U lipnju 1999., nakon što je dovršio prvi nacrt za From a Buick 8, Stephen King se opet posvetio rukopisu koji je započeo godinu i pol ranije pod naslovom On Writing. Budući da nakon pet-šest mjeseci rada nije bio siguran kako nastaviti s projektom i treba li uopće nastaviti, ostavio ga je da miruje, a dovršio je samo odjeljak »C. V.«
Kad je 17. lipnja 1999. ponovno pročitao ulomak i zaključio da mu se sviđa, sastavio je popis pitanja o pisanju kojima se želio pozabaviti u tom rukopisu. Sljedećeg je dana napisao prve četiri stranice odjeljka On Writing. Dana 19. lipnja otišao je na dugu i sporu vožnju seoskim cestama od Mainea do Portlanda kako bi ostavio sina Owena u zračnoj luci. Ostatak obitelji namjeravao je te večeri otići u New Hampshire u kino, no King je nakon povratka imao dovoljno vremena da prilegne i zatim po običaju ode na popodnevnu šetnju od šest kilometara. Njegova ruta: »Gotovo pet kilometara po neasfaltiranim cestama koje vijugaju kroz šumu i kilometar i pol po cesti 5, što je dvosmjerna glavna cesta između Bethela i Fryeburga.«
Kao i obično, King je tijekom šetnje čitao. Na redu je bila knjiga The House Bentleyja Littlea. Međutim, kada je stigao do jednog kratkog i strmog brijega s lošom vidljivošću, prestao je čitati kako bi pogledao na cestu. Jasno se sjeća što se zatim dogodilo: »Prešao sam tri četvrtine puta uzbrdo kad se na vrhu brijega pojavio Bryan Smith, vlasnik i vozač kombija marke Dodge. Nije bio na cesti; bio je na rubu. Na mojem rubu. Imao sam možda tri četvrtine sekunde da to primijetim.«
U stražnjem dijelu kombija Bryan Smith držao je hladnjak, a njegov je rotvajler Bullet počeo njuškati ne bi li se domogao sirovog mesa. Smith je okrenuo leđa cesti da izgrdi psa. Kombi je skrenuo na rub, ravno na Kinga, koji se u zadnji čas stigao malo okrenuti – taj mu je nagonski pokret vjerojatno spasio život.
Naočale na sjedištu
Snaga udarca možda se najbolje vidi po tome što su Kingove naočale završile na prednjem sjedalu Smithova kombija. King je mnogo puta čuo kako se stvarni događaji opisuju kao nešto iz njegovih romana, a tada je iskusio nešto slično kad se Smith vratio da vidi koliko ga je teško ozlijedio. Poslije je napisao: »I padne mi na pamet: zamalo me je ubio lik iz jednog od mojih romana. To je gotovo smiješno.«
King je pretrpio teške ozljede. Dok su ga vozili u bolnicu, jedno mu je plućno krilo kolabiralo, pa su mu stavili prsni dren. Jedna se noga toliko teško prelomila ispod koljena da je liječnik opisao kosti kao »špekule u čarapi«. Koljeno mu se rascijepilo po sredini, a kuk mu se slomio na dva mjesta. Kralježnica mu je bila oštećena na osam mjesta, i slomio je četiri rebra. Koža iznad ključne kosti bila mu je oguljena do mesa, a trebalo je 20-30 šavova da mu se zatvori porezotina na glavi.
