Bilo je to točno 7. prosinca 2021. godine kad je spakirao kufer, izljubio svoje i zaputio se u avion za Irsku. Normalno da Ilija Zagorac, Splićanin sa Sućidra, dok je živ neće zaboraviti taj datum, piše Slobodna Dalmacija.
Praktički bez kune i eura, s kreditom za vratom, minusom na računu, izrauban od čak osam operacija koljena, frustriran zbog slabo plaćenog posla i razvoda braka - zaputio se u Cork.
Čekao ga je posao koji zapravo nikad prije nije ni radio, ali je posuđenim novcem taman bio položio za vozača autobusa u jednoj splitskoj autoškoli. Ta 24 sata prakse, u sklopu tečaja, bili su mu ujedno i jedini sati vožnje busa ikada. Problemčić je bio i u tome što se u Irskoj vozi lijevom stranom ceste, naopako stoji i volan, nije mu ni engleski bio baš najfluentniji. Ma zapravo, osim volje za radom i čvrste odluke da zarađuje pristojnu plaću, Ilija Zagorac u Irsku nije donio ništa.
Danas, godinu i kusur dana kasnije, evo ga u Splitu na godišnjem odmoru. Već je treći put u ovu godinicu dana emigracije došao doma, svaki put ostane tri tjedna. Izgleda super, zadovoljan je i nasmijan. Našli smo se na čuvenom igralištu u Vrančićevoj, nema tko ga nije pozdravio dok smo razgovarali. Drago im je zbog susjeda, čuli su da se dobro snašao u Irskoj, ali nije baš da se interesiraju da bi i oni otišli. Većini je iz njegove generacije dovoljno da imaju za pivu u kafiću i tiket u kladionicu, a sa sezonom će pasti i koji dodatni euro...
Namjerno smo se dogovorili baš na igralištu u Vrančićevoj, tamo ispod Sućidra, a poviše Splita 2, jer nam tom je mjestu junak naše priče sate i sate potrošio nabivajući balun i sanjajući o nogometnoj karijeti. lijini žive u zgradi poviše, eno mu i majka maše s balkona dok se on zafrkaje pozirajući fotoreporteru.
- Pogledajte gore, cijela zgrada gleda dok me snimate. Ja sam Marko Livaja za siromašne - smije se tridesetdvogodišnji Ilija.
Tu smo, dakle. Ilija Zagorac nije Marko Livaja, ali i on je nogometaš i zadnjih dana pune su ga irske novine i portali.
- U klub nam je prije osam mjeseci stigao igrač iz Splita i već je ušao u legende. Preporodio nam je momčad svojim dolaskom. Čovjek je mašina za golove! Gdje god se pojavi, ostavi traga. Zove se Ilija Zagorac, a prije je igrao za RNK Split. Čovjek s nama osvaja sve po Irskoj, već je dobio nagrade za najboljeg strijelca, igrača te igrača godine - javio nam je predsjednik FC Croatia Fermoy Alen Miholić o fascinantnim uspjesima Splićanina Zagorca i malonogometnog kluba Croatia Fermoy, sastavljenog od naše mlade dijaspore u Corku i okolici. Bome.
- Za Croatia Fermoy igram godinu dana, a za njih sam saznao preko Facebooka kad sam se tek doselio u Irsku i kontaktirao ih jel‘ im treba igrača. Baza je da su mi rekli da ću prvo na probu morati, ahahaaha, a evo sam dobio nagradu za igrača godine. Drago mi je, normalno, ali da nema ekipe kakvu imamo ne bi bilo ni mene. Bio sam proglašen i najboljih strijelcem hrvatskog turnira u Waterfordu, ali kao što sam rekao: nogomet je timski sport i ponekad pojedinac iskoči, a to sam, eto, prošle godine bio ja. Ostaje do dan danas žal za taj turnir u Waterfordu jer smo izgubili finale, al‘ ove godine idemo pojačani po naslov - pun je entuzijazma Ilija.
