao i vijesti o koronavirusu koje je bilo nemoguće izbjeći, predosjećao sam da bi Euro mogao biti odgođen. Doduše, neki su tvrdili da će se odgoditi na nekoliko mjeseci, ali pravi šok je stigao kada sam saznao konačnu odluku - prvenstvo će biti održano tek sljedeće godine.

Prava šteta, pomislio sam. Jako sam se radovao Euru jer imam dobru sezonu iza sebe, bio sam pun motiva i samopouzdanja prije natjecanja. U meni su takvi osjećaji bili vrlo izraženi, pretpostavljam da je to zbog toga što do sada nisam imao priliku zaigrati na velikom turniru. Europsko prvenstvo trebala je biti premijera za mene, a premijere su uvijek vrlo poseban osjećaj. I u Dinamu smo imali odličan period. U prvenstvu smo dominirali, igrali smo skupinu Lige prvaka u kojoj smo bili u igri za prolaz do samoga kraja. Kroz to natjecanje sam vidio da se mogu nositi s igračima najviše svjetske klase i zato sam se toliko veselio Euru. Imao sam neki dobar osjećaj da možemo ponoviti ono što su momci napravili prije dvije godine u Rusiji.

Spremao sam se na svoj neki specifičan način. Gledao sam protivnike s kojima igramo, obrambene navike njihovih igrača. Puno sam pričao sa suigračima iz reprezentacije i nekako smo svi skupa priželjkivali da lopta krene s centra. Zamišljao sam pun Wembley tog 14. lipnja, ogromnu podršku naših navijača, svoju obitelj na tribinama kultnog stadiona… I onda - odgoda.
No, onda sam vidio što se događa u Italiji. Ipak je to zemlja u kojoj sam igrao i živio te me na neki način slomilo ono što sam gledao preko televizije, tragediju tih ljudi... Znao sam da je Euro najmanje bitan u ovoj priči.

Koliko god mi bilo žao zbog toga, kao što je žao mojim suigračima i navijačima, moramo shvatiti da je to bila jedina normalna odluka. Kad su ljudski životi u pitanju, onda nemamo pravo na neka svoja sitna zadovoljstva. Bilo bi to sebično od nas. A opet, igrati takve utakmice bez publike nema smisla. Nogomet je popularan i zbog navijača koji ga čine najvažnijom sporednom stvari na svijetu. A da mi igramo protiv Engleske na Wembleyu ili Češke na Hampdenu bez onog poriva s tribina - to nije nogomet kakav svi mi želimo.

Sreća u nesreći je što je prvenstvo Hrvatske nastavljeno i sada, zapravo, igramo ligaške utakmice u vrijeme kad smo trebali biti na Euru. Možda i nije neka usporedba, ali je definitivno mala zadovoljština. Pukli bismo da pauza od igranja i dalje traje i u nas.

Ivan Kvesić

Srđan Vrančić/Cropix

Ivan Kvesić, Olimpijske igre, srpanj 2020. / Odgođene za srpanj 2021.

Ništa strašno, najljepši san o zlatnoj medalji sanjat ću godinu više

Pripreme, natjecanja, putovanja, pobjede, pljesak publike, olimpijski san... Tako je izgledala moja svakodnevica, u kratkom roku prekinuta i pretvorena u nešto daleko, jako daleko.

Kvalifikacije za Olimpijske igre bile su duge. Dvadeset natjecanja, golem pritisak i neizvjesnost oko same ljestvice jer samo četvorica najboljih na svijetu odlaze na Igre direktno. Ipak, uživao sam u svakom trenutku, svjestan da proživljavam zlatne trenutke svoje karijere.

Priznat ću, kad smo dobili službenu potvrdu da su Olimpijske igre otkazane, bio sam sretan zbog te odluke. Dugih osam mjeseci mučio sam se s ozljedom i nikako nisam uspio uhvatiti vremena za pravi oporavak prije Igara jer su se kvalifikacije održavale svaki drugi tjedan. U takvim uvjetima nisam uspio postići željenu formu. Unatoč svemu, završavam među četiri najbolja karatista na svijetu, u svojoj olimpijskoj kategoriji.

