Pripremajući se za ronjenje s bračkim Big Blue Diving centrom, posebno nas je veselila pomisao na atraktivnu lokaciju koja nas je čekala. Špilja Lučice. Nalazi se na jugoistočnoj strani otoka Brača, nedaleko od mjesta Milna, u istoimenoj petokrakoj uvali koju zbog odlične, od vjetrova zaklonjene pozicije, nazivaju i „Uvalom tisuću brodova“. Jedva smo čekali da se ovoj tisući pridruži i naš brod, ronilački.
Špilje i kaverne uzbudljiva su prilika da se iskustvo ronjenja podigne na višu razinu. Ali mjere opreza i stjecanje pravog iskustva i vještina neophodni su kako bi sigurnost bila na prvom mjestu. Mnogima ova dva pojma zvuče slično, ali kod ronjenja su to dvije potpuno različite stvari.
Ronjenje u kavernama dio je rekreativnog ronjenja i ronilac u svakom trenutku vidi prirodno svjetlo i u slučaju nužde može se barem približno pravocrtno kretati prema njemu. Nasuprot tome, ronjenje u špiljama spada pod onaj tehnički dio i zahtjeva posebnu obuku i opremu. U tom slučaju, tijekom ronjenja se mogu proći i stotine metara do točke gdje dnevno svjetlo pomaže na putu.
Iako su neki članovi Scuba skenera obučeni i za ovaj teži dio, naša je krilatica bila ona stara mušketirska - Svi za jednog, jedan za sve - i nismo se upuštali u takve pustolovine. Držali smo se isključivo kaverni ili dijela špilja iz kojih se lako pronađe izlaz.
Ipak, i za ovakvo ronjenje vrijedi jedno važno pravilo - ne muti. Podizanje najčešće pjeskovitog sedimenta s dna nepravilnim perajanjem i ronilačkim mjehurićima zraka smanjuje vidljivost unutar ionako mračnog prostora. Osim što nije dobro za sigurnost, nije ni za fotografiju. Zato pred ovakve zarone na brodu uvijek vlada gužva i utrka. Tko prvi, njemu čista špilja. Mi smo ipak zbog snimanja imali nešto protekcije. Ulazili smo prvi, a nakon par minuta stizao je i ostatak grupe.
Brod se sidri u uvali uz samu obalu, tik iznad špilje čiji se ulaz nalazi na samo 4-5 metara dubine.
Božo, Damir i slovenski „tehnikalac“ Florian bili su trojac koji je imao prednost skoka u more. Veliko jato gavuna ovdje čuva dvooki ulaz špilje i poput zavjese se razmiče, puštajući ronioce koji mogu birati mjesto ulaska - veći otvor dužine tri ili onaj nešto manji od dva metra.
Ova je pozicija idealna za snimanje azurnih otvora uz sunčevu svjetlost koja prodire kroz njih. Naravno, to se i iskoristilo. Florian nije imao sreće, našao se kao model među rafalima bljeskalica Damira i Bože.
Spuštajući se prema dolje do dubine od 15 metara, polako se otvarao pogled na široku prostoriju s finim pijeskom na dnu. Ona se račva na dva tunela kroz koje je moguće proći. Lijevi je dublji i vodi do 44 metra i on se u pravilu istražuje prvi. Druga je strana duboka 30 metara i nešto je lakša za ronjenje pa se obično obilazi samo dio, koliko se stigne u jednom posjetu špilji. Ili jednostavno, lokacija se može i ponoviti te tako opušteno obići oba.
Upaljena je sva dodatna rasvjeta kako bi se u tami pronašla poneka životinjica. U samoj je špilji vrlo malo života. Tek poneki fratrić, račić i knez prozujali su pred jakim lampama. Ježinac i nekoliko trpova poslagali su se uz komad keramičkog posuđa koje se našlo u pijesku. Ne znamo li je tamo donesen i novijeg porijekla ili je ipak neki artefakt. Za svaki slučaj, snimak je napravljen.
Ovdje nema morskih struja pa ni protoka nutrijenata, što rezultira golim stijenama s malo algi i spužvi. Života te vrste ima tek na mjestima gdje dopire sunčeva svjetlost, oko ulaza u špilju. Živi svijet dodatno smo istražili po izlasku iz špilje. Na tepihu od smeđih algi na samom ulazu skrila su se dva mala pužića Cratena peregrina. Njišući se na tankim travkama, ova jedva centimetar dugačka krhka bića držala su se u paru. Naravno, iskusnom Damirovom oku to nije promaklo.
Morski su pužići posebno atraktivni, naročito oni iz roda gološkržnjaka. Mogu se naći u bezbroj boja i šara. Mogu biti različitog oblika, a najčešće su veliki svega par centimetara. Nježnim ticalima prikupljaju podatke o svijetu oko sebe. Mnogi podvodni fotografi u svojim ronilačkim avanturama skupljaju njihove fotografije poput sličica u albumima.
Crneji, pirke i fratri ispunjavali su gotovo svaku rupu na stijenama van špilje. Ono što nas nije pretjerano veselilo su vatreni crvi kojih je bilo napretek. Crv-pas, kako ga mnogi nazivaju, posljednjih nekoliko godina množi se više nego što je to uobičajeno, ponajviše zbog globalnog zagrijavanja mora. A on ne štedi ni morske zvijezde ni meke koralje niti rakove koji predstavljaju dio njegova menija. Ne bira on previše. Između ostaloga, strvinar je, pa i uginula riba dobro dođe.
Dirali ga nismo, pa njegove čvrste i poput iglica tanke čekinje nisu predstavljale neku opasnost za nas. Iglice zbog otrova koji se nalazi u njima mogu izazvati iritaciju kože i crvenilo, a i alergijske reakcije kod osjetljivijih ljudi.
Prije izrona, ostalo je nekoliko minuta za sigurnosnu stanku. Idealno vrijeme za vježbanje ronilačkih vještina, što je Florian iskoristio za usavršavanje tehnike ispuhivanja prstenova zraka. Iako u ronjenju ne pretjerano korisna, ova savršeno razrađena tehnika razveselila je ostatak ekipe. Vesela nije bila jedino mala hobotnica koja je pokazala poprilično negodovanje puštanjem crnila i bijegom u rupu.
Igor Glavičić, glava našeg centra domaćina čekao je na brodu, pomagao pri izlasku i gledao ozarena lica ronioca. Nije trebalo ni naglasiti da je ovo ronjenje ispunilo sva naša očekivanja.
