Nebojša Lujanović je, koliko znam, jedini ovdašnji pisac maratonac. Maraton usiše čovjeka, formatira mu pogled, obilježi mjesece prije utrke, snažno se utisne u trkača, odredi na razne načine i sve ono što maratonac ima izvan maratona - posao, obitelj, prijatelje; sve interakcije i planove, jer maraton postane snažan, bitan dio identiteta. Kad maraton trčiš petnaest godina, kao što je slučaj s Lujanovićem, maratonski treninzi i samokontrola su dio života, nisu tek eksces, rezultat kakve krize, dosade. Zato, nije osobito iznenadilo kad je u zadnje vrijeme hiperproduktivni Lujanović napisao i roman “Maratonac”.
Kolikogod bi predvidljivo bilo, teško mi je ono što je Lujanović napisao uspoređivati s onim što je o maratonu napisao Murakami. Jer, čitajući “O čemu govorim kad govorim o trčanju” nikad nisam dotrajala do zadnje stranice, možda iz nesvjesna otpora, jer meni, trkačici, više puta su je poklanjali, podrazumijevalo se da to moram pročitati. Umjesto s “O čemu govorim kad govorim o trčanju” lakše mi je Lujanovića usporediti s “O čemu govorimo dok govorimo o ljubavi”. Jer, i u Lujanovića je, kao i u Carvera, dugih veza (s maratonom), (na trkačkoj stazi) likova kojima empatično prašta ono ljudsko nesavršenstvo što vrišti iz njih, ono što im živote i korake na utrci opterećuje, ponekad i karikira, a naposljetku im možda baš to dade snage da istrče put do cilja. Da traju u tom dugoprugaškom odnosu.
“Maratonac” nije priručnik o trčanju, možda će nekoga, doduše, i motivirati da trči, makar unutra neće naći sustavnih savjeta o treninzima… Lujanoviću je maraton ne samo dugoročna priprema za trčanje utrke, već metafora života. Treninge za tih 42 kilometra dugačku utrku uspoređuje s pisanjem, radom na knjizi. U “Maratoncu” autobiografski pripovijeda o životu, do dobro odrađene dugoprugaške utrke stiže se ne samo snažnih nogu, treba i jaka glava. U maratonu, baš kao i u pisanju knjige, put je težak i spor. Knjiga njezina autora veseli, baš kao što i medalja trkača raduje, samo onaj dan kad mu svježa iz tiskare, s mirisom novog papira stigne u ruke; jer i medalja trkača jako raduje samo onaj dan kad mu je na cilju okače oko vrata. Zar zadovoljstva objavljenom knjigom i istrčanim maratonom doista traju tako kratko kao što pisac i trkač piše u “Maratoncu”?
“I prolazak kroz cilj i objava knjige uzrokuju zadovoljstvo od nekoliko trenutaka. Nakon njih, doista se ništa ne mijenja oko nas niti u odnosu s ljudima prema nama. Jedna od mladenačkih, barem mojih, zabluda jest da će se objavljenom knjigom sve promijeniti. A već krajem dana, nakon što sam primio iz tiska svježi primjerak knjige, život se vraća u svoju kolotečinu. Trkači i pisci prosipaju kao pijanci godine i mjesece truda za tih par sekundi zadovoljstva. Ima nešto privlačno u toj vrsti nekakvog plemenitog rasipništva. U očima drugih ljudi izgleda vjerojatno kao simpatična verzija dobroćudnog ludila.”
Maratone trči petnaestak godina, prije toga je trenirao veslanje. U maratonskom nizu preskočio je samo dvije godine, one kad su mu se rađala djeca. “Mogao sam odrađivati minimum treninga, ali nisam imao snage za maratone, onako neispavan. I nije to neki velik broj maratona; petnaestak ukupno, gotovo dva godišnje. Jer, to je sada opet jedna naopaka osobina, ne idem na trku ako nisam siguran da mogu probiti prethodni rezultat. Dati sve od sebe. Kako u trčanju, tako i u pisanju. Nema polovičnih rezultata. Ako to nije knjiga koja probija granice, kao i utrka, onda je niti ne započinjem.” Što najteže pada za pisanja romana, što je najveća muka za pripremanja maratona?
“Najteže pada dugoročnost rada bez izvjesnog rezultata. I roman i maraton traže godine odricanja, za ono spomenuto kratkoročno zadovoljstvo. I taj daleki put obilježen je na početku nečime što je slično uranjanju, a na kraju izranjanju. Taj uron je potonuće u neko polupostojanje. Ne postojimo u punom obliku, na površinskoj razini. Nema nas potpuno u komunikaciji s drugima, u svakodnevnim užicima, u društvenom životu. Ali, ima u nekom drugačijem bivanju koje se ne vidi. I ono je dozlaboga naporno. Prije odluka o početku rada na knjizi ili pripremi maratona, skupljam volju i snagu kao duboke uzdahe prije urona. Ali je zato izranjanje na kraju prekrasan osjećaj. Kratak, ali prekrasan.”
