Ronjenje na jugu Jadrana u startu ima nekoliko pluseva. Prozirnija i toplija voda, veće i egzotičnije vrste. Naša avantura imala je i podršku apsolutnog no stres centra Abyss i vrhunskog smještaja u Valamar President Collection resortu. Ipak, pokušali smo da to previše ne utječe na nas te smo zarone nastojali procjenjivati po njihovoj stvarnoj vrijednosti. Nismo ostali razočarani, podvodni dio oko Dubrovnika zaista je jednako dobar kao i kopneni, znači fascinantan.
Prvi zaron nam je na Koločepu. Bezdan Abyss i Aurora. Ustvari tri u jedan: špilja, zid i potopljeni brod. Pod vodstvom Antuna ukrcavamo se na prostrani plastični gliser koji inače služi i za vuču padobrana. Šaroliko društvo mora se brinuti za odijelo, a na brod nose peraje i maske. Ostalu opremu ukrcat će djelatnici centra. To naravno ne važi za Božu i mene, naše kamere, foto i video oprema naravno idu u našim rukama, ali riva je doslovno dva koraka od centra pa to i nije neki napor. Kada kažemo šaroliko društvo, već na prvu se vidi da je njihovo ronilačko iskustvo raznoliko. Jezik je većinom engleski, jer Dubrovnik je aviodestinacija u kojoj većinu čine Britanci i Amerikanci. Tako je i u ronjenju. S obzirom na sastav, uz Antuna imamo i pomoć drugog vodiča. Grupa od osam ljudi, a dva vodiča, za naše prilike poprilično je luksuzno. Mi ćemo, naravno, o svom poslu prvi, ali stalno u dohvatu pogleda, a pred kraj zarona ćemo se spojiti s grupom.
Nismo se stigli ni okrenuti, a već smo bili na južnoj punti otoka Koločepa. U uvali pokraj svjetionika, prije gotovo trideset godina, 6. svibnja 1992. dogodila se najveća pomorska tragedija u novijoj dubrovačkoj povijesti. Dva putnička broda, trajekt Ilirija koji je dolazio iz Rijeke i brod Aurora koji je dolazio iz okupiranog Cavtata, sudarila su se u popodnevnim satima. U tragediji je ozlijeđeno 18, a 10 osoba je preminulo. Oba su se broda žurila da što prije uđu u luku Gruž, jer je prijetila opasnost od granatiranja s obližnjih brda. Ostaci Atlasove Aurore razasuti su na dubini od petnaest do dvadeset metara i pogodni su za ronjenje svih kategorija. Prepoznatljivi su dijelovi stroja, rebra i sidreni vinč, a najveći dio je nadgrađe broda. Nakon grupnog snimanja nastavljamo zajedno prema zidu Bezdana.
Dva su gosta već morala završiti zaron, a ispratio ih je pomoćni vodič. To je bilo planirano jer njihova kategorija ne dozvoljava dubine ispod dvadeset metara. U jednom trenutku vidio sam dive mastera Afroamerikanca, koji je poput torpeda pojurio prema površini. Antun ga je također vidio, ali nije bilo šanse da ga stigne. Pomislio sam da je vjerojatno svoje licence dobio na nekoj egzotičnoj destinaciji. Ima jako puno licenciranih ronilačkih centara gdje, ovisno o količini novaca, a neovisno o znanju, možete kupiti brevet. Ovo je bila početnička greška, koju ne očekujete od iskusnog ronioca, a pogotovo ne od dive mastera. Srećom, izron je prošao bez posljedica, a mi smo se mogli posvetiti živom svijetu na podvodnom zidu.
Zid prati rt sa svim zavojima koje on nudi. Iako se grupa drži manjih dubina, mi se povremeno spuštamo da snimimo poneki koralj ili murinu. Prati nas i jato raznih riba, prevladavaju crneji, a povremeno uočimo i poneku kirnju, koja zbunjena našom grupom potraži zaklon ispod grote. Dolazimo do širokog ulaza u špilju. Izgleda potpuno mračno. Ali već nakon nekoliko metara uočava se svjetlo s površine. Drugi izlaz je u malom jezeru u samom otoku. Tako da ju više možemo okarakterizirati kao strmi tunel nego špilju. Puna je crvenih morskih zvijezda. Nakon nekoliko minuta izranjamo u jezercu nad kojim se nadvija primorsko raslinje. Lica govore više od riječi. Zadivljeni pogledi u visinu u spokoju mikrosvemira, upotpunjeni mirisima Mediterana. Iz jezera vodi mali tunelić na metar dubine i vraća nas u uvalu gdje je vezan naš gliser. Zaron koji pruža toliko različitih stvari i doživljaja, gdje rijetko tko može ostati ravnodušan.
