Tijekom ovih godina ronjenje na Visu postalo je imperativ. Ali nekako me put uvijek nanosio u Komižu. Možda zbog navike, zbog toga što je uvijek lijepo ma gdje god zaroniš, a i ne manje važno, zbog prijatelja koji žive i rade tamo. Zbog toga smo ove godine odlučili roniti s centrom smještenim u samom gradu Visu. Nepravedno smo ovu stranu zanemarili, a nije ništa manje privlačna od one komiške. Centar Nautica činio nam se dobar izbor. I bili smo u pravu. Petar odnosno Pjotr, Poljak koji već godinama radi u Hrvatskoj, pokazao se kao izvrstan domaćin i sugovornik, a zaroni koje smo odradili bili su prekrasni.
Pred Viškim zalijevom nalazi se nekoliko malih otočića. Uz njegovu sjevernu obalu smješteni su otok Host, hridi Kamik, Rogačić i nekoliko hridi nekako stočnih naziva: Krava, Volić Veli i Volić Mali. Naš uron isplanirali smo na Volićima. Raspitali smo se o lokaciji i saznali da nas očekuje lijep zid s crvenim gorgonijama. Super. Ronioci se nekako uvijek dijele na ljubitelje olupina i ljubitelje lokacija s ovim živopisnim mekim koraljima. Ja sam češće sklonija ovom potonjem morskom šarenilu.
Ali o ukusima se, naravno, ne raspravlja ni u ronjenju. Ukrcavamo se na brod Nautice, nakon što nam je ekipa iz centra dovezla opremu malim kamiončićem. Srećom, ovdje paze da klijenti ne zaborave niti jedan komad opreme, pa smo bili sigurni da imamo sve što nam treba. Provjerila sam svoj Garmin Solar na ruci, a i onaj Maresov, da budem dvostruko sigurna. Nekako uvijek volim imati i backup ronilačko računalo. Zlu ne trebalo. Božo je pomogao sa smještajem boca na brodu i mogli smo krenuti. Vožnja brodom je kratka, ni 15-ak minuta, pa smo požurili s oblačenjem opreme kako nas ostatak grupe ne bi čekao. Iako strpljenja s njihove strane nije nedostajalo. Na ronjenje se išlo s osmjehom, većina ih je ovdje bila na godišnjem odmoru, pa nekakva mala kašnjenja vječno kompliciranih novinara i podvodnih fotografa nisu predstavljala neki big deal.
Sidrimo se na plićini, u blizini hridi Volić Veli. One, kao što joj i ime kaže, veće na kojoj se nalazi 8-metarski svjetionik. Ovo automatsko lučko svjetlo ovdje je posebno bitno jer hridi iz vode strše samo nekoliko metara, što noću i u uvjetima loše vidljivosti definitivno radi probleme nautičarima. Nama ne, mi smo ionako zainteresirani za onaj daleko veći podvodni dio stijene koja pada do dubine od oko 45 metara.
Svi su poskakali u more i kao grozd se poslagali na sidreno uže. Mi smo još malo podešavali svoje postavke kamera i lagano krenuli za grupom. Dogovor je bio, idemo svi zajedno, po potrebi će nas malo pričekati.
Nekoliko minuta zadržali smo se na plitkom platou prolazeći kroz jata crneja, malih opreznih crnih ribica koje susrećemo gotovo na svakoj lokaciji duž cijele obale. Uvijek se nalaze u velikom broju pa tvore lijepu zaigranu sliku na morskim zidovima.
Iako je ronjenje moguće na ovoj lokaciji izvesti na više načina, mi smo se odlučili za onaj klasični: roni se oko Volića Velog, u početku prolazeći kroz manji kanjon koji vodi prema otvorenome moru. Pogled izdaleka donosi nepregledni žućkasti tepih algi. Ali svakim narednim metrom dubine ukazuje se mikrosvijet malih pužića i ribica. Jedan od ovih malih puževa je Cratena peregrina, koja se lagano njihala na grančici alge nošena morskom strujom. Ovo malo neobično i nama poprilično simpatično biće veličine je do 3 cm, mliječno bijele boje, a na leđima ima desetak izraslina s vrhovima luminiscentno plave boje kojima neprijateljima signalizira da je otrovan i da nije jestiv. Nije nam ni palo na pamet da ih probamo, ali ima u moru i onih koji bi to rado napravili.
Prolaskom kroz kanjon dolazimo do zida koji pada na 45 metara. Spuštamo se na nekih tridesetak, da vidimo ono po što smo i došli. Crveno-ljubičaste gorgonije. Istina, bila ih je ovdje prava šuma. Ali iako su neke zaista bile lijepe i goleme i čiste, dosta njih bilo je prepuno sluzi i algi. Potpuno zagušene crvene lepeze doimale su se nekako otužno, a mi smo se nadali da je ovo ipak samo prolazna pojava nakon sezonskog cvjetanja mora. Malo nam se činilo kasno za to, ali tko zna, nismo najpametniji u ovom području, pitat ćemo kasnije..
U naknadnom razgovoru s Pjotrom saznali smo da već dvije, tri godine postoji ovaj problem, po svoj prilici zbog globalnog zagrijavanja mora i onečišćenja. Ali nije to samo ovdje. Već u nekoliko navrata obavijestili su nas o tome s različitih lokacija na Jadranu. Gorgonije bježe u dublje i hladnije slojeve, a s njima i čitava koraligenska zajednica kojoj pripadaju. Pomalo tužni zbog ove činjenice, nastavili smo dalje. Poneko jaje morske mačke ukazalo se na čistim primjercima ovih mekih koralja. Ali i poneka škarpinica. Nismo naišli na kapitalce, ali svejedno, bili smo zadovoljni viđenim ribljim fondom. Garmin upozorava... Već je vrijeme za odlazak u pliće.
Ponovno prolazak kroz usjek i dolazak na livadu posidonije... I ovdje nailazimo na problem. Agresivna alga Caulerpa racemosa gurala je domaću vrstu pred sobom. Crvenim obrasla mrtva periska stajala je kao stećak u sredini sloja s invazivnom algom. Zapravo je izgledala fora, ali znajući za tužnu sudbinu ovih velikih školjkaša zadnjih godina, nismo mogli ovo ne primijetiti. Mali knez vrtio se nad periskom hvatajući zrnca hrane koje smo svojim prolaskom podigli. Ovdje smo se malo zadržali tražeći kadrove za svoje snimke.
Nekoliko brzih riba podujki vrtjelo se u rupi očito iznerviranih našom nazočnošću. U posidoniji nekoliko fratrića. Naišli smo i na jednu hobotnicu. Podozrivo me promatralo njezino oko iz rupe u kojoj živi. Odlučila je tamo i ostati bar dok opasnost ne prođe. Nisam joj predstavljala opasnost, ali navikla je ona i na drugačije. Nakon povratka na plato još smo se neko vrijeme vrzmali u potrazi za malim morskim stanovnicima usput odrađujući sigurnosnu stanku. I sredili dojmove u glavi. Zapravo, jako lijepa lokacija. Unatoč već vidljivim problemima u moru. Zbog toga se nadamo da su bar neke od ovih promjena reverzibilne. Ili da se bar mogu usporiti, s obzirom na zabrinjavajući trend zagrijavanja mora. Želimo da lokacije poput ove ostanu lijepe i šarene.
