Kad dođete u Krknjaše samo tražite gospođu Dragicu ili njenog muža, svi ga znaju kao Komunist, glasila je preporuka koju smo dobili tijekom plovidbe prema Drveniku Velom.
E, pa, novinarska znatiželja ovo ne može i ne smije izdržati pa naš pramac okrećemo prema uvali gdje se smjestila istoimena Konoba Krknjaši. Vruće je, ljetno poslijepodne, a na trijemu terase koja podsjeća na kakav botanički vrt, sjede tri žene.
- A kako ste znali da sam baš ja ta - strogo nas pita Dragica Špika, a mi se malo posramismo, jer smo bili uvjereni da je kao najstarija u društvu baš ona ta koju tražimo. No, ljutnja je bila hinjena, ubrzo se nasmije, pa nas rado poziva za stol. Kaže, nije ona od novina, ne voli u medije, ne treba joj pozornost. Obiteljska konoba radi sasvim dobro, ne bi ni htjeli da im ovdje dođe masovan turizam. Ali, kad smo već ovdje, "evo uzmite, evo vina, ima pršuta, inćuna, carpaccio sam napravila od gofa kojeg je moj muž jutros ulovio, evo i malo salate, kapari su iz našeg vrta..."
Odmah nas počinje propitivati.
- Pišete li o politici?
- Ma ne, mi smo ovdje drugačijim poslom - odgovaramo.
- Šteta! Sve je politika. Imala bih vam o tome puno govoriti. Ali, popijte pa ćemo dalje - govori ova neumorna žena. Dragica Špika i njen suprug Ivica, kako rekosmo "Komunista". Ma zašto?
- Zato što uvijek daje svima kome god je potrebno, uvijek će biti na raspolaganju, pa ga je mjesto prozvalo komunistom - objašnjava nam Dragica kroz smijeh.
Uz hladnu bevandu razgovor lako teče.
- Od 1500 stabljika maslina dobivamo oko 1200 litara ulja. Ručno smo ih brali, svaki put traje i po dva mjeseca. Imamo svoje voće i povrće. Sadimo rajčice, salate, tikvu, krastavce, pravim džemove, uzgajamo naranče i limune. Nema kod nas teške filozofije, samo ono što je iz našeg vrta smije na stol. I nema puno jela. Na meniju je ono što moj muž Ivica ulovi. Profesionalan je ribar, u braku smo 45 godina, nema dana kada ne ulovi nešto, a mi to pripremamo svojim gostima - priča nam.
Nije lako baviti se ovakvim poslom na Drveniku. Doduše, postoji trajekt, no cesta nije asfaltirana, nema vode osim preko gustirni, a iako konobu drže već 27 godina, tek prije tri godine dobili su struju. Dotad su se snalazili agregatima. Ali, nisu odustali, a gosti im se uvijek rado vraćaju. Slobodno možemo reći da je ovo jedna od lijepih tajni Jadrana, jer se glas o ovoj konobi pronosi gotovo isključivo usmenom predajom.
Godinama su se Dragica i Ivica bavili poljoprivredom i ribomaterijalom, ali Drvenik ih je oduvijek opčinjavao. Ponajprije, kako kažu, svojim mirom i tišinom, koju vole svi koji se zapute na ovaj, kako kažu domaći, "otok pored otoka".
Barba Ivica pridružuje nam se nakon što je malo odmorio. Rano je ustao, valjalo je uloviti ribu za goste. Ponosno nam pokazuje svoj ulov.
- Ovdje najčešće lovim škrpine, šampjere, volim poći i na jastoge. Sin Ivan ima 45 godina, ribarstvo mu je u krvi. On ima plivaricu, voli loviti sitnu ribu. Lignje lovimo zimi, tu su i hobotnice... -otkriva nam ova radišna obitelj.
Specijalitet kuće je jastog sa špagetima.
- A ne smijem vam baš odati recept, onda više neće biti tajna - smije se Dragica. Ipak, malo po malo, doznajemo tajnu jela o kojem priča cijeli kraj. Neće nam reći omjere, kao ni poneku kulinarsku ideju, no otkriva da se osim jastoga koriste luk, češnjak, peršin, pelati, neizostavno maslinovo ulje, te peperoncini, a sve sljubljuje malo bijelog vina. Po struci je ekonomistica ali kaže da je kuhanje njena cjeloživotna ljubav, pa ni jedno jelo iz konobe ne smije izaći bez njenog "blagoslova".