Do kraja samih kvalifikacija bila su ostala još dva natjecanja, koja su otkazana zbog pandemije. Budući da je prije bilo odrađeno 90 posto predviđenih kvalifikacija, Svjetska karate federacija službeno je objavila: iz svake olimpijske kategorije četiri najbolja karatista odlaze na OI direktno. Sreća je bila golema. Uspio sam izboriti direktni plasman na prve Olimpijske igre za karate sport!

Ne treba posebno isticati koliko je bilo teško jer u mojoj olimpijskoj kategoriji konkurira više od 150 boraca.
Uskoro, hladan tuš za sve nas kvalificirane. Svjetska karate federacija donijela je odluku da nam poništi olimpijske licence i nastavi s još dva predviđena turnira sljedeće godine. Šok, nevjerica, razočaranje. Tko je inzistirao na toj odluci? Kome to ide u prilog? Zašto bi takvu odluku donio samo karate?

Puno se upitnika pojavljivalo iznad glave, puno nelogičnosti, a ustvari je svima bilo jasno da se tu odvijaju “igre”, poznate samo “igračima” unutar same organizacije. Nije bilo lako krenuti dalje. Nakon ta dva turnira ja mogu ispasti iz direktnog plasmana. Trebalo je ponovno pronaći motiv, krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. A ako me je bilo što naučio sport, to je da puno puta u životu doživimo nepravde i da ima mnogo situacija u kojima smo zakinuti. U kojima naš glas ne vrijedi mnogo i ne mijenja ništa.

Jedino što ostaje jest boriti se i nastaviti sanjati. Obrnuo sam perspektivu. Ako budem cijelo vrijeme pričao i razmišljao o tome zašto su to napravili, pomaže li to meni? Ne, definitivno moram zaboraviti na to i krenuti dalje. Neizvjesnost će trajati još godinu dana, ali zato ću živjeti najljepši mogući san. Trčanje po dvorani s hrvatskom zastavom, slavlje olimpijskog zlata. Slušanje hrvatske himne na svjetskoj pozornici. Zar to nije dovoljan motiv da se ne obazirem na sve te odluke - za koje i dalje tvrdim da nisu moralne ni u duhu olimpizma - te nastavim raditi na sebi svaki dan kako bih ostvario svoj san?

Ja sam već odlučio. Izabrao sam što želim postići. Vjerujem i nadam se da će mi Bog dati zdravlje i sačuvati me od teških ozljeda. Sve drugo je na meni. To što ću sanjati nešto najljepše godinu dana dulje od predviđenog i ne zvuči toliko loše.

J.R. August

CROPIX

J. R. August, Koncert na otvorenju zagrebačkog Hala Vrta i početak ljetne koncertne sezone, 1. srpnja 2020. / Odgođeno za 2021.

Koroni, na kraju priče, ništa ne zamjeram. Ona je samo virus

Iako nemam životni moto kojeg se striktno držim, uvijek se potrudim pronaći nešto pozitivno u onome što me se tiče, a na prvu ne izgleda dobro, lijepo, kvalitetno ili obećavajuće. Na isti način postupio sam i kad nas je korona, koju ovdje namjerno pišem malim početnim slovom k, zatvorila u četiri zida i prisilila da se barem nakratko suočimo sa stvarima koje uvijek odgađamo i onima kojima se ne veselimo. Što se mene tiče, taj se period ni po čemu bitnom nije razlikovao od mog “standardnog” svakodnevnog života.

Gotovo nikad ništa ne odgađam, a jedina stvar koju u zadnjih godinu dana nisam imao bilo je vrijeme, pa sam mu se stoga veselio. Davno sam shvatio da sam ja sam kovač svoje sreće i da je život čudnjikav i nepredvidljiv, ali ga takvog treba i prihvatiti. Iako su meni, a time i svim glazbenicima koji pjevaju u mom zboru i sviraju u mom bendu, otkazani ili odgođeni brojni koncerti, koroni ne zamjeram ništa. Iako sam ove godine prvi put nominiran za četiri nagrade Porin i osvojio sam njih tri, a svečana dodjela nije se održala zbog korone, i dalje joj ništa ne zamjeram. Da joj nešto i zamjeram, korona to ne bi mogla osjetiti. Ona je samo virus.

