Zovem se Dražen, rekao je na prvom susretu. Nosio je visoke kaubojske čizme i dugački, crni mantil koji se vukao za njim. Lice? Misteriozno, ali izrazito dobrohotno. Njegovani mu se brk smiješio pa je izgledao kao da je preuzeo ulogu nasmijanih usana i tako izložio lice vječnoj, nepokorivoj sreći.
Pri drugom susretu, rekao je da se zove Robert, a treći put kad sam ga vidio, pokazao mi je svoj kratki film. I to prilično dobar film na kojemu je, očekivano, bio potpisan svojim trećim imenom: Esox Lucius Ido. Dobro, tko je taj tip s toliko imena, i zašto njima žonglira na ovaj način?
Do petog ili šestog susreta u filmskoj školi koju smo zajedno pohađali, doznajem kako se godinama smucao Italijom, nakon što je doslovno pobjegao iz Jugoslavije, i to zbog zabranjene ljubavi. Neko je vrijeme, ispričao mi je, živio i u zemunici u centru Milana, koju si je sam iskopao, radeći usput kojekakve poslove.
Krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, kopao je i zlato na rijeci Po, a u životu je promijenio - taj neobičan tip nasmijanog brka - barem 20 identiteta. Tako je prošlo dvadeset i pet godina. Italija mu je bila baza, ali putovao je. Francuska, Španjolska, Maroko, Obala Bjelokosti, cijela Europa.
A onda? Vratio se konačno u Zagreb, a ona nesretna ljubav s kraja 80-ih godina postala je sretna. Dražen, Robert, Esox Lucius Ido vratio se svojoj Megi. O tome je snimljen i dokumentarni film “Putnici” u režiji Tine Šimurine, koji prati ljubavnu i umjetničku priču Margarete Vidmar i Dražena Pavalića, nekadašnjih ljubavnika i aktera zagrebačke punk-scene, koji su 25 godina kasnije postali partneri i suradnici na Margaretinu autorskom projektu pokretnih skulptura, koje izrađuje od novinskog papira i selotejpa u boji.
Bijeg u drugi svijet
Pri sedmom našem susretu, čovjek u dugom mantilu pojavio se u majici koja je prikazivala crtež iz stripa Zagor.
- Kao mali, strašno sam volio Zagora - rekao sam mu.
- Znaš da sam ja lik u jednom Zagorovu stripu? - odgovorio mi je.
Kako nikada nisam bio u prilici razgovarati sa strip-junakom, koji dan kasnije posjetio sam Dražena doma. Stripovi svuda. Kao i knjige, ploče, skulpture od novinskog papira, koje redom prikazuju likove iz Zagora. Zatim, brdo odjeće i raznih predmeta, naizgled neuporabljivih.
Stan Esoxa i Margarete na Trešnjevci izgleda kao dobro opremljen fundus, mjesto na koje bi mogli zalaziti mnogi scenografi i kostimografi ovoga grada. Kao i ljubitelji Zagora, naravno, jer dovoljan je jedan pogled na Esoxovu dnevnu sobu da bi postalo jasno: većeg Zagorova fana od ovog čovjeka u Zagrebu vjerojatno nema.
- Moja priča sa stripovima počinje vrlo rano. U mojoj sedmoj godini. Čim je Zagor počeo izlaziti, počeo sam ga skupljati i čitati. Bio sam u dramatičnoj životnoj situaciji, a stripovi su mi bili odmak. Bijeg u drugi svijet. Davali su mi snagu za život - govori mi Esox, prisjećajući se odmah najneugodnije situacije koju pamti sa stripovima.
- Stari je jedan dan poludio. Imao sam sve stripove Zlatne serije i Lunova Magnus stripa, a kad sam se vratio iz škole taj dan, vidio sam da je on sve stripove dao baki, koja ih je naložila i podijelila ljudima. Tada sam odlučio da ću pobjeći u Italiju, gdje nastaje Zagor, i to čim postanem punoljetan.
