Iz naših dosadašnjih napisa vidljivo je da Scuba skener zagovara da se svaki neprirodni objekt ili stvar izvuče iz podmorja. Da se ljudsko djelovanje na podmorje smanji koliko god je to moguće. Ipak postoje i izuzeća. Kada se stvari naprave po svim pravilima, uredbama i zakonima, kada koncesionari preuzimaju kompletnu odgovornost, kada se koriste ekološki materijali, a objekti poput aviona oslobode svih mogućih štetnih tvari za podmorje, spremni smo pohvaliti inicijativu, a ne samo zažmiriti na jedno oko.
Ronilački centar Blue Nautica iz Trogira napravio je dobar posao. Kao prvo, brinu se da nekad zapuštena uvala Jelinak bude čista. Organiziraju ekološke akcije i svake godine iz mora vade tone smeća. Koliki je njihov utjecaj možete vidjeti ako zaronite po rubnim djelovima uvale, koji su prepuni raznog otpada.
Muzej Via Crucis ili Križni put smješten je u samoj uvali na dubini od četiri do deset metara. Da bi se po pravilima postavio takav niz od preko pedeset objekata u prirodnoj veličini, potrebno je zadovoljiti čitav niz regulativa. Materijali koji se koriste moraju proći ekološku provjeru. U ovom slučaju, korišten je odobreni ferocement. Potrebne su dozvole: općine, županije, kapetanije... Osim ekoloških bilo je potrebno zadovoljiti i cijeli niz sigurnosnih uvjeta. Cijelo područje zatvoreno je za plovidbu. Zbog male dubine na kojoj se nalaze kipovi, zabranjeno je skakanje u vodu.
Muzej postoji već tri godine i niti jedan kip se nije pomaknuo. Naravno, osim kipa Isusa visokog osam metara koji se svake sezone sa svog postolja spušta na morsko dno. Zbog velike površine i otvorenosti uvale prema jugu, postoji opasnost da se kip slomi i rasprši po uvali. Zato ga se na kraju sezone odvaja od postolja, polaže i osigurava na morskom dnu. Prije postavljanja konzultirani su razni stručnjaci od geodeta do crkvenih autoriteta. Ovi zadnji dali su svoj blagoslov na sadržaj, dok je geodet odredio mikrolokacije.
Nakon Križnog puta, čiji je autor Valentino Valent, odlučili su se na još ekološki zahtijevniji projekt - potapanje borbenog aviona SOKO Jastreb 21. Oni su se prije 60-ak godina izrađivali u Mostaru. Ovaj je dovezen sa jedne zagrebačke livade. Naravno, uz odobrenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Da bi se uopće mogao postaviti pod more, s njega su morali biti uklonjeni svi potencijalno štetni materijali. Prije puta potpuno je rastavljen, poskidani su svi nepotrebni dijelovi ili dijelovi s mogućim negativnim utjecajem na okoliš. Tako prepariran, ponovno je sastavljen i postavljen na ulazu u uvalu na dubini od desetak metara. Zatim je osiguran te je tako postao prvi namjerno potopljeni avion sa svim potrebnim dozvolama u Hrvatskoj.
Vrijednost cijelog projekta je oko 700 do 800 tisuća kuna, pa vlasnik Blue nautice Joško Kandija ništa nije prepustio slučaju. Zadovoljavao je sve potrebne uvjete i ishodio sve dozvole. Kaže da ga cijeli projekt nije koštao ni približno njegove vrijednost. "Koštalo je više živaca nego novaca", rekao je Kandija. Veći dio radova napravili su sami djelatnici centra, a prijatelji su se uključivali i volontirali svaki put kad bi zatrebalo. Ipak, papirnato, ali i tehnički gledano, izvedba je bila kompleksna.
Kada se tako postave stvari, planski, na ograničenom području, pod koncesijom, sa zadovoljenjem ekoloških i inih uvjeta, kada projekt donosi dodanu vrijednost gospodarstvu bez štetnih uvjeta za okoliš, moramo se složiti s načinom izvedbe. Kada uz sve navedeno koncesionar preuzima odgovornost i obavezu da će objekte ukloniti u slučaju potrebe i najjačim ekolozima izbijeni su svi argumenti iz ruku, pa „betonizacija” postaje hvalevrijedan projekt.