Nakon tjedan dana kompliciranih postupaka da mu se umetnu šipke u nogu, konačno je uspio ustati iz kreveta. Međutim, njegove su muke tek počele. Kingu je kao bivšem ovisniku bilo teško odoljeti snažnim lijekovima protiv bolova. Više od jednog desetljeća nije uzimao drogu. Poslije je govorio: »Liječnik mi je rekao da procijenim svoju bol na ljestvici od jedan do deset, a ja sam rekao jedanaest. Ponudio mi je Oxycon, revolucionarni lijek protiv bolova s dugim djelovanjem. Pa sam uzimao te tablete sve dok mi više nisu trebale. Onda sam ih uzimao i dalje jer je bol nešto subjektivno. Ovisnički dio mojeg mozga počeo je izmišljati bol samo da dobije te lijekove, da dobije još droge. Morao sam se skinuti s lijeka kao što se narkoman skida s heroina. To je trajalo dva tjedna. Dva tjedna nisam spavao. Noge su mi se trzale same od sebe – zato se to zove ‘kicking the habit‘: doslovno se ritate. Bilo je grozno.«
Dva tjedna nakon nesreće prvi je put sjeo u invalidska kolica. Tjedan dana nakon toga vratio se kući i krenuo sa svakodnevnim rehabilitacijskim programom kako bi obnovio snagu i pokretljivost smrskane noge. U kolovozu je išao na operaciju da mu izvade šipke koje su mu stršile iz bedra.
Vijest o Kingovoj nesreći proširila se brzo. Ljudi su uglavnom suosjećali, ali kako je bio zvijezda, dohvatili su ga voditelji popularnih večernjih emisija. Zbijali su šale o tome koliko je knjiga napisao dok je bio u bolnici, no Kingu te šale nisu bile nimalo duhovite. Iskreno se brinuo da možda više nikad neće moći pisati – da će mu kroničan bol do kraja života gušiti sve stvaralačke ambicije. »Ali bez razmišljanja sam zabilježio svoj doživljaj nesreće, a prošlo je možda tri dana otkad sam se probudio iz anestezije. Taj je zapis bio vrlo cjelovit. A nitko ga nije tražio od mene. Zapisao sam ga jer sam htio staviti na papir ono čega sam se sjećao. Krenuo sam pisati čim sam bio u stanju držati olovku.« Taj će mu zapis dobro doći poslije jer je King u scenariju epizode serije Kingdom Hospital mučno i detaljno prikazao nesreću poput njegove, zajedno s kombijem, vozačem na drogama i rotvajlerima. King je imao više razloga da ne piše. Morao je koristiti hodalicu i nije bio u stanju dugo sjediti. No kad je ipak odlučio opet raditi, supruga ga je odmah podržala te je provela dio popodneva uređujući privremenu radnu sobu (»malo gnijezdo«). »Tabitha Spruce iz Oldtowna u Maineu zna kada previše radim, ali zna i da me posao ponekad spašava«, napisao je King u memoarima On Writing.
Dvije faze karijere
Pisanje je oduvijek bilo jedina konstanta u Kingovu životu, a tijekom te osobne krize bilo mu je najbolji lijek za bolove. Rekao je da mu je bilo »jako teško pisati četrdeset i pet minuta dnevno, no bilo je ključno da opet radim jer se led mora nekako probiti. Moraš reći: ‘To mi je posao.‘ Ili ću i dalje raditi ili neću. Kažeš: ‘Ako mogu ovo, možda mogu i hodati. Ako mogu hodati, možda mogu i dalje imati nekakav društveni život.‘ Posao mi se činio kao logična početna točka.«
Bilo bi banalno reći da se Kingova karijera može podijeliti na dvije faze – »prije nesreće« i »poslije nesreće« (King i njegova žena nazivaju život nakon nesreće »bonus-rundom«) – no ta je nesreća prožela velik dio njegova rada u narednim godinama. Detaljno je pisao o njoj kad se vratio memoarima On Writing. Postala je dio njegove osobnosti, nova stavka u njegovu životopisu.
Kada je 2001. nastavio serijal Kula tmine, ta je nesreća postala ključan dio radnje. To što je preživio – i to što je zamalo umro, a da nije dovršio svoje najveće djelo – postalo je svojevrsna Kula tmine. Duma Key također sadržava lik koji se oporavlja od teške nesreće.
Mnogi govore da istinska umjetnost proizlazi iz nesreće i patnje. Bilo to istina ili ne, Kingove je muze svakako obilježila trauma koju je proživio 1999. – i bol koji trpi od tada.
