Mrkli je mrak u središtu Gline, svijetle samo zvijezde, no predaleko da bi osvijetlile ruševnu kuću Čakarićevih u središtu Gline i donijele bar malo svjetla u ovaj tužni dom. Svi su ukućani vani, tata Pero, mama Anđa i njihov Tino (13). Tata je uzbuđen, stalno gleda na sat, Tino je naslonjen na oronuli betonski zid koji gleda na ulicu i tako nepomično stoji, majci zapravo nismo ni vidjeli lice, jer je ostala zaklonjena u dvorištu. Bolesna je, teško hoda, teško govori i ne može pomaknuti desnu ruku. Ne bi ni izlazila iz kuće da se ne događa ovako važna stvar.
Konačno stiže mjesni prijevoznik natovaren kamp-prikolicom. Stara je i oronula, nema čak ni kotače, već samo zahrđalu osovinu pa je spuštaju uz škripu. Nema kućica ni bravu, već vrata drži vanjski zasun. Pero ga otvara čekićem, pa zaviruje unutra.
- Dobro je, dobro je - govori on, pa je odmah zatvara.
Iznad vrata je rupa promjera nekih 15 centimetara koju će trebati zakrpati. Glada u nju i Tino, ali ništa ne govori. Otac je isto primjećuje, ali opet govori: Dobro je. Valjda ima plan kako će je zakrpati, ugrijati i namjestiti da u njoj makar prespavaju. Kuća ima žutu etiketu privremene neupotrebljivosti. Unutra su popucali zidovi, otpala je žbuka, na mjestima se vidi cigla, srušio se dimnjak, sasulo se pokućstvo, ali nemaju Čakarići kamo nego ostati tu gdje jesu. Peri je bitno da izmjesti bolesnu ženu koja više ne podnosi tu trešnjavu.
Tino je povučen dječak, ali i nekako zamišljen, ne bi se reklo da je pun briga, više kao da je s njima pomiren. Ne želi uspostavljati nepotrebnu komunikaciju, ali će odgovoriti na svako pitanje pristojno, uglavnom s da, ne i ne znam. Ne znamo je li sretan, tužan ili ravnodušan, njegov izraz lica je uvijek isti, ozbiljan.
- Malo je povučen i tih, ali jako dobar dečko i poslušan. Zanima ga nogomet, navija za Dinamo. Gledajte, majka je doživjela teški moždani udar, ja sam dobio otkaz na poslu. Radio sam ne projektu glinskog Crvenog križa čišćenja bunara. Projekt je završio i ja sam ostao bez posla. Još imam nešto s burze, 1600 kuna, sad sam na onih 50 posto. Da mi netko i da sada posao, kako ću od kuće od njih dvoje. Od mene se očekuje da budem i otac i majka. Trudim se koliko mogu. I onda sada i taj potres. Baš je bio sam u kući, supruga i ja samo bili vani kada se dogodilo. Živjeti se mora, a na nama je da izdržimo. A da je lako, nije. Samo da ne trese - govori Pero sa zebnjom.
- Zatrest će, barem još jednom, ili možda dvaput, jače. Pomalo će stalno tresti - kaže tiho Tino nakon što smo ga pitali što on misli.
- Zašto to misliš? - pitamo ga.
- Svi su rekli da više neće nakon onog ponedjeljka, pa je zatreslo još jače u utorak. Počeo mi se tresti krevet, ormar, razbilo mi je računalo, tako da sada više nemam računalo, nego samo mobitel. Pobjegao sam van - govori dječak.
Bolesna majka u panici je pak htjela pobjeći u kuću, Pero ju je zaustavio u zadnji čas, a onda su svi na dvorištu čekali da prođe. Anđa je sjela na tlo jer njezin bolešću načet centar za ravnotežu nije mogao amortizirati snažne vibracije Richterovih stupnjeva. Otkako je mama oboljela, Tino je pokušao kuhati. Kaže da je naučio raditi kajganu. Pokušao je s palačinkama, pa nakon nekog vremena odustao, jer nikako da je okrene pravilno, pa mu onda zagori.
Nije za kuhara, sada je uvjeren, ali možda bude dobar fizioterapeut jer mu dobro ide masiranje.
- Pa, masirao sam mamu, tatu i sestru koja ne živi s nama i svi su rekli da sam dobar u masiranju. Možda bih se mogao time baviti. Mislim da ima škola u Topuskom, pa ću morati otići iz Gline. U Glini mi se sviđa. Nema uopće ljudi, pa nema ni gužve. Ima nekoliko dućana pa se mogu kupiti stvari za svakodnevni život, ne nedostaje ničega. Za neku tehniku se mora ići dalje, u Petrinju ili Sisak - priča nam Tino, tiho i polako.
I onda je opet zatreslo. Bilo je to onih 5,0 po Richteru koje su u srijedu u 18.01 sat osjetili i u Slavonskom Brodu, i u Karlovcu, Zagrebu, Crikvenici. Mi smo ih u Glini osjetili pošteno po nogama i oko nas. Nekoliko crjepova koji su se jedva držali u ruševinama od prošloga tjedna sada je palo na tlo i rasulo se.
Došli su i glasovi ljudi na mračne ulice. Svi smo se mi iz dvorišta Čakarićevih povukli prema središtu ulice, dalje od građevina, jer više ne znaš koja od njih prijeti. Dolje se to radi već instinktivno. Samo je Tino nepomično ostao na travnjaku svojeg dvorišta. Mogao se napraviti važan i reći: “Evo, pet minuta ranije sam rekao da će biti potres”, vrisnuti, prestrašiti se, nešto, bilo što, ali nije. On je miran, pomiren i nemoćan ostao čekati svoje nove potrese.
Pero Čakarić
IBAN HR7023600003219900821 (Zaba)