Što mi je danas, nakon toliko godina provedenih u glazbi, najveći izazov? Izazova uvijek ima - to su ponajprije pjevačice i pjevači s dobrim, specifičnim i zanimljivim glasovima, koji donekle odražavaju i njihovu osobnost. Izazov mi je bio i raditi glazbu za neke kazališne predstave, osobito Kozarčevu ‘Tenu’ koju je režirao Bobo Jelčić - radili smo je, doslovno, pod granatama, na snazi je bio policijski sat i u potpuno zamračenom gradu tapkali smo do tada jedinog studija u kojem smo mogli snimati glazbu, uz nekakve agregate... Izazov je i nedavna suradnja s Belanom i Arijanom na songovima za mjuzikl ‘Čarobnjak iz Oza’ u režiji Nine Kleflin. Izazov su mi i talentirani mladi ljudi koji tek stupaju na scenu i za koje nikad ne znam kamo će me priča koju pričam s njima na kraju odvesti - govori Ines Prajo, koja je, prema nedavno objavljenoj infografici pod naslovom “Žene u glazbi”, koju je HDS ZAMP objavio u povodu Svjetskog dana intelektualnog vlasništva, među pet naših najuspješnijih autorica.
- Iskreno, nije mi jasno ni zašto se radila posebna ženska lista jer mislim da je ljudima sasvim svejedno je li pjesmu koja im se sviđa napisala žena ili ju je napisao muškarac. I u čemu se ta razlika uopće ogleda!?! Neobjašnjivo mi je. A što se zarade tiče, ne znam koliko zarađuju muški kolege skladatelji, ali nekako osjećam da sam ipak daleko od mojih uspješnih kolega poput Tončija Huljića, Mire Buljana, Nenada Ninčevića i puno njih... Radimo svatko svoje, pa su usporedbe nepotrebne. Međutim, ako moje ime na ovoj listi znači povratak urbane pop glazbe na scenu, onda mi je iznimno drago da sam se našla na popisu - govori glazbenica, koja je tijekom svoje karijere surađivala s Prljavim kazalištem, Massimom Savićem, Giulianom Đanićem, grupom Meritas, Jelenom Radan, Ivanom Kindl, Jacquesom Houdekom... a koja samu sebe ne smatra autoricom za masovnu publiku. Posljednjih je godina posebno posvećena radu s mladim talentiranim pjevačima poput Antonele Doko, Ane Opačak, Nine Kraljić, Matea Pilata... Zašto?
Mostarka u Rijeci
- Jer su iznimno talentirani, puni volje i želje za radom! Bilo bi mi žao da budu gurnuti u ‘mašinu’, priklone se trendovima i izgube taj zanos kojima isijavaju. Zaista im želim pružiti podršku. Ovo je prilično skup posao, koji si malokoji mladi čovjek može priuštiti. Taman da se i dogovori s roditeljima, da nekako prikupe novac za jednu pjesmu i spot, što poslije? Teško ćete danas kod nas naći izdavača ili sponzora koji će financijski stati iza početnika. Zbog toga se, sa suradnicima trudim pomoći im. Ako u njima vidite ono nešto vrijedno duljeg truda, nikad nije uzalud - govori rođena Mostarka s riječkom adresom, koja je još od ranog djetinjstva pokazivala sklonost glazbi i literarnom izražavanju. Svoju prvu profesionalnu glazbenu suradnju ostvarila je kao 18-godišnjakinja s grupom Most, a kao maturantica sa svojom dugogodišnjom prijateljicom, šogoricom i poslovnom suradnicom Arijanom Kunštek osnovala je grupu PS.
- Tih desetak godina s grupom PS, koja je imala osamnaest članova, a u kojoj smo izvodili world etno glazbu, bilo mi je možda najdraže i najbolje razdoblje. Sudjelovali smo na puno međunarodnih world etno festivala, gostovali po čitavoj Europi, od Francuske do Nizozemske - prisjeća se Ines, koja je odrastala na glazbi Pink Floyda, The Clasha, Keitha Jarreta, Jana Garbareka... Svoje početke opisuje kao vrlo burne.
