Ima tome točno pet godina da sam na Cresu posjetila Damira Karakaša koji je u to doba u franjevačkom samostanu pisao ovih dana objavljeni roman "Potop". Sjedio je među debelim samostanskim zidinama ponešto pogrbljen, lupao na staroj Unisici, na u pisaći stroj uvučenom papiru dršćući su izlazila slova.
Lutali smo Cresom da se ugrijemo na suncu to poslijepodne, pa se vratili u prohladan samostan, navukla sam rukave do pola šaka, sjela za tu mašinu, za svako slovo trebalo je snažno lupiti, na papiru nije ostajalo ništa laganim dodirom tipke.
Znajući otprije kako Damir gotovo opsesivno prosijava riječi dok piše, dovodeći tekst do umjetničkog minimalizma u kojem ostaje i opstaje samo najbolje, palo mi je na pamet da sad eto baš svaku riječ gotovo da mora i fizički filtrirati da bi joj dopustio ostati u romanu. Uopće ne čudi da je počeo pisati na mašini, bilo mi je jasno zašto je takav stroj takvom piscu idealan alat. Glupost su pričali oni koji su govori da je Karakašu pisaći stroj marketinški štos.
Oko mašine bile su poredane škaricama izrezivane na mašini ranije otisnute riječi. Njih je kao puzzle slagao i premetao, gledao da budu dobri susjedi, da čine upečatljive sintagme, od njih radio poseban začin romanu. Premetali smo tako, svak za sebe, niz izrezanih riječi, ispod oka sam bacila pogled na Karakaša dok je promatrao niz ispred sebe. Manje je izgledao kao nekakav suvremeni pisac, više kao kemičar koji destilira… riječi.
Odvezli smo se to poslijepodne do Lubenica, travanjski praznih, dolje se more razbijalo o obalu. Damir je, tako je to zvučalo u tišini praznog sela, pričao naglašeno glasno, dugo, ekstenzivno. Pamtim da sam razmišljala kako su u Karakašu koegzistiraju dvojica – jedan koji govoreći niže rečenice ne zaustavljajući se i drugi koji pišući strogo gleda na svaku riječ, sudi svakom zarezu.
Premda obimom nevelika, "Potop" (izdavač OceanMore) nije knjiga za brzo čitanje, u njoj je, među ostalim, Karakaš poredao najbolje kombinacije brižljivo biranih riječi koje je i izrezivao ne bi li ih uvezivao bolje. Jezik je ovdje bitan koliko i priča, ako ne i više od priče. I da je čitatelju ovo prva Karakaševa knjiga, brzo će shvatiti da autor inzistira na brižljivo građenoj poetičnosti. Poznato je da ne piše ni brzo niti lako. S obzirom na godine iskustva, je li mu iz romana u roman lakše ovako pisati?
Što se u njegovom pisanju i odnosu prema pisanju, ako išta, mijenjalo u posljednjih desetak godina? "Sjećanje šume" objavljeno je 2016. potom su uslijedili "Proslava" (2019.), "Okretište" (2021.) i sad "Potop" …
"Ovaj sam roman pisao na način da zahtijeva od čitatelja sporo čitanje, na neki način primorava ga na sporo čitanje, jer je u tekstu svaka riječ bitna, jer će po meni zbog te svoje sporosti književnost i opstati. Naravno da je i jezik bitan, dinamika i kompozicija su ovdje stalno u igri jezika. A kad pišem, svakom rečenicom tražim jezik, to pripovijedanje, a puno je oko nas smeća, izlozi s knjigama puni su zapadnog smeća, lažnih romana, ja pokušavam pisati fikciju koja nije laž. Uvijek u književnosti pokušavam na neki način slaviti jezik, jer za mene je književnost prije svega jezik, i sve činim kako bih u tome išao naprijed. Kad sam napisao ovaj roman, a dugo sam ga radio, izrezao sam ga u sobi škarama, napravio popriličnu gomilicu od toga papira, onda sam godinama sve to preslagivao, lijepio po zidu sobe, puno se igrao montaže koja je primjerice za Ejzenštejna ne samo tehničko konstruktivni postupak, nego i temeljna estetska kategorija. Naposljetku sam skratio više od pola teksta. U pisanju dajem sve od sebe, zadnji atom kako se ono kaže, sa svojim tekstovima odlazim spavati, tako zaspim i onda se probudim i opet mislim na njih, a kad ih pišem, pokušavam da budu kao precizno i duboko opisivanje snova."
