“A zašto smo mi uopće tu?” pita Petar mamu i tatu nakon obiteljskog slikanja u fotostudiju za naš specijal “Povratak u školu”.
“Zato što nas ima puno, zato što idete na hrpu izvanškolskih aktivnosti, zato što smo zgodni i želimo pokazati da je sve to izvedivo u velikoj sretnoj obitelji”, odgovara mu s osmijehom mama Snježana.
“Dobro, O.K., samo ne želim biti crno-bijeli u novinama”, kaže Petar.
Klikići su show program. Zabavni, glasni, komunikativni, sa izraženim smislom za humor, a, ubrzo ćemo saznati, i vrlo, vrlo organizirani taksisti, kako sami sebe u šali nazivaju. Zagrepčani Snježana (37) i Alan (37) Klikić imaju četvero djece, Patrika (12), Petra (10), Gabrielu (5) i Sofiju (2,5).
Uskoro počinje škola, a za ovu obitelj to znači da počinje i predškola dva puta tjedno, vaterpolo svaki dan, engleski jednom tjedno, engleski za najmlađe Helen Doron jednom tjedno, zbor dvaput tjedno, likovna radionica jednom, lutkarska grupa dvaput i govorne vježbe u Suvagu dvaput tjedno.
I, naravno, utakmice vikendom. Obično u drugim gradovima. Komplicirano je i zapamtiti dnevni raspored svakog pojedinog djeteta, a tek smisleno organizirati dan, voziti ih s jedne aktivnosti na drugu, pogotovo ako se dogodi neka nepredviđena situacija...
“Jučer nam je primjerice uskočio svekar, pokupio navečer dečke s vaterpola, ali to rijetko radimo, ne želimo baku i djeda preopteretiti”, kaže mama Snježana.
Izbaciti stres
“Tjedan možete odmah prekrižiti, nema previše prostora za nas velike, potpuno je podređen djeci, njihovoj školi i aktivnostima. Za vikende obično imam velike planove, a onda uleti neka dječja utakmica. Ako je nema, onda se odmaramo od svega”, nadovezuje se tata Alan. Uza sve postojeće obveze, kažu da sada razmatraju o upisu i najmlađe, Sofije, na engleski Helen Doron jer ona već pokazuje talent.
“Glavni razlog za toliko aktivnost je upravo njihov interes, osluškivanje njihovih talenata, micanje od ekrana i učenje discipline. Kod Petra je umjetnička crta izrazito izražena, a Patrik je više sportski tip, Gabriela pak stalno pleše i pjeva...
Dečki su već veliki pa smatramo da je dobro da se bave sportskim aktivnostima, da izbace stres iz škole iz sebe, da se nauče disciplini i razvijaju motoriku, a nakon dugog traženja našli smo im zajednički interes, a to je vaterpolo”, kaže Snježana.
“Da, Patrik je prvo, prije tri godine, krenuo na nogomet pa na košarku pa na ping-pong, a sad je zajedno s bratom na vaterpolu. Petar je išao na košarku, ali bili su u različitim terminima.
Sad je vaterpolo puno lakše organizirati, vozimo ih skupa, a oni vole vodu, plivanje, ronjenje i sviđa im se što su zajedno”, kaže nam tata. Klikići žive na Sv. Duhu, u kvartu im je osnovna škola, engleski Helen Doron, zbor i likovna grupa, a lutkarska je u Travnom. Nije baš na ruku, ali Petar to toliko voli da ne kane odustati.
“O.K. mi je vaterpolo, ali bolje mi je lutkarstvo. Izrađujem tamo lutke pa učimo tekst za predstavu. Imamo predstavu za priredbu na kraju svake školske godine. Glumimo s lutkama koje smo sami izradili. Ja sam zadnje napravio kupus”, kaže nam ponosno Petar. Prošao je s pet prošlu školsku godinu, malo se pohvalio. Falila mu je jedna petica za prosjek 5,0.
“Da ja sad isto nešto kažem, kak smo dobri, kak pomažemo mami doma? Kako sam obećao mami da ću vježbati matematiku preko praznika, ali nisam?” nadovezuje se Patrik, a cijela obitelj se smije, njihova energija je naprosto zarazna.
Ljubav na FER-u
Snježana i Alan upoznali su se još na Fakultetu elektrotehnike i strojarstva. Kako Alan kaže, imao je tu sreću osvojiti najljepšu od jedne sedmine žena koja se u njihovoj generaciji upisala na FER. Alan ima svoju IT tvrtku, a Snježana je do prije godinu dana radila u struci, do trenutka kad se odlučila za status majke odgajatelja.
Sada više zbog toga nemaju pravo na vrtić pa su Gabrielu, upravo zbog socijalizacije s drugom djecom, upisali na engleski jezik i zbor.
“Ona je jako društvena, a doma joj nedostaju prijateljice pa se na engleskom više druži, pleše i pjeva s djecom. Helen Doron je drukčiji pristup engleskom. Uz pjesmice i igre uče jezik, odmah dobiju lijep izgovor i bolje pamte. Sad kreće i u predškolu pa će se dvaput tjedno po dva i pol sata moći družiti sa svojim vršnjacima”, kaže tata.
“Dečki također uče engleski, ali imaju svoju teacher koja dolazi k nama u kuću jer nam je financijski prihvatljivije platiti jednu učiteljicu nego da obojica idu u školu stranih jezika, pa još i vožnja...
Naravno, ne bi bili u istoj grupi, nego odvojeni, i to je jednostavno nemoguće organizirati”, objašnjava tata. Za sve dječje izvanškolske aktivnosti mjesečno izdvoje oko 2300 kuna. To im je važno, kažu, i uštedjet će radije na nekim svojim luksuzima, izlascima, večerama, putovanjima.
U taj iznos ipak nije uračunato gorivo. Izračunali su nam da tjedno provedu oko tri i pol sata u automobilu razvozeći djecu na aktivnosti.
“U principu, mi smo taksisti”, kaže Snježana. “Kad završi škola, ja se ne veselim što je gotova škola, nego što su završile izvanškolske aktivnosti. Dva i pol mjeseca mira”, smije se ova mama okružena s četvero klinaca. Zafali joj posao ponekad, kaže.
“Nekako sve uspijevamo i svi su sretni i zadovoljni. Kako? Ne znam... Muž ima kalendar s popisom obveza u mobitelu, a ja sam više staromodna, koristim se notesom u koji zapisujem sve dnevne obveze, a imam i hrpu post-ita na hladnjaku, koji otvaram mali milijun puta dnevno...” kaže Snježana za kraj.
“Hvala što ste nas pozvali i ne brinite se - mi vam više nećemo doći u goste, glasni smo pa smo navikli da nas ljudi pozovu samo jednom”, kažu s osmijehom i odlaze. Tata na posao, majka i djeca doma jer slijedi ručak pa vaterpolo...