- Bila sam buntovna, oštra, impulzivna, tvrdoglava i grozno isključiva, sa stalnom potrebom da ispravljam ‘krive Drine’ i napravim po svome. Dugo mi je trebalo da shvatim da nije problem u drugima, nego u meni. Srećom, čovjek sazrijeva i postaje tolerantniji, razumniji, svjesniji i sebe i ljudi oko sebe. Danas mi je smiješno kad se sjetim svojih reakcija, pa čak i tih nekih stavova i misli. S ove točke gledišta, s nekadašnjom sobom teško da bih danas pristala surađivati. U ‘ozbiljnu’ glazbenu karijeru krenula sam 1993. godine, i to jednostranom, dakle samo s moje strane, svađom sa Zrinkom Tutićem. Došla sam mu s gomilom partitura, pjesmama koje sam pisala rukom na notnom papiru. ‘Kome si ti to donijela’, pitao me Zrinko, a ja sam mu rekla: ‘Pa, pjevačima’. ‘Znaš li da među njima ima i onih koji jedva slova čitaju, a kamoli note’, rekao je Tutić, a ja sam pomislila: ‘Ajme, što ću sad’. Onda je na klaviru počeo svirati te moje pjesme i zaključio da imaju velike raspone, da za njih trebaju jaki pjevači i odlična produkcija, a bilo je vrijeme štednje, rata, nije bilo novca... Smatrao je da trebam napisati nešto jednostavnije, a ja sam se razbjesnila i pokupila. Arijana se rasplakala i rekla mi da ‘po običaju sve pokvarim’ i da sam nam sada ‘fino zalupila sva vrata’. Nekim slučajem, tu je bio Branko Paić, tadašnji menadžer Prljavog kazališta, kojem je sve to što se događalo bilo smiješno, ali mi je istodobno ozbiljno rekao da mu dam partiture jer da će ih on odnijeti Jasenku Houri. Mislila sam: ‘Kojem crnom Jasenku!?! Čovjek piše svoje pjesme, baš će moje sad uzeti.’ Međutim, nije prošlo ni tjedan dana kad me nazvao osobno Jajo, kojem je Branko Paić doista odnio moje pjesme, rekavši mi da su mi pjesme super, da želi suradnju sa mnom. Zamalo sam se onesvijestila. Uzeli su ‘Kao ja da poludiš’ i od tada pa do danas Prljavci i ja surađujemo na svakom albumu. A Zrinko mi nikad nije zamjerio onaj ‘ispad’, naprotiv, bilo mu je zabavno i jednom prilikom dok smo surađivali i ja se opet nešto bunila, rekao mi je kroz smijeh: ‘Pankerice, da ti nije nas, kome bi ti skidala glave’- prisjeća se Ines, koja je tijekom svoje bogate glazbene karijere zabilježila i odlazak na Eurosong.
Eurosong 2003.
- Da, bilo je to 2003. godine, kada smo Arijana i ja napravile pjesmu koju je za BiH otpjevala Mija Martina. Potpuno neočekivana, neplanirana pobjeda! Eurosong me nikada nije zanimao, moj glazbeni ukus sasvim je drugačiji, pa mogu reći da sam bila gotovo ljuta kad sam shvatila da kao autorica moram sudjelovati u tom ‘vašaru’ - smije se Ines, koja je, priznaje, kao mlada pjevačica, koja je tada sama pjevala pjesme što ih je pisala, smrtno uvrijeđena bila i kada su njoj i Arijani neki tada eminentni autori sredinom osamdesetih ponudili da nastupi na “Šlageru sezone”.
