Igrajući cyberpunk detektivsku videoigru “Observer: System Redux” poljskog studija za razvoj Bloober Team, nadograđenu verziju njihove igre “Observer” iz 2017. godine, ne mogu reći da sam se baš nešto i naigrao.
Ovisno o tome koliko ste temeljiti, igru se može završiti za manje od pet sati, što je praktički ništa u usporedbi s većinom modernih igara. Kontrole su joj krajnje jednostavne, kao i igračke aktivnosti. Praktički je nemoguće pogriješiti, a i kada se to dogodi, kazna nije stroga. “Observer: System Redux” ne zahtijeva vrhunske reflekse, a zagonetke koje će igrač morati riješiti nisu pretjerano kompleksne.
U velikoj većini ovakvih slučajeva oglasilo bi se posmrtno zvono i igra s toliko inferiornom igračkom komponentnom završila bi u ropotarnici povijesti.
Igra “Observer: System Redux” (radi jednostavnosti u nastavku teksta pisat će samo “Observer”) takvu je sudbinu izbjegla jer je njezin pripovjedački aspekt toliko snažan da nadjačava bilo kakvu kritiku koju joj se može uputiti na račun slabe igračke izvedbe.
“Ne kontroliraš situaciju”
Radnja “Observera” odvija se 2084. godine u Krakowu u Poljskoj. Zemlja se nedavno oporavila od tzv. nanofagije, svojevrsne digitalne kuge koja je dovela do stradavanja više tisuća ljudi koji su pomoću digitalne tehnologije modificirali svoja tijela i umove, i velikog rata između Istoka i Zapada. Korporacija Chiron (ime dijeli s mudrim kentaurom iz grčke mitologije, poznatim liječnikom i učiteljem brojnih junaka Hironom) kontrolira skoro sve aspekte života u Poljskoj.
Posebna policijska jedinica imena Promatrači (eng. Observers) zadužena je za održavanje mira na ulicama te u tu svrhu imaju pravo hakirati umove građana. Mnogi koji su preživjeli nanofagiju okrenuli su se korištenju raznih psihoaktivnih droga. Ovisnici o drogama i hologramima proglašeni su građanima trećeg reda i otjerani u višestambene zgrade na rub grada.
Igrač u “Observeru” kontrolira promatrača Daniela Lazarskog kojega je utjelovio pokojni glumac Rutger Hauer. Kako je “Observer” originalno izašao 2017. godine, dvije godine prije Hauerove smrti, dorađena verzija iz 2020. posvećena je pokojnom glumcu. Hauer je vjerojatno najpoznatiji po ulozi replikanta Royja Battyja u znanstveno-fantastičnom filmu “Istrebljivač” redatelja Ridleyja Scotta, filmu koji je uvelike utjecao na “Observera”.
Igra započne kada Lazarskog nazove njegov otuđeni sin Adam i kaže mu da je “pokušao spasiti sve” te da je “bio blizu”. Poziv završi nakon što Adam ocu kaže da zapamti da on nije taj koji “kontrolira situaciju”. Lazarski uđe u trag pozivu te dozna da njegov sin pod pseudonimom "Leon Grabinski” na rubu grada u višestambenoj zgradi živi kao građanin trećeg reda. Lazarski se zaputi prema sinovljevu stanu te po dolasku u njemu zatekne truplo bez glave. Šokiran i zbunjen, Lazarski se dade u rješavanje slučaja.
Žderač snova
“Observer” je ogledni primjer cyberpunk podžanra. Visoka tehnologija poput cerebralnih implantata, sofisticiranih robota, umjetne inteligencije i holograma kombinira se s tradicionalno neprihvatljivim vidovima ponašanja poput kriminala, prodaje i zloupotrebe droge te prostitucije. Premda je neki žanrovski svrstavaju u psihološki horor, riječ zapravo o detektivskoj igri koja sadržava pojedine elemente horora.
Čovjekovi pokušaji da prevlada stvarna i percipirana tjelesna ograničenja središnji je tematski interes igre. Jedan od glavnih likova nadograđuje svoje tijelo i um ne bi li više nalikovao vuku, a drugi svoju svijest prebacuje na računalnu mrežu kako bi mogao živjeti vječno, ali i boriti se protiv sustava. Činjenica da mnogi likovi koje igrač susreće imaju cerebralne implantate naspram prethodnih primjera djeluju praktički umjereno.
