Ronilačka baza Žužić u Pinezićima na otoku Krku ima idealnu poziciju za ronjenja na možda i najatraktivnijem dijelu Kvarnera. Srednja vrata pa sve do duboko u Kvarnerić najljepši su dio Kvarnerskog zaljeva, a upravo su se tu, gotovo u sredini tog područja, smjestili Pinezići. Ova destinacija će biti „lagana” za odraditi, jer Ivanin i moj matični klub „Roniti se mora” ovih dana roni s Antonom Žužićem.
Neki članovi završavaju tečaj, neki odrađuju stažne zarone, a neki samo uživaju bez obaveza. Odmah prvi dan smo „strogo ukoreni” zbog kašnjenja. Pozitivna atmosfera kakva i inače vlada u klubu ukor je pretvorila u zadirkivanje. Mi smo u mislima već bili pod vodom, dogovarali smo šta se snima i kojim putem idemo. Anton je svoj legendarni ribarski brod Ribu-T, zamjenio funkcionalnijim ronilačkim brodom. To znači nešto manje mjesta, ali i lift za lakši izlazak iz mora. Na rivi u lučici Pinezići ukrcali smo opremu i krenuli put Cresa.
Lokacija Sifon je jedna od najljepših na sjevero-istočnoj strani Cresa. Nekoliko minuta do pozicije i Damir Zurub se obratio članovima: „Nema žurbe. Oni prvi skaču dat ćemo im petnaestak, dvadeset minuta da imaju čistu situaciju, a nakon toga mi idemo po svom planu.” Za nas vrlo čudna situacija jer obično na klupskim izletima Ivana i ja idemo zadnji, opušteni. Vrsni podvodni fotograf Zurub zna koliko je važno imati čistu sliku pogotovo kad radite panoramu neke destinacije. Majda, Vedran i Kermek. koji rone s fotoaparatima spremno su se složili, kao uostalom i ostatak ekipe.
Kolegijalno i bez pogovorno su pristali da nam daju prednost. Takve sitnice pokazuju vam koliko ljudi cijene to što radite. Iako smo na toj poziciji više puta ronili, Anton nam daje brifing, s korisnim savjetima. Zaronili smo. Ulaz je gotovo ispod broda na tri metra. Ivana se prva spušta kroz otvor od nekoliko metara širine i ulazi u prostranu otvorenu špilju. Prostorom dominiraju narančaste spužve. Naizgled mračni prostor oživljava pod našim lampama. Ima tu ribe, žarnjaka, žutih spužvi. Ovo je možda jedna od najboljih lokacija za uvod u cave, odnosno cavern dive. Iako ima elemenata klasične špilje, relativno uskog prolaza, izlaz je širine više od deset metara i isto tolike visine.
To i najklaustrofobičnijima izbija argumente iz ruke. Dno se nalazi na osamnaestak metara, a onda teren blago pada prema izlazu i dalje u plavo. Zidovi sa svojim policama i rupama daleko su interesantniji od dna. U njima se skriva život. Već nas sustiže Zurubova družina, ali mi smo na izlasku i došli su u pravi čas. Nailazimo na jastoga, on nije čest gost na Kvarneru. Češći su hlapovi. Ovaj nije ni osobito velik, ali sama njegova prisutnost nas veseli. Po izlasku srećemo i škarpinu.
Nigdje se njoj ne žuri. Spuštamo se dublje po dnu grebena. Jato crneja raštrkano se povlači prema stijenama pod svjetlima lampi. Pojavljuju se lisnati kameni koralji, morska stabalca i napokon velike rožnjače. Ove zaista nisu velike i ima ih tek desetak, ali ovo i nije pozicija na kojoj očekujemo gorgonije u velikom broju. Mala škarpinica sa žutom grivom „čuva” jednu gorgoniju. Vrijeme je da krenemo prema površini. Ivana je krenula prema drugoj špilji da dočeka Zurubovu družinu, dok sam se ja zaigrao s pirkama i fratrima. Već na ulasku u špiljicu na 5-6 metara dubine vidi se da je horda prošla ovim putem.
