Mile Mandić i otok Babac nerazdvojni su. Prošao je Mile brodovima Tankerske plovidbe cijeli svijet i to šest puta. Preživio je i komu, kad su ga doktori htjeli skinuti s aparata, obitelj nije dala i eto ga i danas na Babcu. Jedinom naseljenom otoku u skupini od 16 otočića između otoka Pašmana i kopna.
Čvrst je Mile.
Tukle su ga oluje brod su valjali vali veći od najveće kuće na obali preko puta njegovog otoka. A velike su, svake godine nove nadvisuju stare. Ali ni jedna ne nadvisuje valove iz živih sjećanja Mile Mandića. Što su valovi više tukli i život na brodu bio teži, to je pristanak u luku bio slađi.
U brazilskim su ga lukama dočekivale njemu najljepše žene na svijetu, zaljubio se u Singapur, nosio Ruskinjama najlonke, Rusima jeans...Iako, kaže, "on nije, drugi jesu". Nije mu se, kaže, dalo. Osebujan je Mile čovjek. Kao i svi što su puno prošli, malo o tome priča. Puno je događanja, meridijana i ljudi prošlo kroz njegov život, samo je Babac bio i ostao. Tu je u svojoj kući u siječnju prije 71 godinu i rođen. Sve ih je porađala babica Kristina iz Tkona, udata na Babcu koja svoje djece nije imala.
Tko je sagradio njegovu kuću, Mile ni ne zna. Kao da je oduvijek tu.
– Starina je to, zidovi su debeli 55 centimetara, samo ju je svaka generacija malo renovirala. U prizemlju je danju, spava na katu. Lijepo je uređeno, uredno. Sam kuha, voli lešo.
Donedavno je Mile Mandić bio jedini stanovnik otoka u sva godišnja doba, danas ih je šestero. Svi su Mandići i svi su bili pomorci. Maleni otok dao je pet kapetana duge plovidbe. Kad u telefonskom imeniku Babca nismo pronašli Mile Mandića, ali bio je tu Ante Mandić, nazvali smo ga i pitali za Milin broj, ako ga slučajno zna. Kaže, sad ću vam ga ja dati i za 10 sekundi je Mile na liniji: Toliko je "veliko" mjesto Babac.
Mjesto, jer danas uz obalu ima još kuća. Novih i nipošto tako šarmantnih kao što su ove Mandićevih, koje kao da su u jednom dvoru. Pet kuća kao da su čvrsto zagrljene, da se ništa nepoželjno ne može uvući među njih, čuvaju jedna drugu od bilo kakvih nedaća. Tako se nekoć zajedno živjelo, doslovno oslanjajući se jedni na druge. I kuće i ljudi. Sve se promijenilo, svijet se požurio u sutra bez svođenja računa od jučer. Babac još opstaje u svojoj starini.
Do Turnja, preko na obali koji se naslanja na Filip i Jakov, nema prijevoza, tko ondje živi oslanja se na svoj kaić. Kilometar je udaljenosti od kopna do otoka. Koliko im je to za lošeg vremena loše, toliko ih još uvijek štiti od izgradnje i gužve koja dolazi s njom. Ovako Mile sjedi na drvenoj klupici pod maslinom na rivi, gleda načičkane zgradice na obali. More mu je štit. Ipak, svake godine nikne neka nova kuća. Mile ih ne voli, ni nove kuće ni turiste.
– Ja volim svoj mir - kaže. Zbog svog se mira, kaže, nije ni ženio - Rekao je moj otac "vraga imati za sebom", a, a, fala lijepa. Imao sam dvije. Duge veze, čak godinu i nešto. Ali vraga, ja sam pomorac, odem ja na svoju stranu, a one na svoju. Fala – kaže nam Mile bez previše riječi.
Milu Mandića svi zovu kapetan, iako je na brodovima Tankerske plovidbe zapravo uvijek bio noštromo. Veza između zapovjednika, prvog časnika i posade.
Cijelih 40 godina plovio je za Tankersku i još četiri godine "na strancu". U mirovinu je otišao razočaran.
- Tankerskoj je krenulo loše kad je prije deset godina došao direktor koji je prvi put vidio more kad je iz Debeljaka došao u Zadar. Di je taj prije plovio? Autobusom od Debeljaka do Zadra. Smanjio je plaće i ljudi su pobjegli ća, šta će? Ionako si šest mjeseci kad nisi na moru, sam plaćaš socijalno i staž, a plaća 1800 dolara. Što je to? Mornar ima 1200. Tko će vam za to ić? Doma nemaš ništa. Ja sam sam, a što onaj sa ženom i dicon, još ako je podstanar? A dokad taj nije došao bilo je dobro, imao sam 2800 dolara plaću. Zapovjednicima je skinuo po 1000 dolara plaće, oficirima isto, sve je poskidao i nitko mu sad neće radit – razočaran je. Ionako, njemu je svejedno, u penziji je, ali žao mu je firme. Penzija mu je 400 eura. Hrvatski pomorci zato odlaze na strane brodove jer na njima se narade, ali i zarade.
