Ovo je priča o tome kako u medicini ponekad dva i dva nisu četiri i kako hrabrost jednog liječnika i njegova pacijenta, kojemu je nova metoda liječenja bila "zadnja šansa", daje rezultate, kada je gotovo već sve bilo izgubljeno.
Jedan sasvim slučajni telefonski razgovor, odnosno susret s prof. prim. dr. sc. Boranom Uglešićem, splitskim psihijatrom, spasio je život E.L. (38) iz Splita (inicijale smo stavili zbog osjetljivosti teme i radi zaštite našeg sugovornika). Njega su liječnici, neurolozi u Splitu, Rijeci, Ljubljani liječili od njima nepoznate neurološke bolesti, odnosno neuroloških smetnji spazama (grčenje tijela), koji su se kod ovog mladića, iz njemu nepoznatih razloga, u velikoj mjeri počeli pojavljivati u proljeće 2019., piše Slobodna Dalmacija.
Brižni roditelji
- Prvi neurološki ispadi, odnosno grčenje dijelova tijela pojavili su se još puno prije te 2019. godine. Naime, ja sam 2006. godine operiran od tumora na mozgu i nakon te operacije ponekad bi mi se pojavljivali grčevi u predjelu ruke (dlana), lica..., ali nitko nije pridavao neku veću važnost tome. Računali smo kako je to posljedica te operacije tumora na mozgu. Prava drama, ma prije bih rekao horor u mome životu, nastupa negdje u proljeće 2019. godine - kazuje nam E.L.
On je u to doba bio u Zagrebu, gdje je završio fakultet i počeo raditi...
- Pojavili su se prvi ozbiljniji grčevi, neurološke smetnje, o kojima nisam ni govorio roditeljima, koji su u to vrijeme bili u Splitu. Nisam ih htio uznemiravati, misleći kako će to proći i kako je to nešto ne toliko bitno. Međutim, kako su se smetnje pogoršavale, postajao sam sve svjesniji da nešto nije kako treba. Roditelji su došli u Zagreb i doslovno me našli "zgrčenog", nepokretnog. Tako da je ono grčenje lica i ruke, s početka priče, bila prava "kamilica" u odnosu na ono što je slijedilo - kaže nam naš sugovornik.
Sljedećih mjeseci, odnosno sljedećih godinu i pol dana njegovi roditelji "prevrnuli" su i nebo i zemlju ne bi li pomogli svome sinu, odnosno ne bi li se utvrdilo o čemu se kod njega stvarno radi.
Nemoćni i u Londonu
- Liječnici koji su me liječili od tih neuroloških smetnji samo su slijegali ramenima i nisu mogli utvrditi zbog čega mi se te smetnje pojavljuju, smatrali su da se radi o nekoj "skrivenoj epilepsiji" ili nekoj vrsti distonije. Svaki moj odlazak liječniku bio je prava drama, jer nisam mogao hodati pa su me morali nositi na nosilima. Obavio sam sve moguće neurološke pretrage, davali su mi antiepileptike, jer su smatrali da se kod mene radi o jednoj vrsti epilepsije. Bio sam na rehabilitaciji u toplicama u Lipiku, ležao sam na "Svetom Duhu" i oni su me uputili u KBC Rijeka, s dijagnozom generalizirane distonije, te da mi je potrebno ugraditi neki čip u glavu.
Međutim, ta mogućnost je u Rijeci odbačena. Roditelji su moju medicinsku dokumenataciju poslali i u London, kod jednog od najboljih neurologa iz Velike Britanije. Taj liječnik iz Velike Britanije, kada je pregledao dokumentaciju, također je rekao da ne zna o čemu se radi, ponudio je liječenje koje bi koštalo oko 40 tisuća funti, ali je isto tako, pošteno, napomenuo da ne može dati garanciju za moje izlječenje jer ni on nije znao što se sa mnom zbiva. Probali smo s bioenergijom i drugim vrstama alternativnog liječenja, ali bez ikakvih rezultata - govori nam E.L.
Smršavio 30 kilograma
Mladiću se početkom 2019. godine život pretvorio u "deveti krug pakla".
- Počeo sam se sve više nekontrolirano grčiti. Jednostavno sam morao ležati po cijeli dan jer nisam bio u stanju stati na noge. Nisam mogao ni do WC-a otići. Morao sam nositi pelene. Grčile bi mi se ruke, noge, nisam mogao disati... Bilo je to stravično stanje. Jedino bih bio miran kada bih zaspao, a i to sam rijetko mogao. Spavao bih svako nekoliko dana samo po nekoliko sati, a kada bih spavao, bilo bi mi potrebno promijeniti po sedam majica, koliko sam se znojio. Čim bih se probudio, drama bi se nastavljala i tijelo bi se nastavilo nekontrolirano grčiti. Nisam mogao samostalno jesti, ma ništa, život mi se sveo na ležanje i tuđu njegu i pomoć. Hranila bi me majka, kada bih uspio s poda podignuti glavu (najčešće ležao na podu jer mu je tako bilo lakše), onda bi mi stavila žličicu hrane u usta. Smršavio sam 30 kilograma, sva su mi se rebra vidjela. Nije mi bio potreban RTG pregled, moglo se gledati kroz mene - u šali će naš sugovornik.