Ulazimo u snježnu oluju. Prilikom zadržavanja u špiljama koliko god pazili na svoju plovnost uzburkat ćete sediment. Da ne podignete ni jedno zrnce s dna, zamućenje će se dogoditi. Kad izdišete zrak on odlazi do svoda i na njemu oslobađa sitne čestice, koje potom pod silom težom lebde prema dnu. Kada kroz malu špiljicu prođe desetak ljudi ona je bez sumnje, zamućena. Ipak na dnu vidim opnenu voskovicu, crne lovke izviruju iz kožno-voštane cijevi unutar koje se nalazi tijelo.
Ne obazire se na moje svjetlo, vjerojatno joj je već dosadilo stalno se uvlačiti u cijev. Leopard glavoći žive u tamnim zaklonjenim područjima njima naše svjetlo nije drago, pa bježe u zaklone. Vraćamo se na brod. Ugodno je kada dvobocnik i kameru ne morate izvlačiti po nekim škalama, nego vas lift podigne do nivoa palube.
Nakon kratke navigacije stižemo do Negative. Negativno je što smo željeli zaroniti na Selezinama, ali nam vrijeme to nije dozvolilo, počelo se kvariti. Selezine imaju veliku koloniju gorgonija, a vrlo često se tamo sretnu i stvarno veliki primjerci riba. Od preko jednog metra. Ipak vrijeme ima svoju dinamiku i ne poštuje naše želje. Lokacija Negativa nametnula se kao sigurnija opcija. Ime je dobila po negativnom zidu. Od početka zid pada u koso, negativno i nakon nekoliko metara imate dojam svoda nad glavom. U tom prirodnom udubljenju smjestilo se koloritno društvo spužvi, žarnjaka i mahovnjaka.
Teren je bogat većim i manjim rupama i prevjesima. Gotovo svaka od njih skrivala je grupicu fratara. U jednoj većoj smjestio se poveći broj mladih ušata. Njima nije padalo na pamet da zbog naših lampi odu negdje drugdje. Pomicale su se lijevo i desno, ali zadržavale u sigurnosti svoje rupe. Primjetno je da skori dolazak juga već utječe na ribe.
Poput ušata i fratara, veći primjerci drugih riba, kojih na ovom području nesumnjivo ima skriveni su u svojim zaklonima. Tako smo se mi nastavili igrati skrivača i otkrivati riblja skrovišta. Naišli smo i na grancigule i manje rakove, a i sitniju ribu. Na brodu je vladala super atmosfera, jedino je na zezanciju uvijek spremni Anton bio pomalo tih. Brinula ga je prognoza. Sutra smo trebali na Linu ili Ćutin. To su možda i najatraktivnije lokacije na koje vozi.
Ćutin je definitivno otpao, a za Linu ima još teoretske šanse. Naime pozicija je zaštićena od vjetra, ali bi povratak u bazu bio malo uzburkan, sa jugom u provu. Složili smo se da ćemo odlučiti sutra ujutro, ali bez presinga. Mi ne volimo kad nam je voda do grla, ali obožavamo, kad nam je preko glave. Zato će bilo koji zaron, koji nam vremenske prilike dozvole, biti zadovoljavajući. Na putu do baze razvezali su se jezici, Majda je primala čestitke za najbolju fotografiju na Mares UW Photo Maratonu. Alen je ponovo bio na meti sa predimenzioniranom stage bocom zraka. Naravno potrošnja zraka je u ronilačkim krugovima učestala tema.
Može se ona smanjiti, ali kada ste Alenove konstitucije i volite disati to vas neminovno vodi prema dvobocniku. Smanjenje potrošnje do neke je granice dobrodošlo i stvar treninga, ali nakon toga postaje kontraproduktivno, jer svako prekomjerno zadržavanje daha u ronjenju s bocama može biti opasno. Vedran je morao otrpiti zezanje, jer je ronio s posuđenim kućištem za fotoaparat. Ni članovi Scuba skenera nisu prošli neokrznuto. Završili smo posao i sada smo bili samo članovi kluba. Nije bilo više popusta za nas. Druženje se prebacilo u bazu Žužić, gdje je bila smještena većina ronioca. Roštilj je već bio spreman. Tako obično završavaju klupski zaroni kod Antona, večera za zajedničkim stolom.
