Foka na Pagu naša je ronilačka baza za Sjeverni Jadran. Smještena je u kampu Šimuni te se iz nje lako može prići vanjskim otocima. Prva lokacija je plićina Planičić, podvodna visoravan obrasla posejdonijom omeđena je zidom koji pada do četrdesetak metara.
Na samom vrhu platoa spuštamo se po zidu i nailazimo na veliku gorgoniju. Savalia savaglia, poznata i kao zlatni koralj. U morskom plavetnilu ona sjaji svojom žutom bojom. Može doživjeti impresivnih 2.700 godina. Iza nje, nazire se šuma crvene gorgonije, velike rožnjače. Možda bi prikladniji naziv bio jato ili krdo jer gorgonije nisu biljke nego životinje. Kao i uvijek, između kolonija nailazimo na bogat i raznovrstan život. Na granama gorgonija vidljiva su jaja morske mačke. Ima ih popriličan broj. Polako nas sustižu i druge grupe ronioca. Prepuštamo im gorgonije i odlazimo na jedno skriveno mjesto.
Famozni crveni jadranski koralj našao je svoj dom u jednoj udubini u stijeni. To je pravo čudo. Nema previše poznatih mjesta na dubinama do četrdeset metara na kojima se uspio održati. Koraljari su ga devastirali. Potjerali u dubine. Ovaj naš koraljić ima nekoliko manjih grančica koje u trenutku našeg posjeta, nažalost, nisu bile procvjetale. Jedan izdanak tek centimetar velik ipak se pokazao u punom sjaju. Rastvorio je bijele polipe, pa izgleda poput snježne pahuljice. Nježno i krhko, potpuno suprotno od beživotnog kamena koji visi na vratovima i rukama kao nakit. Ljudsko djelovanje od prekrasnog prizora života može napraviti takvu beživotnu krutu masu, koju onda još proglasi vrlo vrijednom. Da na ovom zaronu nismo vidjeli ništa drugo osim crvenog koralja, bili bismo prezadovoljni. Zaron u kojem je Savalia savaglia samo dodatak, a ne zvijezda predstave, svakako je impresivan. Vraćamo se po zidu prepunom udubina u kojima se skrivaju ribe i stižemo do gumenjaka za povratak u centar.
Drugi zaron je nešto potpuno drugačije, jedinstveno na Jadranu, a rijetko i u svijetu. Amforište, neograđeno kavezima, arheološko nalazište u prirodnom okruženju.
Pag ili Cissa, kako se tada nazivao otok, obiluje arheološkim nalazištima iz raznih razdoblja. Među njima se posebno ističu nalazišta iz antičkog doba. Roniocima je na Pagu već neko vrijeme dostupno amforište u Velebitskom kanalu, ali ono je ograđeno metalnim kavezom kao i sva ostala. Letavica je po mnogočemu posebna. Ona nije ograđena metalnom mrežom već se nalazište štiti na više različitih sofisticiranih načina. Osim upotrebe tehnologije, sami Pažani postali su čuvari svoje podmorske baštine. Edukacijom koja se provodi na otoku uspjelo se pokazati prave vrijednosti ovog nalazišta. Mnogi nikada nisu vidjeli amfore, ali će ih spremno svrstati uz čipku, sir, sol, masline i karneval. Ovo nalazište čuvaju humane nadzorne kamere, a one znaju biti neprocjenjive i učinkovitije od elektronskih kamera.
Nedaleko od ulaza u šimunsku valu spuštamo se po podmorskom zidu. Već na dvadeset i pet metara pokazuje nam se neobičan oblik. Brdo amfora. Riječ je o skupini od oko 400 dobro vidljivih amfora koje se tipološki svrstavaju u skupinu Lamboglia 2, iz 1. stoljeća prije Krista. Amfore su uglavnom prekrivene morskim priraslinama i međusobno srasle u kompaktnu cjelinu. Kako prilazimo reflektori dodaju boje i oblici oživljavaju. Žuta sumporača najzastupljenija je. Tu je i čuvar nalazišta, ugor, koji izviruje između sraslih amfora. Navikao je već na ronioce. Ponekad dobije i koju ribu. Vidljivi dio brda je dugačak oko 25 metara.
Kružimo oko ovih posuda koje su prenosile namirnice u antičko doba. To je ustvari bila ambalaža dragocjenog tereta. Polako prilazimo amforama i tražimo detalje. Puno je tu života, na desetak škarpinica poskakuje ispred svjetla. Ušate povremeno prođu. Morska čipka, mali mahovnjak koji se tu naselio kao da daje konačnu potvrdu lokalitetu i poveznicu s Pagom. Na najdubljem dijelu, tik uz amfore, vidljiva su dva antička sidra. Od njih je ostala samo olovna prečka s natpisima.
Najvidljiviji je natpis Straton. Četrdesetak metara dalje nalazi se još jedna olovna prečka, treće sidro dužine 1,6 metara. Položaj nalaza na morskome dnu upućuje na činjenicu da nije riječ o teretu koji se prilikom havarije istresao iz brodskog potpalublja, već je na morsko dno potonuo s čitavim brodom. Istraživanja napravljena prošle godine pokazala su da ispod amfora u pijesku postoje i ostaci drva, dijelova broda.
