Turizam se na rimske ulice prosuo kao bujica. Nema veze što je službena statistika zaraženih od covida opet premašila psihološku granicu od milijun oboljelih, niti što državna epidemiologija sumnja da je realni zbir trostruk, s obzirom na one koji zarazu ne prijavljuju ili možda ne primjećuju. Dnevna žetva mrtvih prešla je 80 i bliži se stotki. Računa se da će najgore proći za tjedan ili dva, jer su na ferijama škole, glavni prostor za razmjenu superpriljepčivog omikrona. Ali to turiste ne zanima. Nakon dvije godine posta nemaju strpljenja čekati. Gladni su putovanja, mora i spomenika. I evo ih.
A evo i čagljeva turizma, osobito oko Koloseja, glavne rimske mete. Opet su nahrupili "pretorijanci", tipovi s kefama na glavi, imitacijom vojničkoga rimskog ruha na tijelu i pohabanim tenisicama na nogama, altroke one vojničke poluotvorene čizmice, calige, po kojima je nadimak stekao suludi Caligula. "Pretorijanci" se ljubazno daju fotografirati s turistima, desetak eura, i ne obaziru se mnogo na općinske redare, prpošno nazvane policijom glavnoga grada. "Pretorijancima" je zabranjen pristup u centar Vječnoga Grada, Rim ih smatra ruglom i sramotom, država ih smatra utajivačima jer ne izdaju račune niti plaćaju porez, ali dok ih je više nego redara, osobe u odori ne upuštaju se u okršaje,
Još su gora napast preprodavači ulaznica, bagarini. Otkako se u Kolosej ne može bez ulaznice, rojevi lažnih turističkih vodiča, raznih fizionomija i različitih jezika, zuje oko turista kao muhe. Uvjeravaju ih da ulaznica danas više nema, da je sve rasprodano i sutra, da ni za što drežde u repu pred blagajnom. Oni imaju ulaznice, daju ih za bagatelu, 40 eura po osobi, mogu im sve i objasniti, na hindiju ili na poljskome.
Naravno da ulaznica nema, kada preprodavači od rana jutra kupe sve što nije prodano on line, izazivaju umjetnu nestašicu, pa na njoj zarađuju. Ulaznica on line je 21,50 eura, na blagajni 25 eura, u preprodavača 40. U Kolosej vikendima ulazi više od 20.000 posjetitelja dnevno. Ako preprodavači maznu samo deset posto, maznu i 30.000 eura taj dan, bez poreza i prireza.
Turističko nadleštvo se dosjetilo jadu, pa se odlučilo za trik s nogometnih stadiona: odnedavna se ulaznice prodaju s imenom i prezimenom, pa bi vratar morao, po ovom zvizdanu, svakom turistu provjeravati osobnu ispravu da vidi je li on baš onaj isti čije ime piše na ulaznici. Možete triput pogađati čini li to repove kraćima a prolaze bržima. Preprodavači i s tim računaju: APP. A ako turistu kartodrapci otkriju da nije njegovo ime na karti koju je kupio od preprodavača – mogu bagarinu staviti soli na rep.
I mikrokriminal se načekao u pandemijskoj krizi, i ta sirotinja želi zaraditi, po mogućnosti bez države koju smatra dosadnijom i napornijom i od komaraca, zapravo komarica (ženke su te koje nas bodu i badaju).
Općinski redari tako love i vodonoše, koji turistima nude bočice s dva deci hladne vode, po dva eura, a tri za pet eura, bagatela s obzirom na vrućinu, "treba to ohladiti, treba to nositi, dottore", dakako bez poreza, bez sanitarne kontrole, valja preživjeti, familiju nahraniti. Nema gdje ih nema. Ne samo oko Koloseja, nego i oko Panteona, pa na vrh Kapitola, gdje god se turisti roje.
Od Totòovih i Fernandelovih vremena promijenilo se silno mnogo toga, ali vječno nadmetanje pandura i lopova, murje i žmuglera, ne prestaje. Povjesničari su se bavili imperatorima i bitkama, papama i velesilama, jer tu se nešto možda i mijenjalo. Na korak od Koloseja je Suburra, leglo polusvijeta još u republikansko rimsko doba. Da nam je vremeplov, jamačno bismo ustanovili da se ništa bitno nije promijenilo u posljednja 22 stoljeća, da su trik i dugi prsti apanaža sirotinje, a mito i korupcija onih koji sirotinju preziru odozgo.