* * *
Kingova je nesreća bez ikakve sumnje duboko utjecala na njegov život – i osobno i profesionalno. Iako se uvelike oporavio, i dalje je trpio posljedice, od kojih su neke bile opasne po život.
U njegovim romanima i pričama počeli su se redovito pojavljivati likovi koji su pretrpjeli teške tjelesne ozljede, a njegovo često pisanje o bolu – koji je u jednoj priči nazvao malim zelenim bogom agonije – mnogo govori o njegovim patnjama tijekom tog desetljeća i poslije.
Međutim, rukopise koje je napisao za Scribner dočekale su mnogo povoljnije kritike nego njegove ranije romane, a književni je establishment prevrednovao Kingov dotadašnji opus.
Ponajprije njegove memoare o pisanju koje često hvale čak i oni koji rijetko čitaju njegove romane – duboko osobnu knjigu o umjetnosti pisanja.
* * *
King je počeo pisati On Writing krajem 1997. (naslov rukopisa u nastajanju bio je On Fiction), no nakon nekoliko mjeseci prekinuo je jer nije bio siguran kako će rukopis završiti. Više od godinu dana poslije, sredinom 1999., odlučio je to ljeto »završiti taj prokleti rukopis o pisanju«. Nesreća mu je poremetila planove, no krajem srpnja, kad je odlučio da je vrijeme da ponovno počne pisati, izabrao je On Writing kao svoj prvi projekt.
Na pisanje tog memoarskog rukopisa nadahnuo ga je razgovor s Amy Tan dok je bio na turneji s Rock Bottom Remainders. »Nitko nikad ne pita za jezik«, odgovorila je Tan na Kingov upit o tome kakva joj pitanja nitko ne postavlja na javnim tribinama. To pitaju »ozbiljne« pisce, ali ne i autore popularnih romana, iako je i njima, kako kaže King, »stalo do jezika na naš skroman način, a silno nam je stalo do umjetnosti i umijeća pričanja priča na papiru«.
King u memoarima razotkriva svoj život više nego ikad prije. Govori o svojoj nekadašnjoj ovisnosti o alkoholu i drogi: kada je počela, kako se razvijala, i kako je na kraju bio prisiljen suočiti se s problemom. Također iskreno govori o vrlinama i manama mnogih svojih i romana i priča.
U poglavljima o pisanju King govori o svojim spisateljskim alatima i svojim tabuima. Naglašava važnost čitanja za svakoga tko želi biti pisac i preporučuje da se izabere neka soba s vratima koja je pisac spreman zatvoriti dok radi. Navodi primjere dobrog i lošeg pisanja, koje ponekad preuzima iz vlastitih djela, a ponekad od pisaca kao što su Elmore Leonard i John Katzenbach. Opisuje i svoj pristup istraživanju materijala. Sve je u kulisama, kaže. »Tražim samo dašak vjerodostojnosti, poput one prstoveti začina koju dodate u jako dobar umak za špagete da ga stvarno dovršite.«
Pred kraj memoara King se dotiče teme svoje nesreće. U cijelome rukopisu, ali najviše u tom poglavlju, King odaje počast supruzi Tabithi. Ona je Kingova »idealna čitateljica«, osoba za koju piše sve što piše, koju želi nasmijati ili rasplakati svojim pisanjem. Tu prosijava njegova ljubav i divljenje prema njoj, od davnog udvaranja (dirljiva scena u kojoj on sjedi pred njezinim nogama dok ona čita svoju poeziju na radionici, a on drži ruku na njezinu listu), pa sve do toga kako je pokrenula obitelj da suoči Kinga s njegovom ovisnošću i kako ga je podupirala i poticala dok se oporavljao od nesreće.
Na kraj je dodao popis od gotovo stotinu romana koje smatra onim najboljim što je pročitao u zadnjih nekoliko godina. »Mnogi od njih mogli bi vam razotkriti nove načine rada. U najmanju ruku će vas zabaviti«, zaključuje. q