Teško je jedino naći kvalitetan kadar. Kaže kako s time imaju najviše probema, što nije nepoznanica našeg turizma. Imali su tako mnogo neugodnih iskustava, nećemo i ne možemo ih otkrivati, ali dovoljno je reći da su u nekim situacijama ispali pošteniji nego brojni poslodavci, a ostali "kratkih rukava". Svakom daju priliku, hranu i smještaj, nedavno im se pridružila i djevojka iz Nepala koja pomaže u kuhinji, ali uvijek treba još radne snage, a žale se da je postupak dobivanja radnih dozvola za strance vrlo težak i kompliciran. Države radi, naravno. No, koliko god da se suočavaju s tim problemima, nikada ne gube optimizam i vjerujemo da je to zato jer su i sami svjesni kako žive na prekrasnom otoku, te i svojim gostima žele prezentirati ono najljepše što ovo područje može dati.
- A sad, idemo, vruće je, gdje je taj fotoreporter? - pita, dok naš Tomislav Krišto neumorno snima kadrove ovog nevjerojatnog raja.
I krećemo.
- Evo, imamo 60 agruma. Tamo su masline. Tu mi je raštika, evo ovdje mladi luk, imamo 700 loza Babića. Vidi ovaj limun, raste cijelu sezonu, vidi kako je lijep! Mandarine, ma svako voće, sve ovdje uspijeva. Dnevno nam treba i po dva sata da sve polijemo vodom iz gustirne, jer vode ovdje nema. Ako netko poželi, e to je jedino što kupujemo, evo paškog sira, bifteka i sinjskog pršuta od našeg dobavljača. Kumkvata godišnje dobijem 100 kila. Tu su vam marelice. Eto, godišnje i 150 kila jastoga moj suprug ubere - govori nam gospođa Dragica dok trčimo za njom. Dva su razloga žurbe. Jedan je što je vani strašno vruće, a drugi što nas je primila u pauzi između ručka i večere, gosti stižu.
Ipak, ne odolijeva da nas ne odvede u svoj podrum. Znojni, gotovo u nevjerici gledamo kakva sve blaga mogu izaći iz ruku ove vrijedne žene. Deseci tegli s ukiseljenim kaparima, vino, maslinovo ulje, razni džemovi, ali i nešto nevjerojatno - džem od kaktusa.
- E, da, to sam se sjetila da bih mogla napraviti. Morate probati - govori nam pokazujući jarkocrvenu smjesu koja se dobiva od cvjetova kaktusa. Okus je nešto što je teško opisati na novinskim stranicama.
- Ma, da se mi malo vratimo na politiku - kaže. Žali se da uvalu Krnjkaši uništavaju jedrilice koje se sidre. Jer, nema dovoljno bova. Predlagali su trogirskim gradskim vlastima da se taj problem riješi. Nisu inzistirali da oni budu koncesionari, samo da se uvali riješi problem. Jer, teška brodska sidra uništavaju staništa ionako ugrožene, a za okoliš itekako bitne posidonije. Svako sidro zahvati bar jednu biljku, a u vrijeme našeg dolaska na sidrima je bilo više od dvadeset brodova, pa je lako izračunati njihov učinak na podmorje.
- Ali, nema sluha - kaže.
Ovi prekrasni i jednostavni ljudi uistinu žive more i posvetili su mu se u potpunosti. Nikada se, kažu, neće posvetiti novcu, već isključivo kvaliteti. Gost je ovdje uvijek dobrodošao, može šetati ovim prekrasnim vrtom i kušati sve ono što je priroda dala ovom kraju. A gosti su ovdje uglavnom oni koji su već došli i vidjeli, probali, omirisali i osjetili što je to pravi Mediteran. Uz još jednu čašu rosea ("Ma nemoj to točiti, nije dobro, prekorava gazda Ivica Dragicu, a ona mu objašnjava da je odlično, sa čime se slažemo), zaključujemo naš posjet.
- Ma neka ste nam došli, uvijek volimo nove ljude! Ali, znate, nemojte da ovo bude nešto veliko. Mi smo jednostavni i skromni ljudi, ne bi baš previše reklame - kazuju dok nas ispraćaju.
E pa, govorimo dok se našim čamčićem vraćamo na jedrilicu, ako je itko zaslužio reklamu, to je ova konoba u koju ćemo se sigurno rado vratiti i osjećati se uvijek dobrodošlo. Jer, nije sve u restoranima sa zvjezdicama ili u konobarima sa ubrusom oko ruku, nešto je ipak i u emociji koju prenose, a Dragica i Ivica ljudi su koje, kada ih upoznate, ne želite satima ostaviti.
