Uginule životinje i otpad iz klaonica predstavljaju stalnu, potencijalnu opasnost kao mogući izvori infektivnog materijala i kao zagađivači životne sredine. Dok je to na kopnu svima jasno, u moru je to potpuno druga priča. Pretpostavljamo da se klaonički otpad koristi kao ješka u vršama. Da, upravo si oni koji žive od mora u paškom akvatoriju dozvoljavaju da ga besramno ugrožavaju i devastiraju.
Nakon što isprazne vrše, kosti bace u more. Neki će reći: nisu to velike količine, tek nekoliko koščica. Činjenica je da sustavno, na dnevnoj bazi, kosti završavaju na morskom dnu. Samo u jednom zaronu u okolici podvodnog arheološkog nalazišta u Šimunima skupili smo desetak kostiju stoke krupnog zuba. I to bez prevelikog traženja.
Zamislite da svaki dan ispred pulske Arene, Dioklecijanove palače ili nekog drugog arheološkog nalazišta netko ostavi desetak kostiju. Bio bi to nesaglediv skandal. Ovdje, međutim, nitko o tome pojma nema.
Kada se klaonički otpad pronađe na kopnu, područje se dezinficira. U moru to, međutim, nije nemoguće i štetni se utjecaj ne može lokalizirati. „Naše” su kosti već dobile čudnu bijelo-zelenu boju, što očito znači da se neki procesi događaju s njima.
Pod morem ne možete osjetiti amonijak ili sumporovodik koji nastaje atmosferskim raspadanjem, ali zasigurno se osim vizualnog zagađenja događaju i kemijske reakcije. Širenje životinjskih zaraza i materijalne štete koje one mogu nanijeti u moru očito još nije dovoljno prepoznato.
Životinjski otpad organski je materijal koji kod čovjeka može uzrokovati brojne bolesti. Ako se njime hrane morski organizmi koji se love u komercijalne svrhe, tada se direktno ugrožava zdravlje ljudi.
Kada to radi ista osoba ili osobe, oni bi trebali odgovarati za ugrožavanje ljudskih života. Nije to nemar ili nehaj već sustavno i svjesno ugrožavanje života.
Osim toga, to je i varanje kupaca. Umjesto zdrave morske ribe, ulovljene u divljini, na stol dolazi potencijalno zagađena hrana. To je i kazneno djelo zagađivanja okoliša. Očito je da oni koji to prakticiraju mogu odgovarati na više različitih osnova, ali da nikog nije briga. Zar je moguće da naše inspekcijske službe tome ne mogu stati na kraj? Možda još nisu prepoznale problem. Taj problem je već postao ustaljena praksa i vrijeme je da se tome stane na kraj. Ako treba i da ti ribari ostanu na „kraju” i ne odlaze na more. Inače će ronioci, uz svu silu smeća koju volonterski iznose iz mora, postati i sakupljači kostiju.