Njegovo ime je Zoltan. Rođen je nagluh i rečeno mu je da nikad neće postati glazbenik. No on se zainatio i svejedno je to učinio. Danas je basist u Manntri. Sviraju metal. Ako život gluhom dječaku može dati strast za glazbom, može i oduzeti glazbu dječaku koji normalno čuje. To je dvosmjerna ulica. Slušatelji glazbe žive u opasnoj zoni, svaki dan. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je trenutno milijarda mladih u opasnosti od razvoja trajnog oštećenja sluha zbog rekreacijske izloženosti zvuku. Zoltan će mnogima biti idol. Svijet ga treba - njegovu glazbu, ali i njegov stav - ovako je 3. ožujka, na Svjetski dan sluha, tvrtka Deafmetal, koja dizajnira nakit za slušna pomagala, na društvenim mrežama opisala Zoltana Lečeija, basista istarskog benda Manntra.
Ovaj 35-godišnjak iz Umaga tijekom godina borio se s gubitkom, operacijama, samosvjesnošću i prilagodbom, ali glazba mu je, kaže, bila utočište i poligon za dokazivanje, dopuštajući mu da usmjeri svoju strast. Zoltanova hrabrost da sa svijetom podijeli svoju intimnu priču preko noći ga je pretvorila u idola, no on se, skroman kakav jest, tako uopće ne doživljava.
- Iako sam od spomenute objave dobio popriličan broj sličnih poruka i komentara, ne smatram se nekim uzorom jer griješim kao i svi, ali ako moja priča može potaknuti jednu osobu da shvati kako prepreka nije nužno i ograničenje, onda sam sretan. Na kraju krajeva, ako jedna osoba zbog mene počne paziti na svoj sluh, testirati se, odluči popričati s audiologom, onda sam postigao svoj cilj - kaže nam glazbenik, koji je rođen s nedovoljno razvijenim i zaraslim dijelovima srednjeg i vanjskog uha. Od najranijeg djetinjstva nosi slušni aparat pa su mu uz njega vezana i najranija sjećanja. S obzirom na to da se radi o urođenoj mani, a ne bolesti koja može napredovati, njegovo stanje je nepromijenjeno. No ono što se mijenjalo je, naravno, tehnologija.
- Dosad sam prošao dvije različite tehnologije, dva tipa slušnog aparata i jedno četiri do šest generacija pomagala. Glavna operacija koju sam imao bila je ugradnja implantata u kost iza uha na koji mi se i sad priključuje slušni aparat koji koristim. S njim na desnoj strani čujem normalno, samo mi lijeva malo ‘šteka‘. Odrastajući, kako druga djeca nisu nosila slušni aparat, bilo mi je jasno da nemaju svi takav problem. No imao sam tu sreću što su moji roditelji od početka radili sa mnom i uvijek pokušavali pronaći najbolje rješenje za mene. Naravno da je kod mene manjak samopouzdanja bio prisutan, ali upravo su me majka Anita i pokojni otac Jožef naučili kako me to ne treba kočiti u namjeri da radim stvari koje zbilja volim - govori Zoltan. Pitamo ga koliko mu je bilo teško prilagoditi se "vanjskom svijetu" i je li taj isti svijet bio spreman i u kolikoj mjeri prilagoditi se njemu.
- Ja imam tu sreću da uz rehabilitaciju i tehnologiju mogu dobro funkcionirati u svijetu i zapravo ga ne doživljavam kao ‘vanjski‘. Naravno, upoznao sam puno težih slučajeva, ali tehnologija napreduje! A to koliko se svijet prilagođavao meni, to je druga priča. Škola nije bila toliki problem, mojoj generaciji ipak je bio tabu otvoreno se izrugivati invaliditetu. Ali upravo to bio je i dio problema - ja se, naime, nikad nisam doživljavao kao osoba s invaliditetom, unatoč službenoj klasifikaciji, a uistinu boli kad te svi tako gledaju. Pa se onda u meni i rodio taj pobunjenički duh, koji je potrajao kroz srednju školu i na kraju me napravio osobom kakva danas jesam - kaže nam glazbenik.