Jaka su ekipa, govori, s jakim trenerom Alenom Miholićem bez kojeg ovo ništa ne bi bilo moguće. Vjeruje da ovo može bit stvarno jedna lijepa hrvatska priča u Irskoj.
Ne samo da je Ilija rasturio na malonogometnim terenima po Irskoj, nego je riješio i dugove i danas jako dobro zarađuje. Bez dlake na jeziku nam je podastro svoju platnu listu.
- Radim kao vozač autobusa za najveću irsku prijevozničku kompaniju i dobijem mjesečno između 2600 i 2800 eura. Relacija mi je Cork - Cobh, gradić udaljen 30 kilometara od Corka, radim od sedam ujutro do tri popodne. U Splitu sam radio cijeli mjesec za 6.300 kuna. Kad bih platio kredit za stan i alimentaciju, ostalo bi mi za život niti pola plaće. Nisam se uopće dvoumio kad me prijatelj pozvao da dođem raditi u Cork. Svega mi je u Splitu bila puna kapa, a perspektiva nikakva. I malo je reći da nisam pogriješio. Sad ću upisati i kurs za zaštitara, pa ću vikendima po par sati raditi i u klubovima - planira Ilija.
Odlično se plaća taj zaštitarski posao, a na primjedbu kako je to logično jer je opasan i odgovoran, objašnjava kako je izlazio po irskim klubovima i da nema tamo "kutija" kao u nas. Plus, spominje on, Irci su opušteni, znaju se zabavljati, ali ekipa ne izlazi u ponoć, kao što je slučaj u nas, nego se zapute u večernji provod već oko pet - šest sati popodne i do jedan ujutro sve je gotovo. Fajront.
- Irci su mi super. Veseli su i neopterećeni. Oni baš znaju uživat u životu. Rade, ali i troše. Malo tko doma kuha, to se ide na ručkove u restorane, a onda u pubove i klubove. Bit će meni dobro dobro "na vratima", a dobro ću i zaraditi - ima on svoju računicu.
Vjerojatno, doduše, ni blizu koliko bi zaradio da mu nisu zaredale ozljede i operacije u 19. godini, baš kad je sve ukazivalo na to da je pred njim velika nogometna karijera.
- A šta ću govorit... Već sa 16 godina, kao junioru, Žužuli su mi dali profesionalni ugovor. Nisam ni išao u redovnu, nego u večernju školu, jer mi je nogomet bio sve. I onda mi je jednoga dana, nakon malonogometnog turnira koji nisam ni smio igrati ali mladost - ludost, otkazalo lijevo koljeno. Prva operacija. Pa taman kad sam se oporavio, drugo... Pa ponovo. Stalno sam se nadao da će sve biti OK, ali čim bi prizdravio i počeo igrati opet ista stvar. Žužuli me više nisu htjeli plaćati jer sam stalno bio na liječenju, a moj doktor iz splitske bolnice mi je doslovno kazao da se moram ostaviti nogometa ako ne želim postati invalid - prisjeća se Zagorac trenutka koji mu je slomio srce popola.
Doslovce je živio za nogomet i odjednom se morao sučiti s tim da od karijere o kojoj je sanjao neće biti ništa.
- I dandanas mi je teško kad se sjetim što bi bilo da je bilo, kad vidim u kojim klubovima igraju i koje novce zarađuju igrači iz moje generacije od kojih sam bio puno bolji. Ali, šta ćeš, ozljede... Ja sam se s 22 godine našao doslovce nigdje, bez nogometa, ali i bez dobre škole i novaca. Teška depresija. Nisam imao izbora pa sam se zaposlio u škveru kao antikorozist. Posao ajme majko, plaća nikakva. Onda sam se 2015. oženio, uskoro dobio sina, promijenio još neke poslove, pa se za par godina i razveo i sve je to bilo životarenje. Sve dok nisam otišao u Irsku - govori nam Ilija.
