More je čudo samo po sebi. Beskrajni plavi bezdan, prepun života, istovremeno buran, ali i smiren. Jedna lokacija, a tisuću različitih slika. Jato riba i u dubini progutana olupina broda. Ništa ovdje više ne treba, priroda sve radi sama..
Ali ipak.. Ponekad je zabavno nešto drugačije. Mala intervencija u pješčano dno, djelić moderne umjetnosti ili jednostavno kratak tečaj povijesti odrađen na nešto atraktivniji način od onog uobičajenog koji smo slušali u školskim klupama. Podvodni muzej, atrakcija je koja se postavlja po čitavom svijetu, od manjih fotografskih izložbi do čitavih potopljenih galerija sa stotinama figura i kipova. Spoj je prirodne ljepote i ljudskog dostignuća.
Možda bi bilo logično da je postavljanje stranih predmeta napravljenih ljudskom rukom u krhki prirodni ambijent ekološki neprihvatljivo, ali vrlo često se muzeji pod more postavljaju baš kako bi potaknuli rast biljnih i životinjskih organizama a time i doprinijeli stvaranju čitavih malih ekosistema oko njih. Pružaju alternativu prirodnim grebenima osjetljivim na ljudsku aktivnost, pa omogućuju manji pritisak na njih nudeći turistu i neku drugu opciju. Lokacije se općenito biraju baš tamo gdje je život slab i na dubinama dostupnim svim kategorijama ronioca. To je i dobra turistička ponuda zanimljiva apsolutnom početniku koji je tek progledao pod maskom, baš kao i iskusnom roniocu koji je prošao sva mora svijeta ali je jednostavno zainteresiran za povijest ili umjetnost. Bit će ih i koji će zabave radi dovesti svoju grupu na opušten i jednostavan zaron.
U Hrvatskoj se nalazi nekoliko podvodnih muzeja. Još 2013. godine jedan od prvih postava ove vrste kod nas osmislili voditelji ronilačkog centra na Malom Lošinju, u uvali Čikat. Nekadašnji vlasnici Dražen i Sanjin Valerijev, uz pomoć tadašnje ekipe ronioca postavili su u valu Podvodni povijesni park. Danas se on nalazi u sklopu centra Top Dive, vlasnika Ive Fabijanića koji je i sam tada sudjelovao u postavljanju 11 eksponata koliko ih se sada nalazi na pješčanom dnu. Dotadašnje životom siromašno dno sastavljeno od pijeska i sporadičnih busena posidonije danas svjedoči o bogatoj povijesti otoka.
Lošinj je nekada predstavljao vrlo važan pomorski put, otoci Cresko-lošinjske skupine bili su naseljeni još u neolitiku. Pod imenom Apsyrtides ovaj otok se spominjao u staroj Grčkoj, njegovim putevima prošli su Stari Rimljani, a kasnije Austrijanci, Talijani.. Nije zato ni čudo da je lošinjsko i cresko podmorje bogato amforama, sidrima i drugim raznovrsnim povijesnim artefaktima ostalim nakon brojnih brodoloma. Ovakvi predmeti čine podvodni muzej u Čikatu. Djelomično replike napravljene od materijala neškodljivih morskom životu, ali i nekoliko pravih uščuvanih nalaza s područja Lošinja i okolnih otoka.
Zaron na ovoj lokaciji je poprilično jednostavan. Pa se nismo dugo pripremali za njega. Dubina na kojima se eksponati nalaze je 4 do 15 metara. Sve nam je objašnjeno; Ive nam je pokazao mapu s ucrtanim predmetima pod rednim brojevima. S obzirom na naše ronilačko znanje, bez problema smo mogli sami u razgledavanje. „Samo pratite konop, ne možete faliti. Na 4 metra dubine postavljen je eksponat pod brojem 1, a dalje je svakih 25 metara po dužini konopa sljedeći. Ide se u krug... Grupa ronioca ispred nas se užurbano spremala za ulazak u more. Neki od njih vidno su uzbuđeni, tata i sin. Malom je ovo prvi zaron u životu. Oči mu odaju malo straha, ali i veliko uzbuđenje i sreću dok mu Mile slaže opremu. Odlučili smo da ipak nećemo za njima. Na dnu je pijesak, zamutit će nam fotografije. Budimo iskreni, vjerojatno ćemo zamutiti i sami sebi ponešto, ali.. da ipak smanjimo na minimum. Zato nismo otišli prvi, jer su bili već spremni i čekali u niskom startu, a ionako gosti ovdje cirkuliraju stalno, svejedno je.
Ulazimo u plićak, provjeravamo opremu, sve je tu. Osim mog Garmina.. Ok, vraćam se po njega. Koliko god da uron nije zahtjevan i u paru smo, bez ronilačkog računala se ne ide. Ponavljamo radnju i već za minutu se nalazimo kod prvog eksponata. Dva topa iz 16. stoljeća prekriženo leže jedan preko drugoga. Replike su, a oni originalni pronađeni su u uvali Čikat 1987. godine. Kratko se zadržavamo i ronimo dalje. Eksponat broj 2, replike sjevernojadranske amfore poznate i kao Istarska amfora. Ovakve amfore datiraju iz prvog stoljeća pne., a koristile su se za transport ulja. Ovdje se naselilo nekoliko ribica pirki koje su u otvorima i prostorima između amfora pronašle sasvim solidnu kuću. Povremeno ih uznemire znatiželjni pogledi ronioca, ali čini se da su već i navikle, ne uzbuđuju se previše.
