Samo 500-tinjak metara od obale, na samom ulazu u Višku luku nalazi se otočić bogate i burne povijesti koji je dugačak samo 120 metara. Nekoć se zvao Sveti Juraj, a danas je poznat kao Host. Ime je dobio za vrijeme britanske vladavine, i to u spomen na Sira Williama Hosta, mladog zapovjednika britanske flote u Jadranu.
Host je na ovom području postao slavan u bitkama jedrenjaka gdje je pobijedio daleko nadmoćniju Napoleonovu vojsku. Na ovom je otočiću podignuo i obrambenu utvrdu na čijem se mjestu danas nalazi luksuzno uređeni svjetionik. Taj svjetionik, danas automatiziran, ekološki i energetski samodostatan i uređen za iznajmljivanje, ima veliku važnost s obzirom na to da su na ovom području u prošlosti zapeli mnogi brodovi. Nekoć neobilježen, otočić je po noći i za vrijeme jakih oluha predstavljao pravu opasnost. Stoga se mnogi brodovi nisu uspjeli dokopati sigurne Viške luke već su završili na dnu mora s dragocjenim teretom koji su prevozili.
U vrijeme grčke kolonizacije, a kasnije i u Rimskom dobu, Vis je bio veliko trgovačko središte. Između ostaloga, na njemu se trgovalo vinom i uljem, o čemu svjedoče brojna nalazišta amfora po čitavom otoku, a posebno u podmorju. Dva se brodoloma nalaze na sjevernoj strani ovog malog otoka.
Od moćnih drvenih jedrenjaka, danas nije ostalo baš ništa, ali teret kojeg su činile amfore za vino i ulje ostao je ležati na pjeskovitom morskom dnu. Procijenjeno je da datiraju iz 2. stoljeća i da ih većina pripada tzv. tipu Lamboglia 2, poglavito namijenjenim za prijevoz vina. Amfore su jajolika tijela s najširim promjerom u donjem dijelu, visoke oko 80-95 cm. Druge, također visoke, cilindrične amfore dugih ravnih ručki pripadale su tipu Dressel i zajedno s Lambogliama sada tvore nekoliko kompaktnih nakupina na dubini od 9 do 35 metara. Pretpostavlja se da su se na Visu čak i proizvodile ove vrste amfora s obzirom na ukupnu količinu nađenih primjeraka na otoku.
Iako Vis vrvi i od prirodnih ljepota, nismo htjeli zanemariti ni ovakve povijesne zanimljivosti. Naši scubaskenerovci Keti, Damir i Božo priključili su se ronilačkoj grupi centra Nautica i nakon kratkog brifinga za zaron koji nije bio pretjerano zahtjevan krenuli u pripremanje opreme. Katarina, već naviknuta na fotografske probleme i potrebe, pazila je da se ništa ne zaboravi prije pokreta kamiončića prema brodu. Zaron je organiziran na sjeveroistočnoj strani otoka Hosta, kako najčešće u centru i rade. Sidro se baca na plićini od nekih 6 metara, gdje započinje uron. Na dnu protkanom morskom travom mogle su se vidjeti manje sivo-srebrne orade, koje među vlatima posidonije traže današnji ručak: školjku, puža, manju ribu, sipu ili raka... Sve što uspiju uloviti bit će sasvim dobro. Struje je nešto bilo, na ovom su mjestu u kombinaciji s valovima dosta česte.
Već na dubini od 9 metara pojavljuje se prva skupina amfora. Nalaze se u hrpi, sastavljenih od razbijenih dijelova, ručki, grla i dna, dok je u njima kuću pronašlo mnoštvo manjih životinja poput rakova, hobotnica ili ježinaca. Plašljiva babica oprezno je gledala iz jedne, a sa svojim pokretnim očima djelovala je kao lik iz crtića. Puštena je na miru, a grupa se lagano spustila dublje.
Sljedeća se hrpa nalazi na dubini od 13 metara, a završava negdje na 18. Amfore ovdje nisu toliko kompaktne, više su rasute, nošene od davnina burnim morskim strujama. Katarina je lampom pročešljala svaku, pokušavajući ugledati možda i neku veću ribu poput murine koje često nastanjuju ovakva područja. Nije bilo sreće, one se uvijek danju jako dobro skrivaju u pukotinama iz kojih im viri samo glava. Ove naše, očito su bile ili vrlo dobro skrivene ili jednostavno ne vole arheologiju. Ali zato je našla nešto drugo.
Poput bijelog cvijeta na stijeni rijetko obrasloj algama ležala su jaja morskog puža. Ovi mali hermafroditi, čija jedinka proizvodi i spermu i jajašca, nerijetko ostavljaju ove zadivljujući lijepe spirale po stijenama, a mogu se naći u nevjerojatnim bojama i oblicima. Ne treba ih dirati, unutra se nalaze mala živa jaja iz kojih će uskoro izaći pužić i nastaviti hranjenje obližnjom spužvom.
Na ovoj dubini spužve su već dobro prekrile komade amfora pa su neke bile potpuno crvene. Osvijetljene bljeskalicama i lampama davale su prekrasan kontrast tirkiznom morskom plavetnilu.
Posljednja skupina amfora nalazi se na 30-ak metara na pješčanoj ravnici, dok se malo dalje i pet metara dublje može vidjeti i jedini čitav primjerak. Zbog sastava grupe s dosta početnika, odlučeno je da se do nje ipak neće ići, pa smo se i mi prilagodili i ostavili nešto za drugi put. Jer ovo je lokacija koju vrijedi ponoviti, idealna i za ronjenje nakon duže stanke, lijepa i jednostavna. A možda drugom prilikom budemo imali i više sreće s murinama. Sigurnosno zaustavljanje uz posidoniju i izlazak na brod. I pozdrav Visu do iduće godine.
