Kruno Vodušek (35) dočekao nas je ispred jednog od nebodera na Savici. Na svakom ramenu omotano mu je visilo po stotinu metara užadi, a na leđima je nosio ogroman ruksak. Predstavnik zgrade otključao nam je ulazna vrata i ispratio nas do krova 70-metarskog stambenog diva. Kruno se odmah bacio na posao. Počeo je vaditi brojne osigurače, kopče i pojaseve, zaštitnu kacigu i improviziranu klupicu na kojoj sjedi dok obavlja uobičajene građevinske poslove, viseći na zgradama.
Svoju tvrtku, Alpenit usluge, osnovao je 2016. kako bi lakše ugovarao poslove koje je do tad obavljao samostalno. Iako je i dalje jedini zaposlenik, Kruno surađuje s mnogim drugim „visincima“ koje je upoznao u posljednjih 15 godina, otkako se bavi industrijskim alpinizmom. Rade što god je potrebno. Ljudi često misle da su visinski radnici samo perači staklenih nebodera, ali Kruno tvrdi da im je to najmanji dio posla. Uglavnom se bave sanacijom fasada i krovova, čišćenjem žljebova i cijevi, a ponekad i održavanjem baznih stanica i antena.
Na baušteli
Kao klinac bavio sam se raznim bauštelskim poslovima kako bi zaradio za neki džeparac. Tad sam naučio ovaj građevinski dio posla kojim se bavim danas. Naučio sam žbukati, gletati, armirati i betonirati. Jednog dana gazda me pitao bih li se usudio probati raditi istu stvar, ali dok visim s užeta. Pristao sam i tad je cijela ova priča počela. To je bilo prije 15 godina. Sad se na visini osjećam potpuno opušteno i sigurno. Kao doma, opisuje nam svoje iskustvo Kruno dok se sprema zabaciti preko zida i objesiti na samom vrhu nebodera.
Na Savici je po mnogim zgradama popravljao fasadu nakon potresa pa tako i na neboderu na koji smo se popeli. Kad se počeo spuštati po užetu, svi su susjedi gledali u čudu. Neki su virili s prozora, a mi smo ga promatrali s ulice gdje se grupica znatiželjnika okupila i komentirala.
Baka, gle Spiderman!, uskliknuo je unuk dok se baka križala i okretala glavu u stranu. Ja to ne mogu gledati, komentirala je susjeda dok se Kruno njihao lijevo-desno po zapadnoj strani nebodera i radio mali privatni show za okupljene.
Ljudi su uvijek iznenađeni kad me vide. Posebno kad se pojavim ispred nečijeg prozora. Jednom prilikom pojavio sam se ispred nečije blagovaonice. U stanu su bile unuka i baka. Unuka je jela juhu dok je baka, pretpostavljam, dovršavala ručak. Mala me primijetila i mislila je da padam sa zgrade. Sva se uspaničila i bacila tanjur pun juhe u zrak. Baki ništa nije bilo jasno, a ja sam zaurlao od smijeha, prepričava nam Kruno.
Nakon razornih potresa prvi poriv bio mu je volontiranje pa je tako tjednima volontirao po zagrebačkim i petrinjskim krovovima s ostalim „visincima“.
Jezivi prizori u Petrinji
U Petrinji je stanje bilo puno gore. Svjedočio sam žalosnim prizorima. Ali ti ljudi su svejedno bili dragi i topli, unatoč svemu. U čije god dvorište da smo došli, dočekala bi nas gozba, rakijica ili neko drugo piće, iako je non stop drmalo i svi su bili u strahu. Prozvali su nas, visinske radnike, „nindža krovnjačama“. Nisam nikad doživio takvo gostoprimstvo i ljudsku slogu kao tamo. U Zagrebu su i zgrade i krovovi koje smo popravljali bili viši i veći, sve je bilo malo službenije i užurbanije, prisjeća se Kruno.
Najviša zgrada s koje je visio bio je jedan od poznatih stambenih nebodera na Srednjacima s 26 katova, u Ulici Braće Domany, no to nije najviša građevina na koju se penjao. Ta titula pripada dimnjaku toplane na Savici koji je visok nešto više od 200 metara.
- To je bio dobro plaćen posao, morali smo mijenjati signalnu lampu na vrhu dimnjaka toplane. Na većini zgrada nemam nikakvog straha od visine, uostalom, uvijek postoji neki privid sigurnosti jer možete nasloniti nogu na gredicu ili štok prozora. Na dimnjaku nije tako. Inače sam eliminirao strah od visina, ali nikom nije svejedno kad je ispod vas 200 metara slobodnog pada. Sigurnost je uvijek na prvom mjestu, govori.