- Nama su festivali bili nešto nezamislivo, kičasto, smiješno i prevladano. Slično smo doživjeli i tu pobjedu na izboru za Eurosong. U Zagrebu smo radile na albumima za Meritas i Prljavce i uopće nismo pratile sva ta zbivanja oko izbora pjesme. Ali negdje uvečer Arijana je doznala da je naša pjesma pobijedila i prestrašila me svojim užasnutim izrazom lica. Pomislila sam kako su joj javili da nam je netko iz obitelji upravo umro! Ona je rekla: ‘Ma ne, užas, mi pobijedili...’ Sjedile smo dobrih desetak minuta bez riječi, zureći jedna u drugu. A na kraju, zahvaljujući ekipi koja je išla s nama, posebno Enisu Bešlagiću i pokojnom Bodi Kovačeviću, bilo nam je više nego dobro - prisjeća se Ines, koja je kao dvadesetogodišnjakinja uz Arijanu i još nekoliko prijatelja odlučila snimiti album s vlastitim pjesmama.
- Bili smo neka čudna mješavina Cocteau Twinsa i pop jazza, potpuno izvan tokova na tadašnjoj domaćoj sceni. Početak kraja moje pop pjevačke karijere uslijedio je brzo, sastankom s gospodinom Milanom Stuparom, tadašnjim direktorom sarajevskog Diskotona, kojem ću ostati doživotno zahvalna. Uglavnom, Arijana, ja i još jedna prijateljica iz našeg tadašnjeg benda, odnijele smo mu naše snimke, koje su za to vrijeme bile doista pomalo iščašene. On je sve što smo napravile strpljivo saslušao i rekao: ‘Dobro, cure, imate li vi novca?’ Rekle smo da nemamo. Onda je pitao: ‘Imate li neke političke veze?’ Rekle smo da nemamo ni to. Potom je pitao: ‘Biste li vi otišle s nekim u krevet?’ Mi smo rekle da ne dolazi u obzir. A onda je on rekao: ‘Ne znam onda što tražite u ovom poslu jer ovo što ste donijele jako je nekomercijalno za naše prilike’ - prisjeća se Ines koja je nakon Diskotona s Arijanom i pjesmama otišla u zagrebački Jugoton.
Kad sklada?
- Čovjek koji nas je tamo primio, rekao nam je da super pjevamo i predložio nam da napravimo nešto kao Plavi orkestar, što sam ja doživjela kao uvredu. Tu smo Arijana i ja definitivno odlučile da nećemo pjevati pop i vratile se world glazbi. Tek mnogo godina kasnije, nekoliko tih pjesama dale smo drugim izvođačima, s preinakama, naravno. Ja ionako više nisam mogla pjevati jer sam u međuvremenu dobila prilično teško oboljenje glasnica - objašnjava glazbenica, koja ističe da je presretna zbog toga što je u svojem poslu imala prilike raditi s izvrsnim ljudima.
U kojim trenucima stvara? Ima li poput nekih svojih muških kolega radno vrijeme?
- Moji muški kolege, vjerujem, uglavnom ne moraju kuhati, ne moraju popremati niti se opterećivati kućanskim poslovima. Imaju komfor da im to rade mame, supruge, djevojke, prijateljice. Ja nemam radno vrijeme. Oslanjam se na svoju intuitivnu potrebu za radom. Ne čekam uvijek inspiraciju, a i inače mi je ta priča o inspiraciji pomalo mit. Naravno da mi katkad ‘vrije’ u glavi, opsjedne me neka melodija, motiv, no najčešće sjedneš za klavir i radiš, vrtiš dok ne krene. Zanimljivo je da glazbu uglavnom radim po danu, a tekstove uvečer. Uvijek prvo radim glazbu. Jedini je problem što, kad radim, radim danima i teško se mogu fokusirati na bilo što drugo. To je zbilja kao neka vrsta unutarnjeg ognja, potpuno sam okrenuta unutra, loše funkcioniram, ali moji doma to znaju, pa intenzivno motre na štednjak i pećnicu, smiju se ili mi više puta ponove to što žele reći. Zna biti smiješno, ali i neugodno. Jedanput me je zamalo pregazio auto, totalno sam bila u nekoj pjesmi u glavi - kaže Ines, koja ističe da joj se pjesma može “dogoditi” bilo gdje.
- Može to biti negdje u kafiću, na ulici, u trgovini... Upamtim je ako je dobra, a ako je zaboravim, znači da i nije valjala - govori Ines Prajo.