Đuri su njegove voćke kao djeca, a voćkama je Đuro kao otac. Nije pretjerano, shvatili bismo to da smo o Đuri Božiću (62) napravili priču prije ove oluje. Pisali bismo o čovjeku iz Gradišta kraj Županje, a naslov bi bio otprilike ovakav: "Đuro Božić - šaptač voćkama".
Ovaj omaleni čovjek, a srca velika kao cijela njegova Slavonija, cijeli je svoj život posvetio spašavanju starih sorti voća. U čiji bi ga god šor odveli putovi u toj silnoj ravnici, Đuro bi samo gledao u krošnje pa bi razmišljao je li ovu već kalemio, ima li je gdje zavedenu u svojim bilješkama, a onda bi za svaki slučaj uzeo grančicu-dvije, odnio kući, pa je prekalemio.
Velik ugled
Podloga na koju kalemi je divlja jabuka koju uzgaja doslovno iz koštice ploda pronađenog u šumi. Mukotrpno je to, traje od dvije do tri godine. Uživa Đuro među voćarima velik ugled, kao čovjek koji je zasigurno prekalemio i spasio najviše voćaka od izumiranja, ali i kao onaj kojemu taj posao najbolje ide od ruke. Stare sorte voćaka od umjetnih i popularnih odudaraju ne samo dugotrajnošću, bez problema mogu prebaciti stoljeće života, već i otpornošću, pa prskanje nije potrebno, ili je dovoljno u najmanjoj mogućoj mjeri.
Stojimo s Đurom u njegovu voćnjaku, deseti je dan od oluje, on još skuplja snagu da pogleda svoje voćke kako bog zapovijeda, bolje rečeno ono što je od njih ostalo. Prolazimo između izvaljenih jabuka i šljiva. Ovako od oka, kaže Đuro da je 40 posto uništeno, a s onoga što je preživjelo oluja je otresla sve plodove.
Iz njegova voćnjaka vidi se na nekoliko stotina metara automatska meteorološka postaja DHMZ-a Gradište. Baš tu je izmjeren udar vjetra od 180 km/h, rekordni izmjeren u povijesti. Njegova putanja može se odrediti vrlo precizno po smjeru kako leže Đurine izvaljene voćke. Usporedbe radi, vjetar koji je iste srijede napravio kaos u Zagrebu puhao je 92 km/h, taj maksimum izmjeren mu je u Maksimiru.
- Spasit ćemo što se spasiti da, bit će plemki najesen za sadnju, meni i svima koji budu trebali, već me ljudi zovu. A zovu i oni kojima je izvalilo stare voćke, da im prekalemim grane, pa će saditi stabla na ista mjesta - govori nam Đuro.
U drugom mu je planu šteta na kući, iako je ona tamo još i veća, ako bi je zbrajali u eurima. Udar je odvalio zabatni zid i porazbacao crijep. Izračunao je da je puklo oko 1000 komada.
Imao je srećom na tavanu 400, koji su tu godinama stajali, nešto je prikupio od susjeda i donekle sanirao stvar. Još nije uspio nabaviti sljemenjake, nada se da hoće uskoro. Kao i svima, cijela mu je kuća potopljena. Išao je u Općinu nadajući se da će mu refundirati trošak kako su najavili, ali nisu, jer mu kuća nije legalizirana, kao što nije pola kuća u selu.
- Da sam mogao, legalizirao bih, ali nisam. A znači li to da meni nije šteta napravljena? - pita se Đuro, inače teški dijabetičar, isto kao i supruga Mara. Nije to jedina loša stvar na koju je upozorio, smeta mu još jedna nepravda - govori nam da su u trgovinama u danima nakon oluje trgovci materijal poput crepova, žljebova i drugog materijala nužnog za obnovu krovišta poskupljivali praktički iz sata u sat.
Ali, nema veze. Ima Đuro svoje anđele čuvare, zapravo njih 29.000 okupljenih u Facebook grupi "Sačuvajmo stare sorte" čiji je Đuro istaknuti član.
Akcija prijatelja
Čim je objavljena vijest da je Đurina imovina teško stradala, pokrenuta je akcija za prikupljanje sredstava. Vratila se Đuri sva dobrota koju je sijao, da ne kažemo sadio godinama po cijeloj Hrvatskoj. Kada bi voćari ostali u neverama bez svojih stabala, Đuro bi govorio ovako: "Samo nosi i ne pitaj za cijenu." Tako evo sada njegovi voćari iz cijele zemlje pitaju samo za Đurin broj računa.
- Vidio sam da je sjelo 2000 eura u prvih sat vremena, poslije nisam ni gledao. Rekli su da ću bez problema obnoviti cijeli rov. Ne znam što bih rekao osim hvala svim znanim i neznanim prijateljima - kaže skromni Đuro.
