Sadam i Chichi vade namirnice iz vrećica, vežu pregače oko struka i pripremaju se za kuhanje. Pred njima je duga noć - treba pripremiti hranu za sve koji će doći na međunarodni simpozij o spomenicima koje organizira Društvo arhitekata Zagreb. Meni je dogovoren, znaju koja točno jela trebaju pripremiti i bacaju se na posao. Sjeckaju, usitnjavaju, iskuhavaju. Razgovaraju malo, jer su uigran tim i već mjesecima kuhaju zajedno, a komuniciraju na engleskom. Atmosfera je opuštena: oboje se ugodno osjećaju, a često se smiju.
Oni su novopridruženi članovi uvježbane ekipe “Okus doma” koja već šest godina nudi catering hrane pripremljene po receptima iz zemalja diljem svijeta. Uskoro idu i korak dalje: nudit će dostavu hrane. Sistem će biti uobičajen: popis cijena s jelima bit će postavljen na webu, a kupci će nazvati, naručiti hranu i ona će im se donijeti do vrata stana. Za to je potrebna ozbiljna, prava kuhinja pa su zato pokrenuli kampanju prikupljanja donacija na internetu.
Cilj je bio u 23 dana prikupiti 18 tisuća dolara za najam prostora na šest mjeseci te kupovinu potrepština za kuhinju: štednjaka, frižidera, miksera... Prikupili su i nešto više od tog iznosa, što ih je oduševilo, pa će moći i unajmiti vozilo kojim će tu hranu dostavljati kupcima. Do sada su se snalazili kako su znali: uskakali su prijatelji, susjedi, volonteri... No, sada to moraju ozbiljno riješiti pa će unajmiti vozilo. Nadaju se da će do kraja godine dostava profunkcionirati, a maštaju i da jednog dana otvore svoj restoran. Pravi restoran u kojem će gostima moći reći nešto o kuhinji svoje zemlje i u kojeg će ljudi ciljano dolaziti kako bi kušali, primjerice, sirijsku molokhiju, armenijski bozbaš, somalijski surbiyaan, sudansku tamiju...
Kuhanje kao rješenje
Iza projekta “Okus doma” stoji Centar za mirovne studije (CMS). Već šest godina se aktivno kuha i na taj način radi na tome da se azilanti, kao i tražitelji azila, što više uključe u društvo. Emina Bužinkić iz CMS-a kaže kako je ideja nastala spontano: u trenutku kad je jedna tražiteljica azila s njima podijelila jedan recept, a uz njega im je ispričala i svoju tešku životnu priču. Tada su u Centru shvatili da bi kuhanje moglo biti rješenje - da opusti ljude, pomogne im da prežive traume, osjećaju da nešto doprinose, upoznaju prijatelje... Na taj se način stvorila mreža ljudi koji su se dobro upoznali. Volonteri su ponudili svoje kuhinje, a u njima se pripremala hrana za manje domjenke. Kad je narudžba veća - primjerice, nedavno su pripremali hranu za 500 ljudi u Kutini - kuhinja se unajmljuje. Tamo se kuha po cijeli dan i noć - volonteri i kuhari priznaju kako su za taj domjenak u Kutini napravili previše hrane. Bilo ih je strah da će ljudi ostati gladni, pa su pretjerali. No, najvažnija im je bila reakcija gostiju - a oni su bili oduševljeni.
Ništa nije obavezno
Kuhara je nekoliko i uključuju se kako koji može. Čim dođe narudžba, Emina provjeri tko će kuhati taj put. Neki to usklađuju s obvezama koje imaju na poslu, drugi dolaze uvijek i u bilo koje doba dana. Ništa nije obvezno - cijeli projekt zasnovan je na dobrovoljnoj pomoći i svaki pojedinac za sebe odlučuje kada će doći i pomoći. Kad dođe, dobrodošao je i mi smo sretni jer kuha s nama, kaže Emina.
Jedan od kuhara je Sadam Diagone iz Senegala koji se u projekt uključio prije nekoliko mjeseci, kada mu je naša zemlja odobrila azil. Trenutno živi na Borongaju, u unajmljenom stanu, i traži posao. Obožava kuhati i zato mu nikad nije teško doći do Jaruna, u Emininu kuhinju, ili na neku drugu lokaciju u gradu, kako bi pripremao fina jela. Tamo je upoznao i svoje nove prijatelje.
- Obožavam kuhati. Kao malen sam to radio s mamom i ujakom. Bio sam jedino dijete i oboje su me rado podučavali onome što znaju, jer su i sami uživali u pripremi jela. Imao sam to u sebi i upio sam njihovu strast, tako da mislim da dobro kuham, a uostalom, to kažu i svi koji probaju ono što pripremim. Najviše volim jesti slatka jela, ali kad pripremam za druge, volim kuhati i slane stvari. Nema ograničenja: kuhinja je puna beskrajnih mogućnosti i uživam u slobodi koju mi ona pruža - kaže Sadam.
