Još ne tako davno, u Europi je vladala sloboda. Moglo se krenuti, s noge na nogu i dospjeti od Mediterana do Baltičkog mora, od Atlantika pa skoro do Azije. U doba korone su nas brzo naučili kako je to politički ideal koji se može srušiti potezom pera. Još gore: na putu iz Zagreba u Köln, dva grada koje smatram svojima, ne samo da valja proći preko tri međunarodne granice, nego onda i kroz tri njemačke savezne pokrajine - Bavarsku, Hessen i Sjeverno Porajnje i Vestfaliju. I svaka država i svaka pokrajina imaju svoje predodžbe kako obuzdati pandemiju i što se više ne smije, piše Anđelko Šubić za Deutsche Welle.
Dolazi i zima, ja na autu još imam ljetne gume pa je mudrije bilo u Köln krenuti avionom. U neka sretnija vremena sam znao zujati na toj relaciji i svaki mjesec, ali i ja priznajem kako je letenje u korijenu protivno ljudskoj prirodi. Kad čovjek poleti, to je u normalnim okolnostima posljednje čega se još može sjetiti. Nerijetko i posljednje o čemu će izvijestiti svetog Petra. A i ovako, to je oblik putovanja kojim nezaustavljivo idete prema svojoj sudbini. U avionu nema "znate, molim vas, možete li stati, ja bih tu ipak izašao".
A sudbina je u ovim danima histerije oko korone i više nego neizvjesna. Možda se misli kako u doba interneta više nije problem doći do informacije, što vas čeka na odredištu. U grozničavom istraživanju po tom svjetskom smetlištu informacija brzo shvatite kako je osobina interneta da zapravo ništa ne zaboravlja, u ovom slučaju i golema mana.
Čak i na stranici njemačkog Ministarstva vanjskih poslova je sve do prošlog tjedna stajala poruka koja počinje "Dobro došli u Njemačku" i makar određuje karantenu za osobe koje dolaze iz "kriznih područja", nudi mogućnost i testiranja gdje se onda u razmjerno kratkom roku smije prekinuti taj kućni pritvor.
Nedoumice
Ali to je pisano još u kolovozu - vrijedi li to još i u ovom "drugom valu"? S tražilicama je još više nesreće: najprije nude najspektakularnije slučajeve pa makar to bilo još proljetos. Njemački autoklub i druge udruge koje pomažu putnicima isključivo pišu o "povratku" iz kriznih područja. Što to znači? Odnosi li se to samo na Nijemce? Što je s takvima koji imaju dozvolu boravka u Njemačkoj? Da apsurd bude veći, kao građanima Europske unije Hrvatima više niti ne treba nekakva dozvola boravka za Njemačku - ne znam je li se uopće još i izdaje. Ja je još imam iz starih dana, a upravo je ta iskaznica u ovo doba korone bila čarobni štapić na granici Slovenije i Austrije dok sam ljetos putovao automobilom. Čim bi vidjeli takav dokaz kako sam tek u prolazu, Slovence i Austrijance više ništa nije zanimalo, piše Anđelko Šubić za DW.
I izbor zračnog prijevoznika je bio brz i lagan: na toj relaciji na žalost leti samo Eurowings, makar se on već godinama trudi postati svjetski rekorder za što skuplju kartu dati što manje usluga - i njemačkom solidnošću je u tome daleko odmakao. Karta nije bila jeftina, dvjestotinjak eura - par dana kasnije je bila 20 eura skuplja, ali to je uobičajena metoda ovog prijevoznika da vas odere kao kožu. Ali što s koronom? Nude da telefonom rezervirate i sjedište do vas (najmanje 18 eura po letu), ali i uvjeravaju kako je zrak u avionu zbog filtera maltene klinički čist. I naravno, obavezna je maska.
U danima pred put i već praznijeg bankovnog računa, čovjeka ipak obuzimaju crne slutnje: što ako se u međuvremenu nešto promijeni? U razgovoru s ljudima u Njemačkoj kod nekih čujete ogorčenje kako se već govori o ograničavanju broja osoba i u nečijem privatnom stanu i kako bi susjedi trebali denuncirati takve kršitelje. Na denuncijante među svojim građanima Nijemci znaju da mogu računati, to se vidjelo i u DDR-u i u doba još goreg režima nacista. Je li im uopće jasno kamo to idu?
Put do zračne luke
Redovito prateći vijesti naravno da gledam i stranicu zračne luke Zagreb. I tu se može jedino zaključiti kako je čitav svijet potpuno pošandrcao: kod uobičajene sigurnosne kontrole gdje inače i starice tjeraju da gacaju bose kao da su reinkarnacija Osame bin Ladena, je sad dozvoljeno sa sobom ponijeti 2 litre - 4 x po pola litre dezinfekcijskog sredstva u ručnoj prtljazi. Još donedavno vam je prijetio Guantanamo ako ste slučajno ponijeli i drugi upaljač za cigarete, a slušajte... S dvije litre, pa makar i u koncentraciji od najviše 70% alkohola, se u kabini može sasvim sigurno napraviti lijepa svinjarija. Pogotovo ako dvije litre ima svaki putnik.
Konačno je svanuo dan mog puta, a koliko god se čovjek i inače u takvim prigodama prepusti volji i milosti viših sila, u okolnostima pandemije je to tek bio slučaj. I vozač zagrebačkog taksija je bio malčice iznenađen kad sam mu rekao odredište, a i oproštaj je bio srdačan - kao da je posljednji. U hali sa šalterima za check-in jesu bili razvučeni repovi za tek nekoliko letova koji ipak kreću, ali se čini da je putnika bilo ukupno podjednako koliko i namještenika aerodroma, službe sigurnosti i policije.
