Dubravka Ugrešić preminula je u Amsterdamu, okružena obitelji i prijateljima. Za koji dan trebala je napuniti sedamdeset i četiri godine, rođena je u Kutini 27. ožujka 1949.
U Nizozemskoj je živjela od 1993., otkad je, medijski proganjana, napustila Hrvatsku. Predavala je na nizu uglednih američkih i europskih sveučilišta, jedna je od najprevođenijih autorica s ovih prostora, nagrađivana važnim nagradama, među ostalim 2016. je dobila Neustadt International Prize for Literature, takozvanog američkog Nobela, koju dodjeljuju Sveučilište Oklahoma.
Bila je među finalistima za Man Booker International Prize, godinama je njezino ime spominjano i u kontekstu potencijalnih dobitnika Nobelove nagrade za književnost.
Rizici pripadanja
Od malih se nogu, kako je pisala, nije uklapala u dominantan narativ, još od vremena kad je priželjkivala igrati se s djecom iz susjedstva, a oni su joj se, zamjerajući što je kći majke Bugarke, rugali. Uz "kriva" krvna zrnca, krivo je i to što je kritički preispitivala društvo, otvoreno istupala protiv glasnih nacionalističkih snaga, pozivala na humanističke principe i vrijednosti.
U Hrvatskoj su je 1990-ih javno vrijeđali, na svakojake načine ugrozili, tek kad se po odlasku snažno afirmirala u inozemstvu, postala važno i na uglednim adresama često citirano ime, u doba kad je već u Hrvatskoj prošao rat i utišalo se nacionalističko divljanje, na mala je vrata počela biti primana ponovno "kod kuće", poslije su joj se pak otvarala mnoga, ponekad i udvornički. Nije se osjećala hrvatskom književnicom, nije pristajala na nacionalne, regionalne i ine afilijacije svog stvaralaštva.
Upitana što je s takvom osobnom biografijom i vlastitim autorskim opusom naučila o ljudskoj prirodi i društvenim sistemima jednom je rekla: "Naučila sam jako puno upravo zato što odbijam pripadati. Ne želim da me države, pasoši, okolina, društvo prisiljavaju da budem netko i nešto. Da budem bilo što. Kad je čovjek izdvojen, ima drugačiju percepciju, ima pogled izvana, pa bio taj pogled kriv ili prav - vidite stvari na način na koji većina ljudi ne vidi. To je drugačija optika.
Donosili li ona dobro ili zlo? Je li ona pravilna ili nije? Ne govorim o tome. Ona s godinama, moram reći, postaje i stvar osobnog karaktera.
No, to je moj izbor, nema isprike i nema povratka u neku grupu kojoj bih pripadala.
Ja tako biram i prihvaćam naprosto zato što vidim koji su rizici pripadanja, a koje su ljepote toga da budete ružno pače. Vidim kakva je u tome satisfakcija. Nije to lako, puno je lakše biti uklopljen, dobiješ više razumijevanja, više empatije, nisi usamljen, sve izgladiš i lakše funkcioniraš. Ali, ja nemam problema sa sobom. Što mislim, to kažem, radim ono što hoću. Stojim u svojim vlastitim cipelama i ništa me ne žulja."
Široj javnosti možda i najpoznatiji roman Dubravke Ugrešić "Štefica Cvek u raljama života", prema kojem je Rajko Grlić poslije napravio film, autorica je napisala na pisaćoj mašini, ali na način da je na marginama, tako je prelomljena i knjiga, imala grafičke oznake koje su - pozivale čitatelje da pišu svoje opaske, da umeću svoje kreativne intervencije… Bila je to, danas gledajući, u neku ruku anticipacija onoga što je sa sobom poslije donio internet, bio je to, među ostalim, poziv na svojevrsnu diskusiju, provokacija na razgovor.
Protiv komercijalizacije
U brojnim publicističkim tekstovima kasnije je često pisala o sveopćoj komercijalizaciji kojoj ne izmiče ni kultura, takozvani kulturni proizvodi.
"Živimo u takozvanoj ekstremnoj sadašnjosti, nitko nema povijesni osjećaj, nema znanje, nema starije reference. Jer, što nam radi industrija?
Industrija briše povijest, briše ranije iskustvo, pamćenje, sjećanja."