Sve je bliže početak nove školske godine koji se od prethodnih ipak po nečemu razlikuje. Nakon dvije godine ograničenja, školarci pod obavezni pribor više neće uvrstiti maske, dezinfekcijska sredstva i, kako je to bilo u jednom dijelu prošle godine, brze kućne testove kako bi provjerili jesu li zaraženi.
Stare navike i oprez zasigurno će ostati, ali se sva pažnja ponovno vratila na ono staro – kako prvašićima olakšati ovu veliku novost koja će im u dosad neopterećeno djetinjstvo puno igre i zabave ipak unijeti poneku obavezu. Ništa lakše nije ni starijim školarcima. Kako roditelji mogu pomoći svom djetetu, kako prepoznati da postoji problem i uspješno ga riješiti, razgovaramo sa psihologicom Kameom Jaman.
Prijatelji su ključni
- Djetetu moramo biti nježna potpora – njezina je ključna poruka..
Riječ je o normalnom životnom događaju za koje je dijete i razvojno spremno pa, uvjerava Jaman, ne treba previše brinuti. Razvoj svakog djeteta ne ide istom brzinom pa nikada svi školarci neće biti jednako spremni za taj "veliki dan", ali se slika o tome što očekivati i na čemu možemo poraditi kako bismo svom djetetu olakšali prilagodbu, može dobiti još u vrtićkoj dobi kroz razgovore sa stručnim timom.
- Neki se roditelji unaprijed dobro raspitaju o školi njezinim programima, učiteljicama i vršnjacima što smanjuje anksioznost i roditelja i djeteta. Ključno je ipak o tome razgovarati s djetetom, spomenuti prijatelje iz vrtića s kojima će ići u istu školu i razred, proći s djetetom put od kuće do škole, pokazati gdje je semafor, zebra, pripremiti radni kutak u domu koji je namijenjen samo za njega – objašnjava psihologica Jaman. Bitno je, dodaje, svemu pristupiti na iskren i dobronamjeran način. Sve će to olakšati polazak u školu i u konačnici pokazati roditeljski stav o važnosti obrazovanja.
Iako je uvijek važno jasno dati do znanja zbog čega je škola važna, svoja je očekivanja bolje prikriti.
- Najvažnije je da se dijete ne uspoređuje s drugima, već da ga se potiče na napredak i stalno mu se pokazuje kako je u posljednjih, recimo, tri mjeseca napredovalo. Dijete ne bi trebalo dobiti dojam da jako važno dobiti peticu ili pak užasno nekad dobiti jedinicu – objašnjava.
Važno je znati da to kako roditelj vidi svoje dijete snažno utječe na njegovu sliku o sebi. Roditelj bi trebao moći realno procijeniti uspješnost vlastitog djeteta i onda kada dijete ne uspijeva zadovoljiti ono što se od njega očekuje, ističe psihologica Jaman, kako bi u tim situacijama bio spreman pomoći djetetu tako da uloži dodatni napor u postizanju nekog cilja.
Tražite pomoć
-Bilo da se radi o školskom uspjehu ili ostvarivanju socijalnih kontakata u školi, roditelj treba biti oslonac i podrška koliko god može za svoje dijete. Ako u tome ne uspijeva, važno je da se obrati stručnoj službi škole i prihvati pomoć stručnjaka – smatra prof. Jaman.
Psihologica Jaman poziva roditelje da potraže pomoć psihologa kad god im nešto nije jasno, ne znaju kako postupiti u nekoj odgojnoj situaciji ili životnoj fazi kroz koju dijete ili obitelj trenutno prolazi. Psiholog će situaciju moći objektivnije procijeniti i tako pomoći jer su čak i učiteljice ponekad previše uključene, a time i subjektivne u procjeni problema.
- Netko stručan tko će realno prosjeniti situaciju je najpametniji izbor kada želimo unaprijediti svoje roditeljske vještine, objasniti i pomoći djetetu da se snađe u situaciji rastave ili sličnih životnih događaja koji mogu znatno utjecati na njega – pojašnjava.
Poneki klinci nešto su više sramežljivi i povučeniji od svojih vršnjaka pa im je teže pronaći prijatelje. Tada je važno, govori ova iskusna psihologica, osvijestiti slabiju socijalnu kompetenciju vlastitog djeteta, porazgovarati o tome s učiteljicom koja mu također može pomoći da ostvari barem jednu kvalitetnu vezu s drugim djetetom u razredu.
- Socijalni kontakti su važan dio našeg odrastanja i života pa ih je potrebno njegovati. Roditelj se može aktivno uključiti u taj proces, njegovati prijateljstva s obitelji koje imaju djecu u istom razredu i tako omogućiti dodatne kontakte izvan škole – predlaže.
Početak školske godine posebno je stresan za onu djecu koja su promijenila školu. Već i sama selidba, promjena stambenog prostora, kvarta ili čak grada predstavlja izazov kako za dijete, tako i za cijelu njegovu obitelj. Proces žalovanja za starim prijateljima, školom i gradom uvijek se može očekivati bez obzira na to što selidba za obitelj često znači napredak. Roditelji i ovdje mogu pomoći tako da promjenu predstave u pozitivnom smislu, a ponašanje i emocije djeteta kontinuirano prate.
- Treba ostati prisan s djetetom, objasniti mu situaciju i pružiti sve informacije koje će mu olakšati prilagodbu. Pošetati novim kvartom, pokazati put do škole, a uvijek je dobro ako u novoj školi postaje neka osoba koju dijete poznaje – govori Kamea Jaman.
Pametno odaberite
Izvannastavne aktivnost u osnovni mogu pomoći u prilagodbi, ali je u slučaju potpunog preseljenja ipak bolje pričekati jedno vrijeme, osim ako se radi o aktivnosti u kojoj je dijete jako dobro pa se kroz nju može afirmirati u pozitivnom smislu.
- I za djecu koja nisu promijenila školu su izvannastavne aktivnosti korisne ako su u njima uspješni jer im je to poticaj za dodatno samopouzdanje i stvaranje bolje slike o sebi. Problem je jedino u slučaju da dijete ne barata dobro svojim vremenom pa zbog te aktivnosti pati njegov školski uspjeh – smatra Jaman.
Ipak, i tu postoji izuzetak. Neka manje uspješna djeca se upravo kroz izvannastavne aktivnosti afirmiraju, izgrade samopouzdanje pa se taj pozitivni stav prelije na obrazovanje pa su i rezultati bolji. Baš zbog mogućih varijacija važno je pratiti svoje dijete i prepoznati što je najbolje za njega. Problem može nastati ako roditeljska procjena nije realna ili ako žele da dijete slijedi svoje, već njihove želje.
- Nisam pobornik toga da se sramežljivo dijete gura u aktivnost izlaganja publici. Ništa ne ide ‘preko koljena‘. Radije bih postupno poticala ako ima već afinitet prema nekoj aktivnosti, a dijete još nema sposobnost da u njoj uživa – govori.