Paul Alexander je imao samo šest godina kad se zarazio poliomijelitisom, odnosno dječjom paralizom, zbog koje je ostao oduzet od vrata naniže, piše Daily Mail.
S obzirom da nije mogao sam disati, Paula su stavili u tzv. ‘željezna pluća‘ te u njima živi od 1952. godine.
U željeznim plućima Paul je proveo čitav život, a razvio je i novi način disanja koji on zove ‘disanje žabe‘. Zahvaljujući toj vrsti disanja, mogao je neko vrijeme provesti izvan željezne kontrukcije.
Ta umjetna pluća, zapravo ventilator koji podsjeća na metalni lijes, zahtijevaju da pacijent u njima leži dok je uređaj čvrsto stegnut oko njegova vrata.
Uređaj radi na način da vakuum mehanički uvlači zrak u pluća pacijenta čiji su živčani sustav i respiratorne funkcije uništene poliom.
Dok je bio u bolnici, liječnici su pokušavali Paula osposobiti za samostalno disanje, no on nije mogao provesti mnogo vremena izvan željeznih pluća jer bi odmah poplavio i onesvijestio se.
Međutim, Paul je na koncu uspio uvježbati način kako da u pluća ubaci nešto zraka. On to zove ‘disanje žabe‘, a ta je tehnika prilično iscrpljujuća.
Takvo disanje, poznato još i pod nazivom glosofaringealno disanje, uključuje gutanje zraka koji onda u nekoj maloj količini dospije i u pluća.
Paulova fizioterapeutkinja, gospođa Sullivan, pomogla mu je da savlada tu tehniku.
Kako bi ga ohrabrila, rekla mu je da će dobiti psića ako bude mogao disati tri minute bez ventilatora.
Paulu je trebala godina dana da usavrši tehniku, no na kraju je dobio psića i nazvao je Ginger. Kad je jednom mogao samostalno disati neko dulje vrijeme, mogao je nakratko izaći iz mehaničkih pluća, a potom izaći i na trijem, pa čak i u dvorište.
S umjetnim plućima u studentski dom
Iako ja i dalje morao spavati u željeznim plućima, tijekom dana je uspijevao sve više vremena provoditi vani, pa se odvažio i na nove poduhvate. Tako je s 21 godinom postao prva osoba u Dallasu koja je završila srednju školu, a da pritom nije fizički bio niti na jednom predavanju.
Nakon srednje škole, primljen je na pravni fakultet u Austinu u Teksasu.
Paul se preselio u studentski dom i zaposlio njegovatelja da mu pomaže.
‘Kad sam upisao fakultet, bili su užasnuti idejom da ću donijeti sa sobom i svoja željezna pluća. No ipak sam to učinio, smjestio pluća u svoju sobu i živio u domu sa svojim željeznim plućima.‘
Na koncu je ostvario svoj san da postane odvjetnik te da zastupa klijente odjeven u fino trodijelno odijelo, a da bi svoje paralizirano tijelo mogao držati u uspravnom položaju, koristio je posebna kolica.
Tijekom svog života, vozio se u avionu, zaljubio, molio u crkvi, bio na moru, a posjetio je čak i striptiz klub.
Također se bavio aktivizmom za prava osoba s invaliditetom, te napisao memoare ‘Tri minute za psa: Moj život u željeznim plućima‘.
Sada, sa 77 godina, jedna je od posljednjih osoba na svijetu koja živi u željeznim plućima.
Nadživio je oboje svojih roditelja i brata, pa čak i svoja prva pluća koja su 2015. počela propuštati zrak.
U intervjuu koji je 2020. dao dokumentaristu Mitchu Summersu, kazao je da nikada nije odustao od samoga sebe, unatoč svim okolnostima.
‘Bez obzira odakle ste, kakva je vaša prošlost ili izazovi s kojima se suočavate, doista možete sve. Samo se morate odlučiti za to i marljivo raditi‘, rekao je.
Međutim, Paul se još uvijek boji da bi se dječja paraliza, ‘demon‘ koji ga je zamalo ubio, mogao vratiti. ‘Vidim da su bolnice opet preplavljene žrtvama dječje paralize. Kažem liječnicima da će opet izbiti epidemija. Ne vjeruju mi‘, rekao je.
Dječja paraliza je sredinom 20. stoljeća zarazila je desetke tisuća ljudi, a od nje su svake godine umirale tisuće ljudi.
U SAD-u od 1979. nije bilo novog slučaja, a 2000. Svjetska zdravstvena organizacija je proglasila cijelu Ameriku i regiju zapadnog Pacifika slobodnima od dječje paralize.
Trenutno se virus pojavljuje u samo tri zemlje: Afganistanu, Nigeriji i Pakistanu.