S 18 godina bio sam u Milanu. Baš tu je Bonellijevo sjedište, on izdaje Zagora. Nisam znao niti jednu jedinu riječ talijanskog - nastavlja Esox, dodajući kako je jezik učio pomalo, kroz strip. Naime, znao je napamet sva hrvatska izdanja Zagora pa je, listajući talijanska, učio riječi i fraze, da bi na kraju u potpunosti svladao jezik.
Elektrošokovi u Šimunskoj
Motao se godinama po Milanu, kaže, živio je kao stripovski junak. Mijenjao je gradove, žene i mjesta stanovanja neprestano, upravo kao i njegov omiljeni junak. Posjećujući sajmove posvećene stripu, upoznavao je agente, prodavače i crtače stripa. Napokon je, govori, bio slobodan.
Prije negoli je pobjegao u Italiju, sputavalo ga je društvo, obitelj. Nije smio biti drugačiji. Kada bi izlazio iz stana kao tinejdžer, izašao bi u odjevnoj kombinaciji koja bi se sviđala njegovim roditeljima, a zatim se preodijevao 500 metara od stana.
- Jednostavno se nikada nisam mogao uklopiti u taj sistem. Morao sam otići. Tu je bila i ta priča s Megi. Znaš, mi nismo prekinuli nikada, nas su prekinuli. Bila je 1986. godina, ja sam imao 21, a Megi 16. I država i sistem i obitelj su bili protiv nas. Tako smo nas dvoje došli na ideju da trebamo skupiti novčiće i pobjeći odavde.
I ja sam imao plan, ali bio je nesretan. Moja teta je radila u Njemačkoj, i ja sam od nje odlučio uzeti novčiće i pobjeći s Megi. Napravio sam to. Teta nije znala da ja stojim iza toga, i prijavila je krađu policiji. Policija me našla, i sve su mi nakalemili. I to da imam 21, a Megi 16. Završio sam na elektrošokovima u Šimunskoj. Proveo sam tako godinu dana. Dakle, ne u zatvoru, nego u Šimunskoj, jer su mislili da sam lud - prisjeća se Esox.
- Kako si točno završio kao lik u stripu, koji te je Zagorov crtač odlučio staviti kao lika u epizodu i kako je do toga došlo? - pitam.
- Vidi, ja sam išao po sajmovima, fijerama, i tu ulazim u razgovore sa svojim omiljenim crtačima. Oni vide koliko si zaljubljen u strip. Otvoreni su, i srdačno na tim susretima komentiraju epizode i vode razgovore s fanovima. Dakle, nisam ja bio privatno s njima dobar, ali kako sam često išao po fijerama i bio upečatljiv, oni su pamtili susrete sa mnom.
Na ta mjesta dolaze tisuće ljude, i ne mogu oni svih zapamtiti, ali mene jesu - nastavlja dodajući kako su ga se sjećali zbog sjaja u očima i euforije koja je nastupala kada bi im prilazio.
- Upoznao sam tako Galliena Ferrija prije njegove smrti, zatim Marcella Mangiantinija, Marca Verdija, Morena Burattinija koji je Zagorov scenarist, kao i još nekoliko povremenih crtača Zagora. Mangiantinija sam upoznao posljednjeg, kada sam već bio u Zagrebu, s Megi. Sreli smo ga na Crtani Romani Šou. Bio je sretan zbog mojeg talijanskog i moja pojava ga je zainteresirala.
Nismo se nikada bili sreli u Italiji, ali kroz priču smo skužili da se zapravo poznajemo, jer su mu drugi crtači pričali o meni. Tijekom tog zagrebačkog susreta, Mangiantini mi je rekao da sam mu super lik, da bi me rado ubacio u strip. Ja sam već bio zaboravio na to, kad ono, par mjeseci kasnije na mejl mi stižu table, Mangiantinijevi crteži i skice. Postao sam strip junak, i to je bilo ostvarenje mojeg dječačkog sna - govori Esox sa sjajem u očima, komentirajući dalje svoj lik u stripu kojega je obožavala cijela Jugoslavija, da bi se trend nastavio i u Hrvatskoj. Zagor je na ovim prostorima oduvijek bio omiljen.