Na žalost ništa od Line, ronimo na Malom Plavniku. Iako je to rezervna lokacija ima svoje čari. Krećemo se po okomitom zidu oko stožastih grebena. Na jednoj od nižih polica primjećujemo Rakovicu. Grancigulu. Ona je pak zaključila da smo se dovoljno približili. Polako, nespretnim koracima krenula je po polici u zaklon. Pritom je sa svojih nespretnih osam nogu zakačila jednog dalmatinera i srušila ga nekih pola metra niže.
Pomislio sam koliko će jadnom pužu trebati da se uspne do svoje partnerice, koja je nastavila jesti crvenu spužvu. Kada se grancigula pomaknula pokazala se i bijela spirala s jajašcima koja su tek ostavljena u podnožju spužve. Pa ona je u svom nepotrebnom bijegu razdvojila cijelu familiju. Odlazimo dalje do male špilje ili bolje rečeno procijepa od nekoliko metara dubine. Širina je manja od metra, ali je zato u visinu ima gotovo desetak. Ulaz je obrasao žutim spužvama, sumporačama. Unutrašnjost je nešto siromašnija vegetacijom, ali zato ima pregršt malih škarpinica. Na kraju zastajem da uđe i Ivana, pa polako izlazim iznad nje. Naprosto nema mjesta da se mimoiđemo osim po visini.
Pred izlazom na jednom kamenu odmara se mladi škarpoč. Iza narančaste spužve nazire se druga grancigula. Vidimo ih još nekoliko. Zadnjih dvije godine u Kvarneru nema previše hobotnica, pa su se rakovi razmnožili. Ovdje su grancigule očito došle na svoje. To su prirodni ciklusi, koji se periodično izmjenjuju. Put nas vodi do zaostale mreže na grebenu. Očito je tu već dugo. Obrasla je i stoji gotovo zalijepljena. Na jednoj od narančastih spužvi primjećujemo dva pužića Phyllidia flava. Nisu česti na sjevernom Jadranu, ali ih očito ima. Odlučujemo se za povratak na brod. Kada smo mislili da smo vidjeli sve, ispred nas se stvorilo drvce Eudendriuma.
Na njemu je bilo nekoliko pužića Cratena peregrina. Sve to ne bi bilo pretjerano zanimljivo da dva među njima nisu bila predimenzionirana. Cratene su obično velike dva do tri centimetra, ove su bile duplo veće. Lelujali su na valovima nesvjesni našeg zanimanja. Dok smo odrađivali sigurnosne zastoje prije izrona postali smo svjedoci neravnopravne borbe. Babica se nekako uselila u crnejevo gnijezdo. Jadni mali crnej bio je očajan. Pokušavao je sve ne bi li ju istjerao iz rupe. Zalijetao se u nju.
Doslovno ju je šamarao po licu svojim repom, ali babica kao da se nije ni osvrtala na njegove napade. Samo je povremeno uzela još koji zalogaj iz osvojene rupe. Pretpostavljamo da su zalogaji bili nesuđeni crneji. Ni nakon petnaestak minuta ništa se nije promijenilo. Crnej je očajnički, nesmanjenom žestinom, pokušavao istjerati babicu, dok je ova žvakala i žvakala. Bilo nam je žao crneja, uložio je veliki napor, ali vjerojatno neplodonosno. Priroda je ponekad surova.
Kao što je rekao Robert Wyland "Najljepša divljina svijeta leži ispod valova." Divljina ovog dijela Kvarnera gotovo je netaknuta. Nema većih gradova ili naselja, a kanal između Krka i Cresa je protočan i osigurava dovoljno hrane za svoje stanovnike. Iako nismo vidjeli možda i najljepše pozicije, nismo bili razočarani. Dapače ovaj dio Jadrana obiluje atraktivnim lokacijama koje su užitak za ronioce.