I danas se Mile sjeća prve plovidbe, na ruti Kolumbija-Venezuela-Meksiko-SAD-Belgija.
– Je, Brazil i Argentina isto. Ni taj me put ni ikad kasnije nije bilo strah. Znate onu uzrečicu "fali kraj, drž‘ se mora". Kažu "fali more, drž‘ se kraja", pa što onda dolaze na more? Svaka čast svakome, ali ja to ne razumin – kaže. Kad želi naglasiti trajanje nečega, dva put fućne.
Na brodu je kaže bilo dobrog i lošeg, jako puno nevremena, nespavanja noćima i danima.
– Najgore je bilo jednom dole ispod Afrike kad smo išli po soju. Pet dana nikud, ni naprid ni nazad. Valjalo nas kao ludo. I ispod Ognjene zemlje sjećam se ogromnog nevremena. Znate, nevrijeme na moru je normalno, stalno ga ima, ali kad se nekog od njih baš sjećate to znači da je bio užas. Kad smo iz Japana preko Aleuta išli za Aljasku, kod Rusije nas je uhvatilo strašno. Kako tuče tako ledi, ukoso smo stajali na boku. Što polije na brod, to se zaledi. I na Aljasci je bilo zaje....U Saudijskoj Arabiji ne piju. Loču. Koliko su nam samo pića i hrane odnijeli. Nismo smjeli imati u kabini ništa, ni praznu limenku, sve pod ključem kad smo tud prolazili, u "sinđiru" je stajalo. Policajci koji dođu na brod dok smo na sidru, sve pokupe, Kad dođu na obalu, ne idu kući, nego u onom kaiću budu i spavaju, loču ka prasci dok sve ne popiju. U Lagosu se, recimo, nisu sudili uzimati ništa jer su ih pretresali njihovi na obali – govori Mile Mandić. Kad se u kafićima začne priča o pomorcima on, kaže, ode ća.
– Ne volim slušati ta uveličavanja. Kakva žena u svakoj luci? Puste priče. Izlazili smo u svakoj luci, samo u arapskoj Jedi nismo smjeli. Ameriku nismo voljeli nikako. Kad bi išli na ukrcaj u SAD, ma aerodromima su nas zaustavljali i tretirali kao pse, s glupim pitanjima kao "odakle je taj brod došao na koji idemo?", "a zašto je baš stao u Americi?", ajme kakve gluposti su nas pitali. Stave nas u hotel do drugog jutra da ne bi prošetali američkim tlom, dođemo u hotelski bar, eto i njih. "Za njih nema pića", kažu. Da ne bi pijani na brod, što to njega briga? Jako su si bili važni. Svadili bi se s njima. Na brodu, opet, nema ni jedne ružne riječi međusobno, odmah zapovjednik šalje doma. Ne moraš s nikim pričati, ali nema ni jednog povišenog tona. Odmah zove Agenciju, traži dvije karte, dođe oficir i kaže "spakirajte se, idete doma" – disciplina je stroga.
Najdulje je Mille Mandić plovio 49 dana iz Sankt Petersburga do Singapura, ispod Rta Dobre nade. Kroz Suez bi bilo znatno brže, ali škrti unajmitelj štedio je novac za prolaz i po tri vojnika koji se šalju na brodove zbog sigurnosti od gusara.
– U Singapuru su gusari došli na brod dok smo mi spavali, oko pola četiri ujutro. Orobili su samo zapovjednika misleći da je kod njega novac. Nije bio, nego kod telegrafista. Odnijeli su mu sat i prsten. Prsten prvo nije išao s prsta pa su htjeli rezati prst. Zavezali su ga i uvjetovali da pet minuta šuti priča nam Mile. Njega nisu nigdje ni pokušali orobiti To ne čudi jer nije previše visok, ali izgleda vrlo jak. Danas se malo i udebljao, ali vjerujemo da nije bio "materijal" za pokušaj razbojstva. Do 1987. je bio puno slabiji, sve dok se 1987. godine na groblju nije sam sebi zakleo da neće više pušiti. Bio je to rezultat "zamantavanja" sat vremena ranije. Norma mu je bila tri do četiri kutije na dan.
Ante koji nam je dao onomad Milu na telefon, ljubazan čovjek, naljutio se na nas jer mu nismo došli u goste kad smo bili na Babcu. Htio nam je ispričati maćehinski odnos općine prema Babcu. Ne znaju kad je netko došao pokositi, što li im je sve posao ni ne znaju jer ih nikad nisu vidjeli, ali redovito primaju kuverte s računom za komunalnu naknadu.