Sljedeći zaron nam je ribarica Tomislav. S obzirom na to da nije velika, planiramo uštedjeti nešto zraka i obaviti i treći zaron na Lokrumu u Mrtvom moru. Do jugozapadnog dijela Elafitskog otoka stižemo za dvadesetak minuta. Polako se spuštamo u dubinu po strmom obronku. Na tridesetak metara uočavamo impresivnu provu koja kao da izranja iz dubine. Ribarica se sa svojim nadgrađem pojavljuje u punoj veličini. Ne mogu odoljeti porivu i ulazim u komandno nadgrađe. Uže je od planiranog, ali ipak prohodno. Pojavljuju se vinčevi za izvlačenje mreža s pripadajućom konzolom. Iako brod stoji pod 45 stupnjeva, imam osjećaj kao da se šećem po njemu. U susret mi dolazi Antun s kamerom na štapu, koja snima 360 stupnjeva. Ponovno ga je Maro opskrbio novim gadgetom. Ponekad mi njih dvojica izgledaju kao 007 i Q voditelj Q Brancha, odjeljenja za istraživanje i razvoj. Anton svojim šarmom osvaja mušterije na terenu, a Maro mu svojim tehnološkim inovacijama daje poseban šarm i posebnost. Dolazim do krme koja je nasjela na pješčanu sipinu. I ovdje nailazimo na monolit periske. Velika je, ali nažalost beživotna. Oko broda se skupilo poprilično jato jera kirnjica koje ovisno o pokretima ronioca izvode svoj ples skrivača.
Iako je Tomislav zanimljiv i mogli bismo provesti daleko više vremena u istraživanju, moramo uštedjeti nešto zraka za treći zaron. Lokrum, Mrtvo more, lokacija je dobila ime po jezeru unutar otoka. Ono je spojeno petnaestak metara dugim tunelom sa strmom južnom obalom. Kažu da je kupanje u njemu jedinstven doživljaj, kako li je tek roniti. Otočić je površinom manji od četvornog kilometra. Na njemu je spas od brodoloma našao Richard I. Lavljeg Srca, vraćajući se 1192. godine s križarskog pohoda iz Palestine, a benediktinci su navodno bacili prokletstvo kada su bili prognani. Istovremeno je i rezervat šumske vegetacije pod zaštitom UNESCO-a. Za ronioce on je jedinstveni doživljaj podvodne prirode. More je bilo malo nemirno pa je dogovoreno da se gliser ne sidri već nas čeka na motoru. Na brodu su s nama između ostalih bili i Chris i Cedric, švicarski pripadnici KFOR-a. Iako smo to planirali kao brzi zaron, Chris je zaželio zaroniti s nama. Njegov je kolega zaključio da nema dovoljno zraka te će nas pričekati na južnim valovima. Prvi je, kao i uvijek, skočio Božo, zatim Chris i Antun. Po običaju, ja sam bio zadnji i nakon skoka prvi krenuo prema procjepu, vidio tunel i krenuo u mrak.
Na ulazu me pozdravilo nekoliko papiguša i dvije pirke. Vidljivi su i ostaci Domovinskog rata. Prazne čahure razasute su posvuda. Na oblucima u mraku tunela spremno su pozirale dvije trilje, ali nije bilo ostatka moje ekipe. S obzirom na to da sam snimao video, nije imalo nikakvog smisla da se sad okrećem i podižem sediment. Odlučio sam da ću izroniti u jezeru i sačekati ostatak tima. Nakon nekoliko minuta stigli su Chris i Antun. Objasnili su mi da je Boži ispao osobni ronilački kompjutor. Zanimljivo jezerce s plažom usred otočića zaštićene vegetacije palo je u drugi plan i vratili smo se u akciju pretraživanja. Dok je podvodna strmina odlična za rekreativno ronjenje, prava je noćna mora za pretraživanje.
Zbog strmine stalno se mijenjala dubina ronjenja, a i zraka je bilo sve manje. Morali smo priznati poraz i odustati od daljnje pretrage. Kada izgubite neki dio opreme osjećate se razočarano, ali kada je to kompjutor, koji je vaš glavni partner, još je teže. On vam regulira vrijeme ronjenja, sigurnosne, dubinske i dekompresijske zastoje. On misli i preračunava za vas. Srećom, naš partner u Scuba skeneru Garmin opskrbio nas je najboljim modelima iz svoje palete pa nastavak akcije nije bio upitan, ali gubitak za Božu sigurno nije lagan. Na povratku u centar Antun nam je upriličio razgledavanje dubrovačkih zidina s morske strane. Sunce koje je zalazilo obojalo je zidine u žutocrvenu boju i dodalo još jedan jedinstveni doživljaj u prvi ronilački dan s Abyssom.