Lazarski u svojim očima ima skenere koji mu dopuštaju da u prostorijama vidi i analizira sve aktivne elektroničke uređaje i biološke tragove, kognitivnu oštrinu održava redovitim uzimanjem specijalnog lijeka, a pomoću uređaja koji se zove “Žderač snova” (eng. Dream Eater) hakira implantate u mozgovima žrtava i sumnjivaca.
Osim što istražuje određene aspekte transhumanizma, “Observer” se bavi i utjecajem traumatičnih događaja na razvoj ličnosti. Nekoliko glavnih likova muči se s određenim traumama iz djetinjstva i njihova djela u “Observer” direktna su posljedica neuređenih života koje su vodili prije nego što su odrasli. Korelacija između teškog odrastanja i ispoljavanja određenog nezadovoljstva kroz transhumanističke pothvate više je nego očita te “Observer” čini psihološki i emotivno vrlo sofisticiranom igrom.
Igru interesiraju i društvene posljedice sinergije države i tržišno dominantne korporacije. Igračima iz bivših sovjetskih zemalja te naše regije neki će vizualni migovi djelovati poznato, odnosno neće im biti teško zamisliti život u sličnim uvjetima.
Socijalizam 2.0
Ključni kreativci koji su oblikovali igru - dizajner Wojciech Piejko, programer Mariusz Szaflik, scenarist Andrzej Mądrzak, umjetnički direktor Mateusz Lenart te kompozitor Arkadiusz Reikowski - stvarno su dali sve od sebe da dramski prostor učine što upečatljivijim.
Višestambena zgrada u kojoj se odvija većina radnje ostavlja dojam socijalističke zgrade koja je praktički izgubila bitku s LED ekranima i beskonačnim kablovima. Vrata stanova imaju staromodne kvake i sofisticirana zurila. Složeni računalni sustavi dominiraju stanovima, statične reklame zamijenile su pokretne, samci u ormarima pored odjeće drže lutke za seks, a u salonima za tetovaže možete nadograditi i svoje umjetne udove. Jedan od interesantnijih prizora s kojima će igrači susreti otkrit će im kako se u budućnosti promijenilo idolopoklonstvo.
Ispravno je odlučeno da se “Observer” igra iz prvog lica jer igrač tako puno bolje može osjetiti kako svijet igre diše. Osim toga, prvo lice nedvojbeno olakšava detekciju - osnovnu igračku aktivnost. Igrač će tako u igri analizirati mjesta zločina, skupljati uzorke krvi, hakirati računala i cerebralne čipove žrtava te razgovarati s potencijalnim svjedocima.
Nažalost, upravo je detekcija najslabiji aspekt “Observera”. Prilikom analize mjesta zločina nemoguće je pogriješiti jer se igrača prethodno nauči da će igra “pričekati” dok ne napravi pravi potez. Nije moguće kompromitirati mjesto zločina pa se u svakoj prostoriji možete kretati kako želite, što je definitivni minus jer precizan postao skupljanja dokaza pretvara u siledžijski. Nadalje, pošto igrač tijekom analize mjesta zločina de facto ne može pogriješiti, nijedan njegov potez nije presudan i dramatičan, što proces analize čini poprilično nezanimljivim.
Igraču su prilikom ispitivanja potencijalnih svjedoka ruke vezane te ne može postavljati pitanja koja bi možda htio već samo ona koja se nude. Razgovori u “Observeru” zbog toga ne teku prirodno već igra “čeka” da igrač kaže onu rečenicu koja je potrebna da se pojedina scena odigra onako kako je to zamišljeno. Uz to, igrač u nekim dijaloškim scenama uopće ne sudjeluje aktivno već samo gleda i sluša.
