Videoigre igramo više od 50 godina, no još ih ne razumijemo. Barem ne u potpunosti, ne onako kao što razumijemo film, kazalište, televizijske serije i likovnu umjetnost. Te umjetnosti znamo "konzumirati", znamo što nam je činiti kako bismo od njih dobili ono što tražimo - emociju. Videoigre nam po tom pitanju još znaju stvarati probleme. Kao da nas nešto zbunjuje.
Problem nisu pravila, kontrole i izvršavanje zadataka - obilježja videoigara kojih nema u drugim umjetnostima. Ona su nam jasna. Mehanički dio nije taj koji radi probleme. U njih upadnemo kada se taj mehanički dio obogati emotivnim i smislenim. Kada se našim aktivnostima da smisao, točnije kad skupljanje bodova i "pobjeđivanje" postanu sporedni.
U trenutku kad se mehanički dio nadogradi nečim...