Olupina Taranto poznata je pod tim imenom u većini ronilačkih vodiča. Ipak, Danijel Frka, autor knjige "Blago Jadrana", ronilačkog vodiča po olupinama hrvatskog Jadrana, olupinu naziva Totonno. S obzirom na to da je Frka najrelevantniji autoritet na tom području u Hrvatskoj, mi ćemo se koristiti imenom Totonno. Parobrod je sagrađen 1899. u Nizozemskoj i imenovan Curacao. Brod od šezdeset i dva metra nekoliko je puta preprodavan, da bi 1930. postao vlasništvo talijanske kompanije M. Bottiglieri i zaplovio pod imenom Totonno. Početkom Drugog svjetskog rata brod je rekviriran za potrebe talijanske ratne mornarice. Kobnog dana (15. 2. 1943.) na putu prema Albaniji prevozio je građevinski materijal, bodljikavu žicu, hranu, robu široke potrošnje i dva traktora. Dubrovnik je bila usputna stanica, a postala je zadnja. Kod Grebena naišao je na podvodnu minu i u nekoliko minuta potonuo. U morsko je plavetnilo zaronio pramcem, koji je pao na rub platoa na tridesetak metara dubine. Kada se i krma napunila vodom, udarila je u morsko dno na pedesetak metara. Od siline udarca brod je slomljen na prvoj trećini pa sada prova gotovo okomito strši prema površini, dok ostatak broda pada pod kutem od kojih 45 stupnjeva.
Zaron počinje spuštanjem po konopu u plavo. Vrlo brzo pramac koji se nalazi na 23 metra postaje vidljiv. Oko njega kruže poveća jata riba, poput mrava oko mravinjaka. Dio broda, uključujući neke palube i kormilarnicu, bio je sagrađen od drva koje je vremenom nestalo. Sada te nepravilne mrežaste strukture čine idealne zaklone za ribe. Na prednjem dijelu palube ističu se sidreni vinč i postolje za kormilo, kao i ulaz u teretni prostor. Zatim nailazimo na nadgrađe i ulaz u strojarnicu, da bismo završili na krmenoj palubi, odnosno teretnom prostoru. Brod je bogat životom, osim spomenutih jatnih riba prisutne su i ribe dna, škarpine i trlje, a cijeli brod je obrastao raznim živim organizmima među kojima se ističu žute spužve sumporače.
S krmenog dijela otišli smo nadesno u dubinu i na 52 metra naišli na nestvaran prizor. Arhaični traktor metalnih kotača stoji usred pješčanog polja spreman za prvu brazdu. Oko njega jato jera kirnjica poigrava se na svjetlu lampi poput poljskih leptira. S obzirom na veličinu današnjih traktora, ovaj više sliči na motokultivator ili veću kosilicu, ali to ne umanjuje fascinantnost prizora. Antun je spremno pokazao kako su svi dijelovi traktora još uvijek na mjestu, a zatim i spremno pozirao Boži. Na tim dubinama nema previše vremena pa sam se posvetio videu. Garmin je već upozoravao da ulazimo u dekompresijsku zonu i bilo je vrijeme za izron. Na povratku smo uočili i brodske zahode koji još uvijek stoje na palubi. Po povratku na pramčani dio primijetili smo da su se ribe vratile na svoju očito omiljenu poziciju. Sada su već bile naviknutije na našu prisutnost i odmicale bi se tek kojih metar, dva da nam oslobode prolaz prema površini. Nakon našeg kratkog uznemiravanja vratile su svoj život u normalu. Totonno je očito olupina koju ne treba preskočiti. Svojim posebnostima, ali nadasve živim svijetom daje jednu drugu dimenziju ronjenju na olupinama.
Nakon dubokog zarona uslijedio je kućni zaron, Home reef Abyss. Klasična plaža sa svim udobnostima koje nudi resort s pet zvjezdica krije i atraktivnu ronilačku lokaciju. Na lokaciju se dolazi nakon tri koraka od ronilačkog centra. Ulaz može biti preko plaže ili skokom s rivice. Naravno, dubine su prilagođene početničkim kategorijama i probnim zaronima, ali sadržaj može biti zanimljiv i iskusnijim roniocima. Osim bogatog morskog svijeta ističe se bog mora Posejdon. Metalna Skulptura je dar sarajevskog umjetnika Zlatana Hamamdžića. Postavljen je kao simbol očuvanja podmorja u sklopu ekološke akcije 2019. Svojim mrkim i nadasve metalnim izgledom upozorava, a ribe ga naprosto obožavaju. Nekoliko vladika arbanaških obigravalo je oko njegove glave. Načas su djelovale kao njegova kosa i svojim intenzivnim bojama oživljavale i samu skulpturu. Mala kirnja je pak našla idealan zaklon u šupljem dijelu trupa. Povremeno bi se pokazala, a zatim nestala u sigurnosti svoga doma.
Lagani neopterećujući zaron pun života upotpunio je Maro. Mr. Q napokon je mogao upriličiti prezentaciju svojih tehnoloških igračaka. Lebdeće daske, podvodni skuteri, jetovi, supovi, smjenjivali su se kao u nekoj uigranoj predstavi. Božo se okušao na sea bobovima i moramo priznati da uopće nije izgledao loše. Dok smo se mi igrali u plićaku, Antun je, besprijekorno elegantan u jednom od svojih odijela, prolazio poput Bonda plažom "između bikinija". Polako je žurio na posao ravnatelja Srednje turističke škole.