Kako je nastajao "Potop", od čega ga je gradio?
"Ovo je trebao biti moj prvi ili drugi roman, nešto kao Danilu Kišu ‘Mansarda‘, a napisao sam ga tridesetak godina poslije. Ali, sve više vjerujem da ima nešto u onome što je govorio Meša Selimović, da bi svaki pisac trebao imati najprije pedeset godina pa tek onda napisati sve svoje knjige.
Počeo sam ga kucati na pisaćoj mašini još tamo 2018. u samostanu svetog Frane na Cresu, a redovnici su bili sretni kada sam najzad otišao, jer očito više nitko ne voli taj zvuk. Pa sam znao kucati u šumi, djeca bi prolazila i čudila se, nikad nisu vidjela takav stroj. Jako mi je puno pomogao u svemu ovome jer se na njemu misao drugačije strukturira. Roman sam zamislio kao povijesni, psihološki, ratni, ljubavni, gdje se stvari zapetljavaju čak i onda kada su jasne, a ljubavni segment mogao bi se nazvati i kratkim pregledom raspadanja. Bavim se i umjetničkim interesima protagonista pa sam se pri pisanju morao posvetiti i radu tragično stradalog slikara Karla Sirovyja, koji je za života u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata stvarao radove malih dimenzija neobična kolorističkoga sklada te pod utjecajem art décoa i romantične stilizacije slikao kompozicije pretežito simbolično-alegorijskog sadržaja. On i njegova žena Zdenka, pijanistica, ljudi povučeni, voljeli su umjetnost, planinarenje, imali su jednu krajnje tragičnu sudbinu, preživjeli su ustaše, ali nisu komuniste. Jednu njegovu sliku imala je u svojoj sobi Irena Vrkljan, trebali smo se vidjeti da mi i ona malo priča o njemu, ali je nažalost preminula."
U Liku danas rijetko odlazi, glasni su oni koji ga od tamo tjeraju, makar ih je, za vjerovati je, bitno manje negoli onih koji respektiraju Karakašev rad.
I "Potop" je dijelom inspiriran Likom. Koliko dugo Lika može ostati inspiracijom, pogotovo danas kad je Karakašev kontakt s rodnim krajem sveden na sporadične i vrlo diskretne posjete isključivo roditeljima i njihovom selu gdje može "osluškivati kako od šume pripitomljen vjetar svira na žicama dalekovoda"?
"Ah, kad bih pričao što sam zbog svoje književnosti u rodnom kraju prošao, trebale bi mi barem dvije debele knjige. Da skratim, u Brinju nisam bio već godinama, otkako su me onomad napali zbog romana "Proslava", koji nisu ni pročitali, samo su nešto načuli, a vidjet ćemo što će filmski kritičari iz Like reći nakon što se završi snimanje filma na čijem scenariju je pomagao poljski dobitnik Oskara Pawel Pawlikowski. Za neke tamo nisam dovoljno Hrvat, jer svoju djecu učim da vole sve ljude i ne mrze nikoga, iako sam jedan od rijetkih koji sam u ratu toplu studentsku sobicu zamijenio teškim zimama po planinama kao dragovoljac, boreći se na onim prvim čukama sve dok nisu došli plavi šljemovi. Nisam ništa tražio od države, nastavio sam studirati, psihijatar mi je jedino dao malu sobicu samicu u studentskom domu Moša Pijade da nakon rata dođem k sebi i to mi je bio jedini privilegij. Inače, danas je jako teško biti javna osoba, pisac, ili neko drugo zanimanje, prije ako ste imali nešto protiv nekoga, pisali ste pisma čitatelja, danas je svaka šuša u prilici da vas po raznim portalima, forumima vrijeđa, blati, laže, i jedini je način da to ne čitate, ali čitat će vam možda djeca."
