Davor Bernardić, predsjednik zagrebačkog SDP-a, rođen je početkom ne tako davne 1980. godine. U prvi je razred krenuo 1986., i to u Osnovnu školu Ljubljanica. Kako se obitelj sljedeće godine preselila na Savicu, prebacio se u Osnovnu školu Marina Držića na Trnju. Zato Davor smatra da je zapravo imao dva prva razreda.
Dvije učiteljice
- Moja prva učiteljica i razrednica u školi na Ljubljanici bila je Zrinka Popov. Kako sam s njom proveo samo godinu dana, pamtim je najviše po tome što je bila pravedna i fer. Druga učiteljica, koja mi je bila ujedno i razrednica do 5. razreda, u Osnovnoj školi Marina Držića na Trnju zvala se Nevenka Bajić i nje se najviše sjećam po osmijehu i dobrom raspoloženju! Bila je iznimno topla i draga osoba. Tako ja zapravo imam dvije prve učiteljice - rekao je mladi SDP-ovac koji je u politiku ušao već s 18 godina.
Iako je škola za njega bila nešto novo i nepoznato, nije ga bilo strah. Kao što su izjavili svi političari koje smo pitali kako su se snašli prvi dan u školskim klupama, i on je bio sretan i uzbuđen.
- Zapravo, jedva sam čekao prvi dan škole, a posebno sam se radovao novim poznanstvima - istaknuo je Bernardić.
Dodao je da su omiljene dječačke igre tada bili nogomet, košarka i “nogotenis”, koje su igrali ispred zgrade.
- Često smo išli na vožnje biciklom i u istraživanje kvarta, a kada zbog lošeg vremena nismo mogli van, najviše smo igrali monopoly, čovječe, ne ljuti se ili bitke s malim figuricama vojnika, a bojno polje bio nam je cijeli dnevni boravak - prisjetio se.
Iako većina ljudi voli ili matematiku ili hrvatski, on ističe kako su mu upravo ta dva predmeta bila najdraža.
- Fizika je došla poslije. Išao sam i na natjecanja iz matematike i fizike. Ah, što ćete, učiti se mora. Uglavnom bih bio zadovoljan i osjećao se dobro kada bih odradio svoj posao, naučio ili napisao zadaću. Tako zadovoljno se osjećam i danas kada znam da je iza mene odrađen posao. Vrlo brzo sam shvatio da najviše naučim na nastavi, pa sam često postavljao pitanja učiteljima o svemu što me zanimalo ili mi nije bilo jasno. Tako je i lakše poslije kod kuće pisati zadaću jer ostane dovoljno vremena za nogomet s prijateljima pred zgradom - objasnio je Bernardić koji je bio najbolji iz matematike i fizike pa je iz tih predmeta u osnovnoj školi krenuo na natjecanja.
Volio je i puno čitati, a velika njegova ljubav bila je košarka koju je pred kraj osnovne škole počeo sve češće trenirati.
Prve školske ljubavi nije imao jer je, kako kaže, bio vrlo sramežljiv. Imao je jedino nekoliko simpatija koje je gledao iz prikrajka i koje nikad nisu doznale da mu se sviđaju.
Bio je odličan učenik i vrlo savjestan.
Zadaća na prvome mjestu
Zadatke i domaće zadaće uvijek je rješavao na vrijeme. Društvo su mu bili prijatelji iz razreda i zgrade.
- Natjeravali smo loptu i prije škole, pa smo znali često zakasniti na nastavu, što se učiteljima nije baš previše sviđalo. Za kaznu bismo uglavnom dobili dodatnu zadaću ili smo morali ostati dulje nakon nastave. Nakon škole najčešće smo se natjeravali na biciklima i istraživali kvart, a grad smo najviše voljeli istraživati vozeći se tramvajem - dodao je mladi političar.
Kao svoje najljepše školsko doba pamti kraj osnovne škole jer je tada počeo više trenirati košarku i ići na natjecanja iz matematike i fizike.
- Imao sam sve manje vremena, ali moram priznati da mi nije bilo nimalo dosadno - napomenuo je on.
Vrlo samouvjereno tvrdi kako je oduvijek znao da što god radio, to mora biti nešto vezano uz napredak društva. Tada je, danas diplomirani inženjer fizike, smatrao da se jedino znanošću može učiniti mnogo toga dobroga za društvo.
Osim što je obožavao košarku, išao je i na džudo i karate, a kao pravi prirodoslovac bio je i u izviđačima.
- Na žalost, samo sam s nekima iz svoje škole ostao u kontaktu. Koliko se god trudili, život nas je ipak odveo na potpuno različite strane - dodao je mladi političar.
U sjećanju su mu ostali i školski izleti koje je uvijek s nestrpljenjem iščekivao.
- Sjećam se jednog izleta na Plitvička jezera jer volim prirodu. Kako sam bio i u izviđačima, često smo išli u izviđačke kampove, spavali u prirodi u šatoru i grijali se uz logorsku vatru. Ti izleti su mi najviše ostali u sjećanju, a naučio sam i razne vještine potrebne za preživljavanje u prirodi - otkrio je Bernardić.
U vrijeme Univerzijade, kad je mali Davor išao u drugi razred osnovne, nije bilo školskih kuta. Nosili su ih samo na tehničkom odgoju i on ih nije pretjerano volio. Jeo je, pak, u školskoj menzi.
Nestašni Tomislav
- Bila su to skromna vremena, a kako je užina bila pod velikim odmorom, hrana nam nije bila toliko važna, nego je važnije bilo druženje - rekao je Davor i dodao kako u njegovo vrijeme nije bilo besplatnih udžbenika, a rabljene su otkupljivali od starijih generacija.
- Ne sjećam se točno koju sam knjigu prvu pročitao, ali mislim da mi je jedna od prvih i onih koja me se najviše dojmila bila ‘Junaci Pavlove ulice’ od Ferenca Molnara. Ta me je knjiga naučila da treba znati prepoznati i cijeniti pravog prijatelja te koliko su za uspjeh važne dobre namjere i zajedništvo. U klupi sam sjedio s Tomislavom. On je bio dosta ‘živahan’ dečko, uvijek spreman za košarku ili nogomet na školskom igralištu, ali i za razne nestašluke, pa sam ga često morao izvlačiti iz gužve - prisjetio se Bernardić.
Kao pravi odlikaš zadaću je uglavnom rješavao sam. Uz to je davao instrukcije iz matematike, fizike, kemije, a poslije i iz elektrotehnike.
- Tako sam zarađivao džeparac i već s 15 godina prestao tražiti novac od roditelja. Prilično rano sam se osamostalio - zaključio je mladi lav SDP-a.