O dramatičnosti njegova stanja možda najbolje govori činjenica da je jednom prilikom, tijekom grčenja tijela i nekontrolirana trzanja, sam sebi slomio kuk i tri rebra.
- Istina, toliko sam se grčio i nekontrolirano trzao da sam sam sebi slomio kuk i tri rebra. Nakon toga su me prevezli u Lovran, gdje su mi trebali ugraditi protezu kuka. No, kada su me liječnici tamo vidjeli, odbacili su takvu mogućnost, sve dok sam ja u takvom stanju "grčenja". Radio sam gomilu frustrirajućih pregleda, gotovo cijelo vrijeme covida 2020. godine proveo sam u KBC-u Rijeka. Nitko me nije mogao doći posjetiti, roditelji su dolazili svaki dan ispred bolnice da mi budu bliže. Ni liječnici ni medicinske sestre, ma nitko nije mogao vjerovati kada bi gledali to moje grčenje. Nitko nije znao što sa mnom činiti i koja mi je dijagnoza. Dijagnoza, uz pomoć koje bi znali kako me liječiti. Nitko nije htio potvrditi nikakvu sumnju, nitko nije htio donijeti neku odluku, nakon koje bi znali u kojem smjeru ići. Bilo je stravično i već sam počeo gubiti "zdrav razum". Najgore se bilo pomiriti s mislima da će moj život proći u neopisivoj boli i grčevima, za koje nitko nije znao zbog čega se događaju - priča nam E.L.
Povratak u normalu
Susret s dr. Uglešićem, krajem 2020. godine, bio je slučajnost.
- Jedan moj prijatelj rekao mi je da se dr. Uglešić bavi liječenjem bolesnika uz pomoć neke "mašine" i da bi se možda njemu trebalo javiti, jer da ta "mašina" šalje impulse mozgu, koji mi možda mogu pomoći. Nismo imali što izgubiti i roditelji su moju medicinsku dokumentaciju odnijeli dr. Uglešiću budući da ja nisam mogao doći kod njega, jer je problem transporta bio ogroman. Bio sam nepokretan i jednostavno nije bilo moguće da osobno dođem na pregled - opisuje nam svoju nemoć E.L.
Nakon što je dr. Uglešić vidio medicinsku dokumentaciju, ustvrdio je da je u podlozi kod potencijalnog pacijenta prisutan psihijatrijski problem koji treba liječiti.
- Nakon toga sam doveden kod dr. Uglešića na pregled i taj naš prvi susret je bio kao susret prilikom egzorcizma. Primljen sam na Kliniku za psihijatriju KBC-a Split i dr. Uglešić je bio jedini hrabar da nešto promijeni, da donese neku odluku i da pokrene nešto s mrtve točke i na tome sam mu jako zahvalan. Vratio mi je život, uz njegovu pomoć sam "uskrsnuo". Sada normalno spavam, hodam, radim, živim i nadam se da je moja životna drama ostala iza mene. Na Klinici za psihijatriju bio sam tri tjedna, tijekom kojih sam se "čistio" od svih mogućih tableta koje su mi davali zbog mojih neuroloških problema. Već treći dan "ležanja" na psihijatriji bio sam bolje i dobio sam nadu kako će sve dobro završiti. Za tu nadu bilo je potrebno proći godinu i pol "Isusovih muka" - kazuje naš sugovornik.
Spasonosni TMS
Nakon otpusta s bolničkog liječenja E.L. biva podvrgnut transkranijalnoj magnetskoj stimulaciji (TMS).
- Nakon samo nekoliko dana te metode liječenja imao sam golemo poboljšanje zdravstvenog stanja. Mogao sam taksijem dolaziti na terapije, mogao sam čitati, sjediti, pa sam čak krenuo i na fizikalnu terapiju. Terapija TMS-om je započela u ožujku 2021. godine, a ja sam 4. listopada počeo i raditi. Zbog svog posla morao bih odlaziti i na terenski rad, no to me još uvijek malo strah, a i spomenuti kuk iz ove priče malo me ograničava. Povremeno imam poneki grč čeljusti ili ruke, poneki tik. Međutim, imam kontrolu nad svojim tijelom i svojim životom - zaključuje E.L.