Što je njemu Lika danas? Je li to, jezikom romana "Potop" kazano, "oplićao potočić", zasigurno sad nije mjesto gdje "planina zatvara pogled"?
"Ponekad se čovjek pita je li uopće moguće prekinuti veze s mjestom odakle smo potekli. Pa meni teško, jer kao što sam već rekao, Lika je kao topos važan formativni okvir mog rada i identiteta, to što sam iz Like sigurno me odredilo. Ali, nikad me nije vukla želja da se u životu dopadnem i pripadam, ili ne daj bože da se nekome prodam. Volim svoj kraj, volim tu prirodu, volim i te ljude, oni su u biti nevini, ali velika većina njih to nikad neće ni htjeti ni znati razumjeti, tu se ništa ne može promijeniti. Ali, ne može se ni od korita napraviti violina."
Živi isključivo od stvaranja književnosti, što je u Hrvatskoj, ali i u regiji krajnje rijetko. U tome je ustrajan. Kako u Hrvatskoj živi književnik koji nema kolumnu u novinama, ne piše književne kritike, ne radi intervjue s kolegama i drugim umjetnicima, ne predaje na fakultetu, ne radi niti jedan drugi posao, "samo" tvrdoglavo – piše visokokvalitetnu književnost?
"Doista, puno čitam, ali imam i nekakvo iskustvo, mnogi pisci često nemaju životnog iskustva, a ja sam već do tridesete prošao rat, pa sam ležao još kao mlad u bolnici, sav rasturen da su me vezali i davali mi morfij, oženio se, razveo, lutao po svjetskim metropolama bez dinara u džepu, bio u zatvoru, postao otac.
Isto tako smatrao sam da se knjiga može pisati samo onda kad imaš debeli razlog za to, ja ‘‘Okretište‘‘, za koje sam dobio Mešu Selimovića, ne bih nikada napisao da se sve to nije dogodilo. Naime, napadnut sam, teško ranjen, imao sam, kako kaže doktor koji me spasio, u trenutku kad su me doveli dvije litre krvi u stomaku, a kad sam se nekim čudom izvukao, odlučio sam o tome napisati roman, da pokušam slijediti trag Sotone. Imao sam ponuda za predavanja, pričao sa studentima u Bernu, Grazu, volim razgovarati s mladim ljudima, ali pisanje mi je na prvom mjestu. Pisanje traži vrijeme, to je moja religija, moja sudbina koju nastojim što bolje ispuniti. Imam i dosta prijevoda, nedavno sam potpisao ugovor s američkim izdavačem u San Franciscu, pa ću, nadam se, voditi familiju u Ameriku."
U svakom razgovoru gotovo opsesivno citira razne pisce i druge umjetnike. Čita puno. Možda i zato što ga u djetinjstvu na knjige nisu ohrabrivali, dapače zbog čitanja su ga u selu ponekad i kažnjavali.
"Nikad nije bilo potrebnije okrenuti se knjizi, čitati, nego sada u ova površna vremena. Kad hodam Zagrebom, na sve strane vidim ljude pune unutarnje praznine ili, kako volim reći, ljude kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga. Bulje u te svoje mobitele, sudaraju se po gradu s banderama, jer taman gledaju što je o smislu života izjavila Kim Kardashian. Pogubljeni su svi kriteriji. Danas su zvijezde ljudi koji slikaju sebe na mobitel u kukuruzu i imaju zbog toga pola milijuna obožavatelja. A kad smo kod čitanja, sveti Augustin je čuo glas: Uzmi knjigu i čitaj. U čitanju je spas. Ako čitaš, ispunit ćeš prazninu i postati čovjek."