Idis Turato

Tom Dubravec/Cropix

Idis Turato, Venecijanski bijenale arhitekture, od 29. kolovoza do 29. studenoga 2020. /Odgođeno za 2021.

Cijeli svijet izgleda kao moja Rijeka - pust, miran i spokojan

Inače sam čovjek diskontinuiteta. Rođen sam i djelujem u Rijeci, gradu konstantne nestabilnosti, političkih, ekonomskih i društvenih turbulencija unazad sto godina pa sam spreman na promjene i nepredvidljivost. Od malih nogu sam u obitelji arhitekata slušao o krizama i (ne)uspjesima struke. 90-ih počinjem svoju praksu i na vlastitoj koži osjećam kolapse svakih 5/10 godina - od tranzicije i akumulacije kapitala, kraha burzi i investicija u graditeljstvu, ekspanzije turizma pa airbnbizacije prostora i društva.

Pripremljen sam na promjene, volim nepredvidljivo i ti šokovi me čine autorski kreativnijim, pa me prebacivanje Bijenala na 2021. nije iznenadilo.

Naš koncept za Veneciju nasljeđe je svega što kroz projekte sa svojim studentima, kolegama iz DeltaLaba i Rijeka 2020 te timom za Bijenale radim zadnjih 5 godina. Bavimo se fenomenom i izazovima Rijeke, grada koji stagnira, opada, traži se, u predivnom je stanju da postepeno može prijeći u nešto novo, što drugdje ne postoji, iskorištavajući svoje specifičnosti kao prednost za razvoje novih modela življenja u zajednici.

Ove teme, dio koncepta našeg paviljona “Togetherness/Togetherless”, su nakon pandemije još smislenije jer se cijeli svijet traži, resetira, starta iz svježe pozicije i nepoznate perspektive. Bit će zanimljivo pratiti kako će projekti koncipirani prije Covida funkcionirati na Bijenalu 2021., u postkorona fazi.

Pandemijskim lockdownom cijeli je svijet najednom počeo izgledati kao moja Rijeka - pust, miran i spokojan, okrenut sebi. Iskreno sam uživao u trenutcima mira, bez banalnih političkih prepucavanja, površnih druženja, bespotrebnih putovanja. Kao da smo shvatili da postoji drugi, skriveni i nepoznati svijet. Lockdown nas je sve poravnao, napravio istima, krhkima, ali istovremeno snažnima da se nosimo sa sobom, bližnjima, gradom i društvom.

Dokazali smo jedni drugima da možemo temeljito izmijeniti rutine i načine funkcioniranja, i to je možda najbolje istraživanje koje smo mogli provesti. Osjećao sam tada fokus, jasnoću misli i djelovanja koji mi danas fale. Iskreno mi je krivo kad vidim da se ljudi nasilno vraćaju u “normalno”, “na staro”, a svjesni smo da to ne ide tako lako.

Kroz lockdown sam shvatio da niz stvari mogu bolje i fokusiranije raditi u virtualnom prostoru.

Tu novu tjelesnost jasno mi je prikazala Zoom aplikacija, preko koje sam imao niz arhitektonskih videokonferencija, a za vrijeme jedne od njih, s ekipom iz Dana arhitekture Sarajevo, na ekranu se pojavila brojka od 750 gledatelja koji nas prate. Shvatio sam da me gleda prepuna, “nevidljiva”, virtualno raspršena dvorana - jedna sasvim nova zajednica.

Ulovio me takav adrenalinski ushit, kao da sam na pozornici pred mnoštvom ljudi, nevjerojatan osjećaj od kojeg tu noć nisam mogao zaspati. Ova anegdota svjedoči koliko je tjelesan i nepredvidljivo inspirativan novi režim u koji je svijet ušao i koliko ćemo svi, kao moj tim i ja na sljedećem Bijenalu, još mnogo diskutirati o novim oblicima zajednica/zajedništva.