Animacije kretanja igrača u “Observeru” drvene su i nedostaje im suptilnosti. S obzirom na to koliko su kretanje i interakcija s prostorom u ovoj igri važni, čudi da više vremena nije uloženo izradu životnijih animacija glavnog lika. Ruku pod ruku s drvenim animacijama ide i Hauerovo neujednačeno utjelovljenje promatrača Lazarskog. Bloober je njegovim angažmanom jamačno htio podići umjetničku vrijednost te renome igre i to mu je u određenoj mjeri i uspjelo. “Observer” je tek jedna od dvije igre u kojima je Hauer glumio, a kako je glumac bio poznat po svojoj izbirljivosti, činjenica da je u njoj uopće igrao znači da je njezinu priču i teme kojima se bavi držao interesantnima i vrijednima istraživanja. Nažalost, letargičnost je glavno obilježje Hauerove izvedbe i zbog nje bitnim scenama i trenucima nedostaje emotivne snage. Daleko je ovo o “suza za vrijeme kiše”.
Psiha kao labirint
Igrački dio “Observera” ipak nije potpuni promašaj. Bloober u PlayStation 5 verziji igre zanimljivo koristi naprednu vibraciju DualSense kontrolera. Svako hvatanje kvaka na vratima i otvaranje istih te otvaranje ormara u stanovima žrtava popraćeno je suptilnim i ne tako suptilnim vibracijama. Može se činiti očito i beznačajno, no ovakvo korištenje DualSense kontrola vrlo je učinkovito te pomaže u održavanju uronjenosti.
Detektivski dio igre iz minusa u plus prebacuju scene hakiranja cerebralnih implantata koje su apsolutni vrhunac “Observera”.
Svaki ulazak igrača u pamćenje i psihu realiziran je kao prostorna zagonetka koja se mora riješiti kako bi se došlo do ključnih informacija koje su potrebne za rješavanje zločina. Pojedine se zagonetke mogu riješiti jednostavnom metodom pokušaja i pogrešaka, no one malo složenije od igrača traže pomno promatranje prostora i dešifriranje suptilnih znakova koji ga upućuju prema rješenju. Najnapetije su sekvence u kojima se igrač mora šuljati pored neprijatelja koji patrolira prostorom. Scene hakiranja vizualno podsjećaju na snove, a glavno im je obilježje prostorna iskrivljenost, čime se diferenciraju od prostora u kojima igrač inače boravi. Kao iznimno zanimljiva ističe se sekvenca u bolnici tijekom koje se od igrača traži da pomoću sigurnosnih kamera pronađe izlaz iz naoko bezizlazne čekaonice.
Zanimljivo je i da spoj minimalističkih kontrola i klaustrofobičnog dramskog prostora kod igrača izaziva određeni osjećaj nelagode i bespomoćnosti. Nemoguće je, međutim, reći je li razvojni tim to planirao ili je riječ o slučajnoj posljedici spoja ova dva elementa.
Korak naprijed, korak nazad
Videoigre u kojima je igračka komponenta ili minimalna ili nezahtjevna ili oboje, kao što je to slučaj u “Observeru”, potiho unazađuju medij videoigara. Istovremeno, “Observer” pokazuju da čak i takve igre igraču mogu pružiti emotivno iskustvo kakvo druga umjetnička djela ne mogu.
“Observer” o kompleksnim temama pripovijeda koncizno, međutim ne uspijeva ih na pravi način pretočiti u igračke koncepte. Angažman Rutgera Hauera igri je dao određeni umjetnički pedigre, međutim njegov doprinos tu staje jer izvedbi nedostaje energije i odlučnosti.
Igra ne traje dugo i dobrog je tempa, što je dobro budući da je igrački nezahtjevna. Detektivski posao u “Observeru” ne odgovara stvarnoj kompleksnosti posla, a takoreći nepogrešivost igrača čini ga nezanimljivim i, ako ćemo iskreno, dosadnim. Stvar spašavaju sekvence hakiranja cerebralnih čipova koje predstavljaju spoj emotivnog i mehaničkog kakvom bi sve igre trebale stremiti.
Drugim riječima - “Observer: System Redux” nakon svakog koraka naprijed napravi jedan korak unatrag.
Videoigra “Observer: System Redux” Jutarnjem je listu za potrebe pisanja ove kritike ustupljena besplatno. “Observer: System Redux” dostupan je za igranje na računalima te na igraćim konzolama PlayStation 5, Xbox Series X i Series S.