Tegule romane naša su sljedeća stanica. U prijevodu, to su rimski crjepovi koji su još stari Rimljani stavljali na svoje krovove. Dio crjepova premješten je na ovu lokaciju, dok se njihov ostatak nalazi tamo gdje su i pronađeni - na otoku Susku, točnije u usjeku pred sikom Margarina, kao i ostatak tog brodoloma iz 2. ili 3. stoljeća pne.
Antičko admiralsko sidro iz 17. stoljeća pronađeno na južnoj strani otoka Srakane ukazalo se 25 metara dalje na našoj trasi. Ovo sidro na Srakanama je izvađeno s 35 metara dubine i premješteno ovdje u Čikatsku valu. Klasično metalno sidro. Original. Kvalitetno i lijepo, ali nismo se dugo zadržali. Napravili smo par fotografija i video snimaka pa produžili do sljedećeg sidra koje nam se činilo nekako zanimljivije. Ovo staro sidro nepoznatog porijekla pronađeno je kod hridi Masarine kraj otoka Premuda na dubini od 42 metra. Stručnjaci ga smještaju u period 4. ili 5. stoljeća prije naše ere. Nije bilo zanimljivo samo nama: veće jato crneja plesalo nam je pred kamerama oko njega, hvatajući zrnca podignutog pijeska u potrazi za hranom.
Ipak, ono čemu smo se najviše veselili u ovom podvodnom parku, bio je „izlog broj 6“. Kip hrvatskog Apoksiomena, danas simbola otoka Lošinja, jednog od rijetkih sačuvanih kipova ove vrste. Iako samo replika, djelovao je pod vodom impozantno. U prirodnoj veličini, nekih metar i devedeset, u uspravnom položaju, na postolju zakovanom za pješčano dno. Već obrastao crvenim spužvama bio je prilično uvjerljiv. Da ne znamo da se njegov original nalazi u lošinjskom muzeju Apoksiomena, povjerovali bi u njegovu autentičnost.
Taj pravi primjerak kipa mladog atletičara, koji nakon natjecanja sa sebe čisti znoj, ulje i prašinu, pronađen je u podmorju otočića Vele Orjule, na dubini od 45 metara, kao slučajan nalaz jednog belgijskog turista. Iako je za njega znao čak dvije godine, tu informaciju je skrivao. Nalaz je prijavio tek kasnije, 1998. godine, nakon čega je poduzeta hitna akcija vađenja s lokaliteta, kako ne bi došlo do ilegalnih ronjenja, pljački i oštećenja kipa. Izronjen je 1999. i odvezen na restauraciju koja je trajala gotovo sedam godina. Po istraživanjima saznalo se da je Apoksiomen izrađen od bronce, u 2. ili 1. stoljeću prije Krista, u nekoj od tadašnjih grčkih ljevaonica, prema prototipu dva stoljeća starijem.
U svijetu je sačuvano osam sličnih antičkih inačica i varijanti motiva atletičara u stavu čišćenja svojeg tijela, ali ova Lošinjska verzija smatra se najljepšom i najbolje očuvanom. Smješten je u Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju, muzeju koji je posvećen samo ovom jednom jedinom eksponatu.
Replika Apoksiomena u Podvodnom povijesnom parku bila je prekrasna kulisa za naše fotografije, pogotovo uz ribice koje su joj dodale život. Božo i ja smo naizmjenično odpozirali jedan drugom uz kip, nakon čega smo pogledali manometar, provjerili dubinu na računalu i nastavili slijediti uže na dnu.
U nastavku se ukazao Aquaguide, stari žuti podvodni skuter namijenjen istraživanjima i razgledavanju podmorja. James Bond u filmu Thunderball, bila je prva misao koja mi je prošla kroz glavu. Vjerojatno i svakom tko ga vidi na ovoj stazi. Ovaj popularni filmski junak vozao je slične skutere koji su tada bili vrhunac podvodne tehnologije. Iako malčice oronuo i dalje izgleda fora, naročito u kombinaciji s ribljim svijetom koji ga okružuje.
Idemo dalje.. Replike mletačkih ratnih topova iz 16. ili 17. stoljeća. Ovakvi su se topovi koristili kao obrana otoka od napada gusarskih galija. Ježinac, dva crva na vrhu topa i mala livada posidonije oko njih. Božo je spazio perisku u travi, ali razočarano je odmahnuo glavom. Nije živa.
Ostala su samo još dva eksponata postavljena u originalnoj verziji parka. Browning strojnica sa srušenog američkog lovca tipa P-51 Mustang i ribarsko sidro iz prošlog stoljeća doneseno s lokacije pred uvalom Zabodarski. I dodatno, naknadno postavljen katamaran, bez neke velike povijesne vrijednosti, ali zgodne kuće male kirnjice koja se uselila u njega. Bilo nam je drago vidjeti ovu mladu ribu, ali znajući da se one sve većim zagrijavanjem mora sele s juga prema sjeveru i ovdje joj nekada nije bilo uobičajeno stanište, možda to i nije bila baš tako dobra vijest.