Iako nagluh, nije morao učiti znakovni jezik jer uz aparat dovoljno dobro razumije ljude, ali naučio je čitati s usana jer stare generacije aparata ipak nisu bile toliko dobre pa mu je čitanje s usana i razumijevanje konteksta pomagalo u komunikaciji.
- Ali u jednom trenutku želim ga naučiti, samo nikako da si organiziram vrijeme za tečaj - iskren je Zoltan. S obzirom na to da su mu svojedobno rekli kako zbog svoje nagluhosti nikad neće postati glazbenik, i više je nego očito kako se basist Manntre morao boriti s brojnim preprekama kad su u pitanju njegova karijera i put do uspjeha.
- Ah da, to je taj moj pobunjenički duh! Kad sam još bio dijete, moji roditelji od liječnika su dobivali jako zabrinjavajuće dijagnoze. Neke su išle toliko daleko da su im govorili kako ‘ja smijem učiti samo jedan jezik jer je pitanje hoću li i njega savladati kako treba‘. Nažalost, to je kumovalo tome da sam ja, Mađar, zaboravio mađarski, a dobro sam ga pričao kao mali. U međuvremenu se, naravno, pokazalo da ne samo da nemam problema s jezicima, nego sam upisao i glazbenu školu za klasičnu gitaru. Ta priča bila je povuci-potegni, nešto prkosa, nešto roditeljskog guranja, nešto njihovih svađanja s nastavnicima koji nisu bili uvjereni da ja to mogu, pa još mog prkosa, ali na kraju sam dogurao do kraja kao jedini od originalne generacije od nekih 20-ak ljudi, uz još dvoje učenika koji su se malo kasnije priključili. Kad sam završio glazbenu, rekao sam si - nikad više. Ništa me nije moglo natjerati da se uhvatim gitare, koja je počela skupljati prašinu u kutu sobe. Ali onda su mi se desili rock i metal, ta neobuzdana sirovost, energija, katarza otpisanih, zaboravljenih i drugačijih. I tu sam pronašao sebe. Tu sam pronašao svoj ispušni ventil i to uživanje u životu. Imam komad titana u lubanji, ako to nije metal s velikim ‘M‘, ne znam što je! I onda su u igru ušli bendovi. Treba svu tu ljutnju i te frustracije negdje ispoljiti, a gdje ćeš bolje, nego s električnom, pa bass gitarom? Nakon nekoliko pokušaja i neozbiljnih bendova, upoznao sam Marka Matijevića Sekula, s kojim i dan-danas sviram. Zajedno smo stasali u bendu Omega Lithium, s kojim smo upoznali europsko tržište pa smo ta znanja kasnije primijenili i u Manntri. Moram reći da su svi kolege iz svih bendova s kojima sam ikad svirao bili i više nego strpljivi i puni razumijevanja za bilo koji problem koji bi nastao zbog mog sluha i aparata. A što se Manntre tiče, to je neka druga razina. Bez pretjerane patetike, ti dečki su moja obitelj, pa sad zamislite da imate četvero braće koji ćete bez problema zafrkavati zbog sluha, ali ako te netko drugi zbog toga samo krivo pogleda, grdo će se provesti. A jeste li vidjeli koliki su ti momci?! - priča nam Zoltan.
O životu sa slušnim aparatom, koji je njegova stvarnost, kaže kako, baš kao i sve drugo, i on ima svoje pluseve i minuseve.