– Zašto? Kako? Što? Otkud? Pridonesi tom Babcu kad već naplaćuješ – ljutit je preko telefona bio Ante. Htio nam je to ispričati i uživo, nismo imali vremena i javno mu se ovdje ispričavamo. Obećavaju Babcu previše i varaju ih, da bismo voljeli s tima biti u istom košu. Ante (73) je na Babcu sa sinm, još jedan je par tu, i oni su stariji od 70. Gospođa je Zagrepčanka i kad je jednom došla, zaljubila se i ostala na Babcu.
Mandići su rađani na Babcu, odande su išli u školu na kopno. Bilo je tada 28-ero djece, što školaraca, što manjih. Danas nema ni jednog.
– Dvojica su nas vozila, Stanko i Venko, svaku sedmicu jedan. Bilo nas je desetak, već dugo nema ni jednog djeteta koje živi na Babcu. Ako je more bilo loše, tu smo kod jedne babe, Olga se zvala, sva dica znala ostati i po tri četiri dana. Ništa joj se to nije plaćalo, dobra je bila.
Mile već desetljećima ima drveni brodić, oguljene plave boje, s motorom.
– Naši su starci radili u Biogradu ili Zadru i svaki dan na vesla vozili tamo i natrag. Trebalo im je manje od deset minuta, vama bi trebalo sat vremena - smije mi se šeretski.
U 40 godina na Tankerskoj samo je jednom bio na bolovanju i to zbog – uraslog nokta. Čupali su mu pa je trebalo dugo da zaraste, 155 dana. Kad je urastao i drugi, nije više išao čupati ga. Nije mu se dalo sjediti doma na bolovanju. Jednom ga je u životu snašla "prava" bolest i umalo ga dotukla.
– Covid me skoro ubio. Dva mjeseca sam bio u bolnici u Zadru, 13 dana u komi. Htjeli su oni mene iskopčat, ali moji nisu dali, nisu htjeli potpisati. Zadržati ga u bolnici bilo je teško. – Zadnji čas sam došao, nemam pojma što ni kako, nisam bio pri sebi. Zna samo da su me dvaput vezali jer sam htio kući. Razapeli su me ka Isusa. Dvojica su bila na meni, četvorica me vezali. Jesam li bio ljut? Da ljut, kako ne bih bija, oću doma. Ne sićan se baš puno. Mjesec dana sam respiratora, od kojih 13 dana kome. Tu sam danas zahvaljujući sestri i bratu koji su rekli da nema šanse da me daju isključiti s aparata "On će se probuditi", rekli su doktorima – govori Mile kako je preživio. U komi nije vidio bijelo svijetlo, niti je lebdio izvan tijela.
- Jok, ubio sam dvojicu u Turnju, poslije još dvoje u viziji. Dvojicu Davora, svojih prijatelja. Ne znam zašto sam ih ubijao. Imao sam mali Colt pištolj. Hodao sam po Pašmanu, bio u Zagrebu na 14. katu bolnice koja stoji ukoso – smije se sad. Kad se probudio, premjestili su ga u plućnu bolnicu, operacije se ne sjeća. Na grlu imala veliki ožiljak od reza kroz koji su mu uveli cijev pumpe za disanje. Jedno vrijeme je po izlasku iz bolnice boravio kod sestre zbog previjanja.
Mile i drugi Mandići u svojim kućama odvajkada dosad su struju dobivali solarima. Iako već deset godina preko Babca idu kablovi za opskrbljivanje strujom otoka Pašmana, njih spajaju tek sad. Završni radovi još traju. Malenim se bagerima raskopava prastari kamen, postavljaju kablovi unutra. Šteta da nema drugog načina nego uništavati starinu. Polovica velike kuće u kojoj živi je od kapetana/noštroma, druga pripada njegovoj sestri.
Što radi tu po cijele dane?
– Sjedim i uživam. Čitam novine, ispunjavam križaljke. Gledan televiziju na večer, ali ništa pametnoga jer toga nema. One reklame od deset minuta usred filma me izlude. Kaže film traje dva i po sata, od toga sat vremena reklame – smiješi se ispod brka. Voli krimiće i vesterne. Crne sunčane naočale su mu zaštitni znak, oko vrata nosi debeli zlatni lanac.
– Šta tko mi ga je kupija? Sam sebi – čudi se pitanju Ima on svoje rituale. Svakog jutra sjeda u barku i ode u Turanj. Polako prije prvo kavu pa pivu, kupi kruh i u 11 ide na svoj škoj. Do drugog jutra se ne vraća na obalu. Prije Covida je radio vrše išao u ribolov.
– Mogu bacit, al ne mogu dignit. Nemam snage. Ubili me zglobovi, koljena i kukovi.
