Kraj je dana, ne možeš više stajati na nogama i čini ti se da si prohodao više nego inače, a mobitel je izbrojao tek 4600 koraka. Čak niti zbrajanjem takva dva dana ne doseže se preporučeni broj Svjetske zdravstvene organizacije od 10.000 koraka. Zbog sjedilačkog načina života i nedovoljno kretanja, Hrvatska i Italija su u suradnji s Europskom Unijom pokrenule su inicijativu "10 tisuća koraka do zdravlja" u sklopu projekta Take it Slow.
Take it Slow projekt baziran je na održivom turizmu, odnosno pametnom raspolaganju turističkim resursima, od kulturnih vrijednosti do prirodnih bogatstava. Tri dana putovali smo talijanskom regijom Furlanija – Julijska krajina (Friuli Venezia Giulia) koja je od Zagreba udaljena nešto više od tri sata.
Prva postaja: Resija
Dolina Resije smjestila se tik uz granicu sa Slovenijom, okolne planine odvajale su je od ostatka Italije zbog čega se u ovom dijelu govori "resijskim". Resijski jezik nalikuje slovenskom jeziku i može ga se smjestiti u skupinu južnoslavenskih jezika u kojoj se nalazi i hrvatski, zbog toga se Hrvati u Resiji mogu lakše snalaziti nego Talijani čiji je jezik romanskog podrijetla.
U Resiji smo posjetili popularni restoran Osteria alla Speranza u kojem smo isprobali jela s češnjakom, jednom od rijetkih namirnica koje uspijevaju u dolini. Prošetali smo Stazom začaranog drveća koja nas je dovela do kulturnog doma gdje su Reščani demonstrirali svoju posebnu tradiciju kroz pjesmu i ples. Kako smo doznali, ondje plešu i mladi i stari, a sviranje violine i violončela uz stupanje nogom naučili su po sluhu od svojih predaka.
Dan smo završili u modernom hotelu Integraldo gdje smo večerali vodeći se njihovom filozofijom kuhanja samo svježih, organski uzgojenih namirnica u zero-waste duhu.
Dan drugi: Bolnica San Giovanni
Ova bolnica datira iz trinaestog stoljeća kad je služila za liječenje hodočasnika i putnika koji su se uputili prema Svetoj Zemlji i Bliskom istoku. Nakon obnove 2011. godine, vraćen joj je prvotni sjaj te sada služi kao prihvatilište hodočasnika i mladih koji prolaze zemljom. Pored hospicija nalazi se vrt s ljekovitim biljem, začinskim biljem i povrćem koje nam je kasnije poslužilo za pripremu plant based ručka.
U bolnici se dr. Moss prisjetio samih početaka projekta i kako je cijeli grad šetao. Nakon utvrđenih benefita kretanja, pokrenuo je radionice koje su okupljale starije stanovnike s kojima je utabao staze koje su danas dio projekta Take it Slow. Šetnja svakom od tih staza prosječno traje oko sat vremena, a za prijeći je od početka do kraja potrebno je napraviti od 10.000 koraka. Dolaskom korone, grupe su se smanjile, no stanovnici San Tomasa ostali su aktivni.
Sastali smo se i s prirodoslovnom vodičicom Stefanijom Gentili koja nas je upoznala s taktikama svjesnog disanja i povezivanja s prirodom. Unatoč kiši i lošem vremenu, bosi smo koračali po travi u dvorištu bolnice i uistinu osjetili prirodu na drugačiji način.
Na putu prema hotelu, zaustavili smo se u Gonarsu u kojem smo posjetili proizvodnju popularne talijanske obuće RE49. Njihova misija je proizvodnja obuće s najmanjim mogućim utjecajem na okoliš. Zbog toga što pokušavaju svesti otpad na minimum, otpadne materijale poput starih suncobrana pretvaraju u cipele u proizvodnji koja je potpuno ugljično neutralna.
Večeru smo odradili u Boutique Hotelu koji je podigla obitelj iz Grada upotrebom isključivo lokalnih materijala kupljenih od domaćih proizvođača i prirodnih boja kako ne bi uznemiravali životinje u blizini. Kad padne mrak, okolica hotela i sam hotel su u potpunom mraku kako bi se stopili s prirodom.
Treća sreća: Akvileja
U Akvileji smo posjetili Cocambo u kojem nam je objašnjen proces proizvodnje čokolade po kojem je ova slastičarnica svjetski poznata, a isprobali smo i njihovu vruću čokoladu koja je potpuno različita od svega što smo navikli zvati vrućom čokoladom - gorka je i rijetka poput kave.
Patrijarhalna bazilika u centru sagrađena je 1031. godine te je igrala ključnu ulogu u pokrštavanju tijekom ranog srednjeg vijeka. Unutrašnjost bazilike prekrivaju podni mozaici iz 4. stoljeća koji su savršeno sačuvani jer je preko njih bio sagrađen pod bazilike visine gotovo pola metra.
Izlet smo završili u obiteljskoj vinariji Ritter de Zahony nedaleko od centra grada. Ondje smo isprobali svih pet vrsta vina u ponudi uz obilazak vile koja je u 11. stoljeću bila samostan, a u vlasništvu obitelji je od 1850. godine.