Damir Kedžo

Matija Djanješić/Cropix

Damir Kedžo, Eurosong od 12. do 16. lipnja 2020. / Natjecanje otkazano. Nije poznato tko će nas predstavljati na Eurosongu 2021.

Pripremao sam se do posljednjeg trenutka i vjerovao u čudo

Kreativni rad i potpuni fokus: tako je izgledala moja priprema za samu Doru. Predstavljati Hrvatsku na Eurosongu, moj je veliki san. Zato sam htio dati sve od sebe. Već za vrijeme tjedna Dore, vijesti o pandemiji počeli su puniti novinske stupce. Strah je postojao, ali nisam se previše njime zamarao, jer sam imao cilj i bio fokusiran.

U pjesmu Divlji vjetre vjerovao sam svim svojim srcem. Publika ju je zavoljela, dali su joj najviše glasova na Dori, a pjesma se i danas sluša i voli. Za mene, to je smisao dobre pjesme. Nakon pobjede na Dori bio sam presretan, punog srca, euforičan.
Iduće jutro, šok. Na doručku menadžerica komentira kako bi Eurosong mogao biti otkazan. Situacija s virusom divlja, događanja se masovno otkazuju. Sada je već jasno da se svijet nalazi u izvanrednom stanju.

Sa “sjenom korone” koja nas je pratila na svakom koraku, nastavili smo s pripremama.

Par dana nakon Dore, letimo za Stockholm. U zraku se osjeća panika. Perem ruke na svakom koraku i mislim:,, Ako tu nešto ne pokupim, neću nigdje’’.

Rad u Švedskoj na novom aranžmanu pjesme protekao je mirno. Šveđani nisu pridavali toliku važnost virusu na samom početku. Da, dezinficijensi su bili na svakom koraku, ali nikakve oštre mjere nisu bile u tijeku, pa se i u meni javila nada da sve ipak ide ka normalizaciji i da virus nije toliko strašan.

Povratkom u Hrvatsku, shvaćam da situacija postaje sve gora. Zemlja je u karanteni. Tim Eurovisiona je s pripremama išao dalje, sve do dana pred otkazivanje, a moj kompletan tim je nastavio pripremati se i raditi na nastupu.

Tijekom karantene, napravili smo nebrojeno intervjua, a sudjelovali smo i u Eurovision kampanjama te izazovima, kao i u BBC dokumentarcu.

Usred toga, jedno jutro zvoni mi telefon. Menadžerica Snježana, govori mi kako je sada službeno: Eurosong se neće održati. Potpuno čudna situacija. Što će biti dalje? Svijet je u opasnosti, i nema tog Eurosonga koji je važniji od ljudskih života. Nema takve ambicije. Ništa nije važnije od ljudskih života.

Vjerovao sam u pozitivan ishod svega i nastavio s pripremama, očekujući da bi moglo doći do Eurosonga, u drugom terminu. Složili smo mini studio u stanu, kako bismo mogli odraditi live javljanja, pjevanja kroz video pozive. Slažu se i skice haljina za cure, koje su zaista posebne i vjerujem da ćemo taj nastup predviđen za Eurovizijsku pozornicu realizirati na mom samostalnom koncertu kad sve ovo jednom prođe.

Prošla je karantena, počelo se normalnije živjeti, a moj Eurovizijski put je, kako je odlučeno, završen. Poprilično bizarna situacija. Ali, idemo dalje. 2020., ne ponovila se.

Ponosan sam na posao koji smo odradili. Dostojanstveno smo promicali naše vrijednosti i glazbu diljem svijeta. Nije bilo lako. Moja publika, pjesma i emocija nosili su me dovde i pitanje je dana kada ćemo zajednički doći do ostvarenja svih snova.
Danas smo u neizvjesnom razdoblju.

Korona virus me i dalje brine, ali svaki dan radim na sebi i od snova ne odustajem. U rukama imam novi album, Poljubi me sad, u kojega sam uložio mnogo ljubavi. Stvaranje pjesama u ovom “ ludom” vremenu nešto je za što sada živim. Sve dok ne krenu druženja i pjevanje s ljudima uživo.