Već tu se vidjelo kako korona ima i svojih dobrih strana: doduše, morate sami držati svoju kartu pred laserskim čitačem da bi krenuli prema izlazima, ali na sigurnosnom pregledu nema gotovo nikoga. Još jednom i pitam za te dvije litre čistog alkohola: da, točno je, može se. Ja ih ipak nisam ponio. Ali Duty free radi, radi i većina trgovina i lokala u zračnoj luci, pred izlazom jesu označena sjedala gdje se ne smije sjediti zbog razmaka, ali nema niti nikoga tko bi se derao na putnike.
Let
Ipak s dozom olakšanja gledam dolazak aviona na liniji iz Kölna: vrag ga nosi, pilot također vjerojatno hoće kući tako da ću vjerojatno stići na odredište. Pojava službenika pred još zatvorenim vratima izlaza je već tradicionalno nešto kao Pavlovljev refleks, osobito za putnike starije životne dobi: smjesta ustaju i kreću prema ograđenom koridoru za pristup šalteru makar će potrajati dok se avion ne isprazni. Tu razmaka jedva da ima par centimetra, ali opet: nitko se ne buni niti ne viče.
U avionu nas stjuard dočekuje s kutijom dezinfekcijskih maramica: kad su već odavno ukinuli baš svaku drugu besplatnu poslugu, barem to. Ljudi sjedaju na svoja mjesta i prilično brzo se čuje olakšavajući boarding completed. Dakle, zatvaraju se vrata i kreće se. Još par utješnih riječi o putu i vremenu u Kölnu, znak pilotu kako je sve O.K. - i to je to. Avion je maltene prazan, u čitavom redu gdje sjedim uz jedan prozor je samo još jedan putnik posve na drugom kraju. To nema šanse da je ovaj let ekonomski isplativ, čak niti za 200 eura po karti.
Za vrijeme leta putnicima se dijeli i formular gdje moraju upisati odakle dolaze i gdje će boraviti, na njemačkom ili na engleskom. Taj papir treba predati na kontroli putovnica u Kölnu, ali inače je put izuzetno ugodan. Tu nema slučajnih putnika - često s djecom - koji se inače panično boje letenja pa bude i cike i vike jer dijete osjeti strah mame. Ali vjerojatno slično kao i ja, mnogi ne znaju što ih čeka u Kölnu s obzirom na propise o koroni.
Ali već kad avion dolazi do mjesta stajanja je jasno kako i Nijemci baš nisu nešto ludi s tih 2 metra razmaka: umjesto uz tunel, puštaju nas u autobuse - opet s jedva koji centimetar razmaka. I u zračnoj luci Kölna stižu tek malobrojni zrakoplovi, nešto prije nas je sletio avion iz Turske. Ali zato je i rep za građane EU prilično kratak i brzo se ide naprijed. Opet uz putovnicu pokazujem moju čarobnu iskaznicu, policajac tek letimično provjerava je li formular cjelovito ispunjen - i već sam u Saveznoj Republici Njemačkoj.
Testiranje
Točno da i umirem od korone bih sad mogao ući u podzemnu željeznicu i otići u kućnu karantenu. No kako je i na aerodromu razmjerno prazno, krećem prema tamo postavljenom centru za testiranje. Je li se to plaća? I na stranici grada Kölna piše - da, sedamdesetak eura. Ali zapravo, pogotovo jer sam zdravstveno osiguran u Njemačkoj, nisam platio ni centa.
Morao sam gurnuti svoju zdravstvenu karticu u čitač pred kontejnerom i već sam dobio papir s uputama i epruvetu sa štapićem za probu. S tim onda moram u drugi kontejner gdje mi jedna mlada dama, vjerojatno studentica medicine ili tako nešto, zakukuljena kao astronaut, nalaže da sjednem i skinem masku. Dobro, gurnula mi je štapić u grlo da sam se skoro zadavio, a onda i u nos da sam mislio kako će mi taj štapić izaći kroz oko. Ali sve ljubazno: hvala, molim, doviđenja. Na aplikaciji mobitela ću vidjeti rezultat. Ukupno trajanje od izlaska iz avion - ma niti sat vremena, uključujući i čekanje prtljage.
Već kad sam došao u moju (drugu) kuću u Kölnu sam čuo kako sam možda među posljednjima koji je došao u Njemačku na tako - sve u svemu, ugodan način. Od nedjelje, 8. studenog se svim došljacima iz rizičnih područja nalaže samoizolacija u trajanju od deset dana. Čak i ako test bude negativan, kućni pritvor neće biti prekinut pet dana od dolaska u Njemačku.
Liječnici nas uvjeravaju kako je inkubacija kod korone veoma kratka i pet dana nakon zaraze ćete posve očito imati - ili uopće nećete imati simptome bolesti. Kakvog smisla onda ima taj rok od pet dana? No to smo već odavno vidjeli u ovoj pandemiji: liječnike se tu sve manje pita, a došljaci i stranci su uvijek i posvuda bili prvi na popisu - tu se ništa nije promijenilo od kako smo čučali na krošnjama drveća. Smisao i zdravi razum se čini da je također u samoizolaciji. Ali kako će biti budućim putnicima - to, nažalost, moraju sami isprobati.