O namirnicama voli razgovarati - objašnjava kako ponekad eksperimentira s tradicionalnim jelima i stvara neke nove okuse. Kuhinju svoje zemlje opisuje kao posve različitu od naše. Ukusi su specifični, kaže, a začini posve drugačiji i teško mu je opisati kakav okus ima. Nije jako začinjena, ali se ipak koristi dosta začina u pripremi. Treba isprobati, kaže s ohrabrujućim osmijehom, nudeći nam datulje. Odbijamo jer ne jedemo navečer, na što Sadam u nevjerici odmahuje glavom. Strogo kaže: treba cijeniti hranu i nikad je ne odbiti, posebno ako je zdrava i ukusna.
- Poštujem hranu i mislim da mi zato dobro ide njena priprema. Nisam izučeni kuhar, ali bih se volio ovim profesionalno baviti. Planiram ostati u Hrvatskoj - tu sam dobio priliku za novi život i tu ostajem. Osjećam se dobro i slobodno, a o prošlosti ne želim ni razmišljati. Puno sam toga prošao, puno izgubio. Ne volim se ni sjećati svega i pustimo to na miru. Razgovarajmo radije o hrani, ona mi je pomogla da se uklopim u društvo i dobro osjećam - kaže simpatični 25-godišnji Sadam, dok spretno sjecka mrkvu.
Zbunjujuća kuhinja
Ne inzistiramo. Sad je siguran, dobro mu je i zahvalan je što može biti u našoj zemlji. - Ne cijenite dovoljno sve stvari koje imate i uzimate ih zdravo za gotovo - kaže pomalo prijekorno.
Drugim dijelom namirnica bavi se Chichi Amare, 31-godišnjakinja iz Etiopije. Ona je veseli duh kuharske ekipe: zabavna, nasmijana, vrckava. Prije šest mjeseci udala se za Hrvata i s njim došla živjeti u Zagreb. Ovdje je sve drugačije: čisto i lijepo, kaže. Lako se navikla na grad i ljude, no kuhinja ju je pomalo zbunila.
- Vi u Hrvatskoj jedete puno slatkiša, to mi je bilo nevjerojatno. Kod nas samo mala djeca jedu toliko slatkog. U ovih šest mjeseci naučila sam pripremati neka hrvatska jela. Moj suprug ne obožava pretjerano etiopijsku hranu, ali uvijek voli probati ono što kuham. Na neka jela se već navikao, a neka prilagođavam njegovom ukusu. Ja volim začinjenu hranu, puno chilli papričica, ali vidim da ovdje to nije baš omiljeno - kaže Chichi, koja je sa sobom iz domovine donijela kovčeg prepun začina, koje rado koristi.
Sa suprugom je prije vjenčanja bila u vezi godinu dana, a svaki put kad je on poslom dolazio u njenu zemlju, putovali su šest sati kako bi se vidjeli, jer su bili u različitim gradovima. Bilo je to godinu dana prave romantike, kaže Chichi: udvarali su se jedno drugome, odlazili na vožnje brodom po jezeru, razgovarali... A ona se onda preselila u Zagreb.
Veselo društvo
- Bila je to ljubav na prvi pogled i od početka sam znala da ću poći za njim pa mi se zato nije bilo teško priviknuti na život u Zagrebu. Kad sam čula da mogu u cateringu kuhati jela iz svoje zemlje, odmah sam došla. Volim pripremati jela od humusa, u kuhinji se dobro osjećam. Oduvijek je tako: volim se smijati i dobro jesti. Osim toga, jako volim ljude, volim se družiti i ovo mi je najidealnija prilika da spojim dvije svoj ljubavi: druženje i kuhanje - kaže Chichi, koja priznaje kako uz društvo koje je upoznala u kuhinji nije nimalo osamljena.
Ekipa iz “Okusa doma” uvijek se dobro zabavi kad kuha, kaže volonterka Zinka Mujkić. U projektu sudjeluje nekoliko kuhara i desetak volontera, koji uskaču kad je narudžba prevelika, a ljudi malo. Svi dolaze i pomažu koliko mogu, a nikad se nije dogodilo da neku narudžbu ne mogu isporučiti.
- Oduševljeni smo odazivom ljudi i jako sam sretna što ćemo unajmiti kuhinju i krenuti korak dalje. San nam je da jednog dana otvorimo restoran koji će nuditi afričku, arapsku i azijsku hranu. Sve to nudimo i sada, a pritom ne zanemarujemo ni domaću kuhinju. Kad pokrenemo dostavu vjerujem da će interes ljudi biti velik: svi mi volimo isprobati nešto drugačije, egzotično... Zato vjerujem da ćemo uspjeti - kaže Zinka i dodaje kako se nadaju da će krajem godine, kada pokrenu catering, zaposliti četiri kuhara. Na taj će način riješiti egzistenciju tih ljudi, a ako sve bude dobro, posao će se širiti i dalje.
- Voljeli bismo uključiti i tražitelje azila, no to nije moguće. Oni su smješteni u Kutini, država im daje sto kuna mjesečno, a to im nije dovoljno ni da dođu do Zagreba i vrate se nazad. Žao nam je zbog toga, jer je kuhanje idealan način da se svi oni koji su došli u našu zemlju uključe u rad zajednice i, na koncu, osiguraju si egzistenciju - kaže Zinka.