- Bez njega čuješ lošije ili gotovo ništa, ali isto tako možeš spavati bez obzira na hrkanje četvorice do šestorice kršnih momaka u krugu od tri metra od tebe. Ti isti momci onda te kasnije voze po pljusku u kamperu po Berlinu u nedjelju popodne u potrazi za baterijama, ali sve to dobro dođe i kao izlika kad ti je netko stvarno naporan. Možda je problem otići s ekipom na plažu i kupanje, ali osjećaj kad si u zagrljaju voljene osobe na noćnom kupanju, koja priča odmah pored tvog uha i samo za tebe, neprocjenjiv je. Sa slušnim aparatom naučiš cijeniti neke druge trenutke koji lako promaknu, ali i kreativno pristupati nekim preprekama - otkriva glazbenik.
Kako medicina i tehnologija stalno napreduju, već postoje eksperimentalni pristupi koji bi trebali riješiti cijeli niz problema sa sluhom. Zoltan se, primjerice, pomoću dodataka može direktno spojiti na bilo koji uređaj s ulazom za slušalice, koji mu onda zvuk direktno šalje u slušni aparat u krugu od desetak metara, na čemu su mu, smije se, susjedi vjerojatno iznimno zahvalni. A ono što je njemu još bitnije je to da na nastupima taj sustav koristi kao elegantno rješenje umjesto slušalica, koje ostatak benda ipak mora koristiti. I tu u cijelu priču ulazi Deafmetal, tvrtka koja dizajnira nakit i dodatke za slušne aparate.
S obzirom na to da Manntra svira žestoku glazbu i dečki na nastupima daju apsolutno najviše od sebe, u svom tom skakanju na pozornici uvijek postoji mogućnost da Zoltanu slušni aparat ispadne. Zbog toga je neko vrijeme tražio način kako osigurati aparat da se ne prospe po pozornici. Osim bezličnih najlonskih uzica i plastičnih štipaljki, dugo vremena nije bilo nekog boljeg rješenja. A onda je prije godinu dana otkrio Deafmetal i na prvi pogled zaljubio se u cijelu njihovu priču - od imena, koje je igra riječi za gluho i metal, šarolikog i predivnog dizajna, pa sve do misije u koju vjeruju. Iza svega stoji Jenni Ahtiainen, predivna i topla žena iz Finske, dizajnerica nakita i kožnatih predmeta, koja je surađivala s velikim imenima svjetske glazbene scene i čija je vizija da slušni aparati ne moraju biti stigma. I ona ga nosi te pjeva i svira violinu.
- Jenni ne stvara samo nakit koji osigurava slušni aparat od pada, ona stvara stav i to me osvojilo. Stav da i negativne stvari mogu imati svoje lijepe strane, samo treba stisnuti zube i to prigrliti, treba biti rock‘n‘roll. S obzirom na to da dijelimo istu viziju, Jenni i ja odlučili smo zajednički izaći s mojom pričom i bitnom porukom baš na Svjetski dan sluha. Jer unatoč tome što je super osjećaj odvrnuti omiljenu glazbu do daske, ipak treba imati mjeru i pobrinuti se da sačuvaš sluh kako bi neometano uživao u glazbi što dulje. Tu nam se pridružila i talentirana fotografkinja Maria Tangar, koja je te dizajne svim srcem željela ovjekovječiti kroz svoj objektiv - priča nam Zoltan, koji osim sviranja u Manntri i piše, od poezije do proze, iako najviše voli formu kratkih priča i crtica.
Uz to, završio je poduzetništvo pa polako stvara poslovni plan jer mu, kaže, treba fleksibilan posao kako bi ga koordinirao oko benda. Što se tiče Manntre, lani su objavili šesti studijski album "Kreatura" i odradili još jednu uspješnu turneju po Njemačkoj, a već od ovog proljeća nadalje imaju zakazane još dvije turneje s ljetnim festivalima između i velikim jubilarnim koncertom s gostujućim bendovima u Leipzigu na jesen.
- U pripremi je i novi album koji izlazi ove godine, koja će biti prilično intenzivna. Uz sve to, ne nedostaje nam inspiracije, tako da pišemo i nove materijale, što znači da vas čeka još puno toga zanimljivog iz naše kuhinje - zaključuje Zoltan Lečei.