U ožujku ove godine novinarka Ivana Kalogjera pokrenula je stranicu Nismo same namijenjenu ženama oboljelim od raka, članovima njihovih obitelji i prijateljima. Stranica je odmah privukla brojne čitatelje i postala jedinstveni online servis na kojem oboljeli od raka, ali i njihovi bližnji mogu pročitati korisne informacije o novim metodama liječenja, o tome što jesti, koju fizičku aktivnost izabrati, kako si pomoći kroz umjetnički izričaj te još niz praktičnih savjeta.
No, ono po čemu se stranica Nismo same od početka izdvajala jesu osobne priče žena oboljelih od raka. Mnoge djevojke i žene odlučile su hrabro progovoriti o svojim psihološkim i fizičkim bitkama te tako inspirirati druge ili im pomoći vlastitim iskustvima.
Najnoviju priču napisala je Zdenka Dvojković (65). To je njezina druga po redu priča, nastala gotovo godinu dana nakon što je čula dijagnozu. Prvi Zdenkin tekst pod naslovom ‘Taj ‘mali gad’ u mojoj dojci zapamtit će u čije je tijelo ušao’ bio je nabijen emocijama od prvotnog šoka. Zdenka još uvijek odlazi na kemoterapije, a nedavno je po drugi put izgubila kosu što joj je teže palo nego prvi put.
‘Mislim da mi je izgubiti opet kosu bilo gore i tužnije nego prvi puta, ali za Boga miloga, pa to je samo kosa. Cijelo se vrijeme trudim normalno živjeti, smijem se, pjevam, družim s unucima, obitelji i nekoliko probranih prijatelja’, napisala je.
Danas s malim odmakom i nekim iskustvom iza sebe, osjeća se sretno i zadovoljno, a oko sebe širi samo pozitivu. Ni djeca ni muž ne pokazuju koliko im je teško jer vjeruju mami i supruzi kad kaže da je dovoljno jaka da se izbori s groznom bolešću. Mužu je, doduše, trebalo malo vremena:
‘Najteže mi je s mojim suprugom, mojom muškarčinom. On koji je uvijek bio jak, hrabar, čvrst, moj pravi oslonac u životu, odjednom “strašljivko”, uplašen za mene, oči mu pune straha, brige i tuge, kao i ljubavi, koju zapravo nisam nikada prije osjetila baš tako jako. I zamislite, ja smrtno bolesna, sada uživam u svakom trenutku. Hrabrim supruga, stalno ga nasmijavam i uspijevam. Shvatio je da ću ozdraviti, vjeruje mi jer neprestano to tvrdim.’
Zdenkini su nalazi danas bolji, a tumorski marker su u normali. No, neko je vrijeme odbijala i terapiju. Liječnik joj je prepisao blokator hormona čijih se nuspojava prepala i odlučila da ih neće piti. Tad je uskočila Ivana Kalogjera koja je razgovarala s više korisnica tog lijeka i potaknula Zdenku da ipak ne odbija terapiju:
‘Ona je odmah kontaktirala žene koje piju isti lijek i nagovorila me da ga i ja počnem piti. Beskrajno sam joj zahvalna i ne znam kako sam uopće mogla biti tako glupa da odbijam lijek, ali to je bio trenutak mog teškog i slabog fizičkog stanja kao posljedica kemoterapija. Zato zapamtite, nikada ne činite nešto slično, jer terapije se moraju uzimati!’
Ono najvažnije Zdenka je sažela u jednom odlomku na Nismo same: ‘Ima još nešto lijepo u mojoj priči. Ja sam se totalno promijenila, mislim na svoju osobnost. Konačno se sviđam sama sebi. Prije su mi se svi više sviđali od mene same, a to je, naravno, krivo. Nije me briga što tko misli, priča i na koji me način gleda. Nije mi važno jesam li im draga ili nisam. Ono sam što jesam, zadovoljna sobom, baš takvom kakva sam sada.’
Obitelj joj je na prvom mjestu, no većinu godine provodi na moru što joj pruža mir i ‘puni dušu’. Za kraj, evo što je poručila svim ženama koje se bore s opakom bolešću:
‘Ovo sve vam zapravo pišem kako bih vam rekla da nikada ne gubite nadu, da ne padate duhom i da naučite voljeti sebe. Pozitiva i radost u nama su jako važne, jednako koliko i kemoterapije. I onda je sve moguće. Ja imam sreću da imam i divnog onkologa kojemu silno vjerujem pa mu se i ovim putem zahvaljujem, kao i sestrama s Onkologije na Rebru. Sve dobro što želim sebi, želim i svakoj od vas, ozdravljenje prije svega.’
Priču u cijelosti pročitajte na ovom linku.