Doma bi, mislimo na Split, dolazio i rjeđe da mu ovdje ne živi dijete, ali i djevojka. Nedostaju mu, naravno, ali nije mu plan uskoro se vratiti doma. Ostat će bar još šest-sedam godina gore.
- Ta moja plaća nije velika za irske pojmove, u stvari ni jedan Irac neće sjesti za volan ispod četiri - pet tisuća eura mjesečno. I baš kao što u nas Nepalci i Filipinci ruše cijenu rada, isto to mi Balkanci radimo Ircima. Tamo je, uz Hrvate, dosta i Srba i Bosanaca... Da se vratim na svoju plaću. Ona je solidna, ali meni je dodatna beneficija što imam besplatan smještaj od kompanije. Do sada sam živio u zajedničkoj kući s još deset vozača, svaki je imao svoju sobu, ali imali smo i zajedničke prostorije. Sad kad se vratim nazad u Irsku, dobit ću novi stan na besplatno korištenje, ali u apartmanu sa samo jednim sustanarom, a ispred kuće će mi biti parkiran autobus - zadovoljno će naš vozač autobusa u Irskoj i tu onda kreću pohvale na račun njegova poslodavca Thomasa Kavanagha.
Thomas je vlasnik i direktor "Barrys Coaches" i toliko je oduševljen činjenicom da Iliji nikad ništa nije bilo teško, da nije zanovijetao oko relacija ni ičega drugoga, da ga je odlučio smjestiti u super stan u Cobhu i još mu dati i auto na korištenje!
- Sad ću živjeti u tom Cobhu, stvarno preslatkom turističkom gradiću, u njemu su se zadnji putnici ukrcali na Titanik. Imaju tamo i super muzej Titanik, baš tamo blizu će mi biti novi stan. I najveću katedralu u Irskoj - oduševljeno će Zagorac.
Koliko mu gazda mjesečno uštedi jer mu je omogućio besplatan smještaj, govori i činjenica da u Irskoj ni šupu ne možeš iznajmiti ispod 800 eura mjesečno. Pristojan stan nema ispod tisuću i pol eura. Sve drugo je, osim cigareta koje koštaju 15 eura, isto ili nešto jeftinije nego u Hrvatskoj. Ali cijene nekretnina su ajme.
- Znam za što radim. Uspijem uštedjeti, a ne odričem se ničega. Skuham sam sebi nekad, nekad odem u pizzeriju "Bella Napoli" koju u Corku drži naš Hrvat Antonio. Jedino tamo mogu popiti pravu kavu... Osim toga, nisu Irci ništa komplicirani. Trebaš naći posao, dobit taj njihov OIB, odnosno PPSN iliti Personal Public Service Number i eto te. Vozači autobusa se stalno traže, meni je taj posao okej, a i putnici su mi super. Kako stalno vozim na istoj relaciji, naučili su se na mene. Skupa smo navijali u busu slušajući prijenos jedne utakmice Hrvatske na Svjetskom prvenstvu. Mali mi je problem razumjeti stare Irce kad pričaju, kao i svoga šefa Thomasa kad brzo govori, pa im kažem "pričajte engleski" - opet se smije Ilija Zagorac.
Za koji dan ide opet nazad u Irsku i, naravno, neće mu biti lako pozdraviti se sa svojima. Ali, opet, s druge strane, što bi i da ostane tu. Životario iz mjeseca u mjesec, prenosi Slobodna Dalmacija.
- Meni je posao u Irskoj i pristojna plaća koju svakog mjeseca zaradim vratila samopouzdanje i samopoštovanje. Osjećam se bolje. Olakšavajuća je okolnost i što je puno naših ljudi tamo i stvarno smo podrška jedni drugima. Držimo se kao jedan i puno više međusobno pomažemo nego što to radimo u Hrvatskoj. Nije lako ako si samac i moraš plaćati smještaj, ali ako dolaziš s obitelji, s djecom, imaš i puste porezne olakšice... Ma, svaka čast Ircima i Irskoj - kaže naš Livaja za sirotinju.
I još da bar ne voze lijevom stranom!