Manta je ozbiljan obiteljski biznis. Lorenzo, Aniska, Andi i Loriana Marović, uz još ponekog instruktora ili vodiča funkcioniraju već dugi niz godina. Nekad su imali tri centra, ali onda su se koncentrirali na Komižu i postali prepoznatljiv standard za ronjenje. Kada sam prvi puta prije deset godina krenuo put Visa, na ronjenje, rekli su mi: ako želiš komfor biraj centre, ali ako želiš sigurnost odi u Mantu. To ne znači da su drugi centri nesigurni, samo, kada je u pitanju ronjenje, u Manti su malo kruti u pravilima. U relax zoni u svom centru, žele da se posjetitelji osjećaju, kao kod kuće. Moguće je koristiti kuhinju i veliku terasu nad morem s pogledom na Komižu, automate s pićem, kavom ili zalogajčićima. Ovaj centar najčešće posjećuju tehničari, rebrideraši i iskusni ronioci, pa su i pravila ronjenja nešto striktnija. Kada bih morao birati, Andi bi ušao u top 3 vodiča, s kojima sam ikad ronio.
Nije nametljiv, dapače, ali na sva pitanja odgovara odmjereno i nedvosmisleno. Probleme rješava, ne stvara ih. Takve su mu i šale opuštajuće, bez zlih namjera, kakve i trebaju biti. Za našeg boravka stigla je grupa tehničara i rebrideraša iz Poljske. Iako su oni imali namjeru roniti dva duboka zarona u istom danu, Andi je sasvim smireno odgovorio da poštuje njihove želje, ali da nešto takvo neće biti moguće. I predložio alternativu. Jedan duboki i jedan „plitki”. Tako riskirao je da izgubi mušterije ili barem drugi zaron, ali podigao je ljestvicu sigurnosti na višu razinu.
Naravno da su Poljaci korigirali želje i uskladili ih s predloženim mogućnostima. Andi je vjeran izreci: „Najbitnije pravilo u ronjenju je: poštuj svoje granice i poštuj samo more.
Suprotno od ovih teških, ozbiljnih ronioca u Manti možete sresti i one koji nikad nisu ronili s bocama. Jedan od najzabavnijih trenutaka u ronjenju je kada možete prisustvovati prvom ili probnom zaronu budućeg ronioca. Svi strahovi, jedva promucala pitanja, oči koje strijeljaju u raznim smjerovima, sva ta stresna situacija nestane nakon dobro odrađenog probnog zarona. Strahovi se pretvore u zadovoljstvo, a teške misli u radosne riječi, koje opisuju, onih nekoliko minuta zaranjanja u drugi svijet.
Naravno tu padaju i odluke o tečajevima, jer sjeme radoznalosti i otkrivanja je počelo klijati. Imali smo priliku biti prisutni na probnom zaronu za deset, vjerujemo budućih ronilaca. Njihovo oduševljenje u pravilu je počelo već nakon prvih minuta ronjenja. Pokazivali su znak da su OK, pružali ruke da vidimo kako ništa ne diraju. Samo se kreću nesputano u trodimenzionalnom prostoru.
Nakon nekog vremena vodiči počnu roniti uz njih i više ih ne drže. Ekspresije na licu, kada shvate da sami upravljaju svojim kretanjem, su fantastične. Osjećaji vjerojatno neprocjenjivi. Redom podsjećaju na bebe koje prvi puta naprave nekoliko koraka u nizu. Iznenađeni i ponosni na svoj uspjeh. Naravno da vodiči ostaju uz njih i još uvijek kontroliraju njihove korake, daleko su još od pravog ronjenja, ali krenuli su u novi svemir.
U centru su dosta senzibilni prema ekologiji. Plastiku koriste samo u iznimnim slučajevima. Brodovi su opremljeni branama za sprečavanje širenja zagađenja i crnim tankovima. Posjeduju i upijajuće maramice. U centru se razdvaja otpad. Ispituje se i kvaliteta čistoće zraka u bocama. Uvode se novi trendovi za poboljšanje kvalitete života i ronjenja. Brodovi su opremljeni liftovima. Nekoliko desetaka kilograma, tešku tehničku opremu, lift izvlači na brod s minimumom napora za ronioca. Takva pomagala ima tek nekoliko ronilačkih brodova na Jadranu.
Brodovi su posebna priča ovog centra. Za njih je zadužen stari koraljaš nemirna duha, Lori. Oni su njegova ljubav, ideja i ponos. Naravno i tvrdoglavost da stvar dovede do realizacije. Najnoviji brod s orkom na boku pravi je svrsishodni unikat. Na njemu ima mjesta za spavanje i višednevni boravak ronilaca na moru. Nije to liveaboard egzotičnih mora s prospekata. Jahta sa svim luksuzom i veličinom namijenjena roniocima. Ali na Jadranu će svakako biti kvalitetno osvježenje ponude, kada bude u punoj funkciji. Osim ovog graditeljskog dijela Lori je „mali dječarac”, koji voli istraživati i prekapati po morskom dnu. Svake godine sudjeluje u nekom istraživanju i još bitnije pronalaženju neke nove olupine.
Na žalost, te olupine leže na stotinjak i više metara pa nisu dostupne za rekreativce. Ipak za nadati se da će pronaći i nešto pliće, iako olupina na Visu ne nedostaje. Aniska je posebna priča, po starom običaju drži sve kuteve ronilačke kuće na okupu. Bez nje ostali bi vjerojatno zabrazdili u svojim idejama, ali ona je ta koja ih vraća na primarne ciljeve. Sam centar je izdvojen i nalazi se nakon plaže Gusarica s desne strane komiške vale. U prizemlju su tehnički dijelovi: garderobe, kompresornica, radni dio za rebridere, fotografe... na katu su chill out prostori.
Ono što je prednost centra ujedno je i mana. Nalazi se stotinjak metara od ceste, pa je doprema opreme (naročito za tehničare malo problematična), sličan je i ukrcaj na brod. U slučaju nemirnog mora ulaz ispred centra nije najsretnije riješen, pa se pribjegava ukrcaju na komiškoj rivi. Iako to izgleda blizu treba prijeći cijeli grad da bi se ukrcalo na brod. Ne sumnjamo da bi u Manti, kao uostalom i drugim centrima u Komiži, riješili problem ukrcaja kada bi imali razumijevanje i fleksibilnost nadležnih institucija. Za sada postoji mogućnost ostavljanja opreme i punjenja boca na brodu, ali to je tek dio rješenja.