- Napravio me kao negativca. Strip je izašao u Italiji u siječnju 2017. godine, a u nas se pojavio 2018. Ja sam bezimeni negativac, član beskrupulozne bande koja napada Zagora tijekom njegova posjeta New Yorku. Pojavljujem se u 11 kućica, a Mangiantini me ostavlja na životu.
Priča je anomalna za Zagora, nije dakle klasična. Zagor je u velegradu. Mangiantini, inače, nije klasični crtač Zagora i crta samo specijalne brojeve. Radi druge junake, Zagora izvanredno - pojašnjava Esox Lucius Ido, dodajući kako su mu puno bolje stare Zagorove priče, dok se još nije dogodio “pomak u gradove”.
Volio bi, nastavlja, da ga je Mangiantini smjestio u Darkwood, ali Zagoru se, dodaje, dogodio jedan pomak. Nove priče ga smještaju na netipične lokacije i tematiziraju teme za koje kaže da nisu Zagorove. No, vremena se mijenjaju, pa tako i strip-junaci.
Voli sporedne likove
- Epizoda u kojoj se ja pojavljujem nije vestern, nije ni SF. Pomalo podsjeća na film Bande New Yorka, vjerujem da je crtač bio inspiriran tom estetikom. Dobro da me pustio živog, jer to znači da se možda i dalje mogu nekada pojaviti u stripu. Ima dosta takvih likova u Zagoru koji se preobrate, pa postanu pozitivci. Sjeti se Jimmyja Gitare, ili Super-Mikea. Oboje su bili Zagorovi neprijatelji, da bi završili kao njegovi frendovi, pa čak postali i vrlo simpatični publici - komentira Esox, pa nastavlja o tome kako voli sporedne likove u Zagoru, koji se tu i tamo pojavljuju u epizodama na oduševljenje publike.
U stanu mu stoji skulptura Digging Billa, luckastog tragača za skrivenim i zakopanim blagom, koje traži uz pomoć rijetkih dokumenata. Dakako, tu je i novinska skulptura Zagorova vjernog pratitelja, Meksikanca Chica, punog imena Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales, što zna svatko tko je barem jedanput čitao Zagora, jer Chico u stripu stalno i ponosito navodi svoje puno ime, često i uz popularni uzvik: Caramba i Carambita!
- Baš volim Zagorove epizode koje se događaju na snijegu. Ne mogu objasniti zašto, daju mi neki poseban štih - govori strip-junak s Trešnjevke, listajući usput svoja omiljena Zagorova izdanja.
Za svoj život nekoliko puta ističe da je to doista život strip-junaka. Vraća se na dane kopanja zlata na rijeci Po. Zagorova Digging Billa, kaže, nije sreo.
- Kad sam pobjegao u Italiji, stvarno sam živio kao stripovski junak. Odijevao sam se uvijek jednako, imao sam pet pari traperica i majica te pet pari cipela. Plovio sam okolo kanuom, lutao po šumama i planinama. Tako sam naišao i na napušteno naselje kopača zlata na rijeci. Naravno da sam se ondje bio zadržao, s frendom Massimom, s kojim sam tada išao okolo. Strugali smo zlato tjednima, ali nismo se obogatili. Na dobar dan, izvlačili bismo vrijednost zlata u protuvrijednosti pet današnjih eura. Nema veze, bilo nam je bitno kopati zlato - govori Esox.
No, što ga je natjeralo da baš toliko puta mijenja svoj identitet?
- Nemam konkretan odgovor. Očito sam imao potrebu za tim zbog trauma u djetinjstvu. Valjda sam htio sebe zaštititi tako. I dan-danas, kad s Megi odem u Italiju, kad obilazim mjesta na kojima sam se zadržavao, prilaze mi stari znanci i obraćaju mi se, svaki s drugim imenom. Amadej, Malik, Miljenko, Robert, Dražen, Zio Bob… ima ih još. Sve sam to ja bio, i ja jesam. Ali sada radim na tome da službeno promijenim ime u Esox Lucius Ido, i tu se mislim zadržati. Esox Lucius, inače, na latinskom znači štuka - završava osebujni strip-junak koji će u Mangiantinijevim tablama živjeti zauvijek. Zasluženo.