Većinu ovih podataka doznali smo na uvodnom predavanju. Naime, prije svakog zarona na Letavici, Vedran Dorušić upozna ronioce s lokalitetom i onime što se smije ili ne smije raditi. Nije to samo ronilački brifing, već i priča o pronalasku lokaliteta, ali i predavanje o antici i značaju Cisse. Priča o posebnim amforama. Cjelokupan doživljaj upotpunjuje se poklonom po povratku u centar. Tridesetak centimetara velika, replika amfore uz reprezentativnu knjižicu s osnovnim podacima, zaokružuje ovu priču na najbolji mogući način. Jedino što nas je zasmetalo u zaronu bio je veliki broj stočnih kostiju, ali to je već ekološka, posebna priča.
Otok Maun, lokacija na unutrašnjoj strani otoka. Sidrimo se na plićini od devet metara i nastavljamo po platou koji se blago spušta.
Nailazimo na zid, a naš cilj su dvije pozicije s gorgonijama. Zid pada do četrdesetak metara i već na polovici ukazuju se ljubičaste gorgonije. Postupno prelaze u gustu šumu. Srećemo i škarpinu, morsku kraljicu. Velika je, pravi reprezentativni primjerak. Pored nas prolaze otac i kćer iz Slovenije. Oni su pak vidjeli veliku grancigulu. Zovu nas da ih snimimo. Rakovica nije imali ni približno strpljenja za fotografiranje kao škarpina, pobjegla je u svoju rupu čim je shvatila da privlači pažnju. Oveći kokot raširenih krila u slalomu između gorgonija odlazi na pijesak u dubinu. U plićem dijelu morska stabalca zamjenjuju gorgonije, a ima i narančastih spužvi. Usred platoa među posejdonijom nalazimo i ljušture pine nobilis.
Pohlib je još jedna panoramska lokacija. Tu je zid s četiri špilje, a ispred najveće je kanjon. Špilje nisu zahtjevne i duboke pa i neiskusniji ronioci uz nadzor mogu doživjeti dio podvodno-podzemnog svijeta.
U špiljama se skrivaju jata fratara, glavoč perjaničar, a dublje u unutrašnjosti i glavoč leopard. Sreli smo i tabinju. Ona je sramežljiva riba koja se skriva u procjepima. S obzirom na to da se našla u zatvorenom prostoru s roniocima, bila je zbunjena. Nekoliko trenutaka kasnije ugrabila je svoju priliku i prošla pored nas, te se zavukla u procjep na ulazu u špilju. To joj je očito pružilo kakav takav osjećaj sigurnosti.
Krstarili smo po razvedenom terenu dok nismo ugledali trpa u pozi kobre. Trp ili morski krastavac obično nezamjetno puže po dnu i filtrira morski pijesak. Usisava ga i čisti od organskih tvari pa potom vraća. U vrijeme parenja on svoju ležeću pozu zamjenjuje uspravnom pozicijom i ispušta sjeme u more. Ženke istovremeno ispuštaju jajašca i novi život se rađa. Neki kažu da se pare samo jednom na kraju ljeta, drugi da se proces događa dva ili tri puta tijekom ljeta. Meni nikako nije jasno kako se, te dvije sićušne mrvice, koje oni ispuste, pronađu u moru. U svakom slučaju, jasno je bilo da smo na pravom mjestu u pravo vrijeme. Trebalo je samo strpljenja i zraka. Ovog prvog smo imali, ali zraka ima za dvadesetak minuta. Moguće je da je on vidio refleksiju svog odraza u objektivu i pomislio da ima konkurenciju. Ne znamo iz kojeg razloga, ali trp je odlučio izaći nam u susret i pustiti sjeme za potrebe Scuba skenera.
Bio je kraj zarona, a onda mi je prišla jedna sipa. Stajala je mirno ispred mene i gledala. Već po navici pružio sam ruku i ona je spremno stala iznad nje. Ipak nešto nije bilo uobičajeno. Obično ja mičem ruku, a one slijede pokret. Ovaj puta ona se polako pomicala, a ja sam ju slijedio svojom rukom. Polako se kretala ispod moga tijela. Kada smo došli do predjela prsa munjevito se lansirala i proletjela između mojih nogu. Potpuno zbunjen okrenuo sam se da vidim što se događa, što ju je to preplašilo.
A događala se uobičajena scena, koju ipak ne viđate često. Sipa se okrenula prema meni, a iz usta joj je virio tek uhvaćeni rak. Posegnuo sam za fotoaparatom i počeo fotografirati. U jednom trenutku pomislio sam da sve radi usporeno, kao da joj se ne žuri. Kao da ponosno pokazuje svoj plijen. Čak sam imao osjećaj da se cereka onako punih usta. Iskoristila je moje tijelo da se prikrade raku, a ruku da se katapultira na mlazni pogon. Na kraju je iskazala zahvalnost za pruženu pomoć, te spremno i zadovoljno pozirala sa svojim ulovom. Možda Pohlib nema gorgonije, koralj ili amfore, ali ima trpove i sipe.