Kad bi pisao pjesme, svoje bi maratone opjevao kao blues za radničku klasu, u Dylanovu stilu. Sumoran, spor ritam, koji tek nakon puno kilometara, kad se tijelo probudi iz tromosti, postane lakši, prirodniji. Duhoviti su opisi drugova maratonaca, tih ljudi koje svaki maratonac skupi i upozna za maratonskih treninga i odlazaka na utrke. “Među maratoncima ima svakakvih fela, samo nema naivnih romantičara”, kaže na jednome mjestu.
Upitan da objasni taj manjak naivnih romantičara na maratonskoj stazi, pisac kaže: “Ta rečenica zahtijeva kontekst mjesta u romanu gdje se pojavljuje. Tamo se pod romantikom podrazumijeva kratkoročna zanesenost, površnost, oduševljenost vizualnim (recimo, pejzažom za vrijeme trčanja). Naivnost u smislu optimizma, sve se može kad se hoće, dovoljno je samo jako poželjeti… Isti taj površni stav vidim i u ljudima koji su zaneseni idejom svog prvog maratona, kao i kod onih koji sanjaju o svojoj prvoj knjizi. Oni su odlučili ne vidjeti trud, rad, napor, ulaganje. Pa onda dolazi sudar sa stvarnošću kada se nađu na pola puta. Nije cool pričati na radionici kreativnog pisanja da je tekst rezultat mukotrpne borbe sa sobom i svojim sumnjama, beskrajno preispitivanje i prepravljanje. Oni misle da se knjiga sastoji od dvije, tri dobre navale inspiracije. Kao i da se priprema za maraton sastoji od par trenutaka znojenja u vrijeme dokolice. Što kada nemate vremena, nagriza vas viroza, imate rokove ili dijete vam ima upalu uha? A raspored treninga pred vama…”
Lujanović je rođen u Novom Travniku, živi u Splitu. Nanizao je maratona koje je spremio trčeći splitskim Marjanom… U “Maratoncu”, među ostalim, pripovijeda i o razlikama tih dvaju mentaliteta. Dalmatinski je, kaže, mentalitet uživanja. Bosanski pak drži da je život križ, podrazumijeva trpljenje. Dalmatinci ponešto život vide kao teatar i komediju, Bosanci na njega prije gledaju kao na muku. Što je najbitnije čemu ga je naučio maraton?
“Moj je put bio maratonski, ne samo na stazi. Karma, što li, ali sve što sam postigao, morao sam okolnim putem. Recimo, da nisam trčao maraton, puno tih stvari ne bih dogurao do kraja. Odustati od nekih ideja, projekata, znanstvenih ambicija, bilo mi je kao stati pet, šest kilometara od cilja i reći - ja ne mogu dalje. To jednostavno nije dolazilo u obzir. U trci i izvan nje. Maraton me naučio tom sagledavanju na duge staze i upornosti. Oni koji su radili sa mnom bilo koji projekt u kulturi znaju da sam kao pitbul; zagrizem i ne puštam. Nije to uvijek popularna osobina.”
Maratonac u “Maratoncu” spominje nepravilan rad srca, aritmiju. “To s aritmijom u romanu je autobiografski element, ali i relikt prošlosti; ostavio sam to iza sebe dolaskom puberteta. Iako sam strah od toga, te nekakve tjelesne krhkosti, osjećao dugo nakon toga. Meni je to u romanu, na stranu s autobiografskim, poslužilo kao metafora prepreke najteže vrste. Nekakvog oblika izopćenosti i obilježenosti u isto vrijeme. Dodatni kamen oko vrata dodan na startnoj poziciji. Ulaziti u arenu sporta sa srčanom manom je, kao, recimo, hipotetski, ulaziti u kulturu ili znanost bez protekcije, klana i s ideološki nepovoljnom oznakom. Recimo. Tu je potreban dvostruki trud u odnosu na one s kojima ste startali.”
Na dugoprugaškim utrkama slavi se zajedništvo, među rekreativcima visoko se broji koliko si na stazi bodrio druge, nikako ne samo koliko si brzo nosio sama sebe. Lujanović je istrčao relativno puno maratona, pamti li neku gestu među trkačima koja ga se naročito dojmila? “Svaki maraton je pun takvih gesta jer je to jedini sport u kojem nema nikakve međusobne kompeticije. Sasvim je normalno da, recimo, na trci jedan trkač viče na drugog koji je odlučio stati na trideset petom kilometru, kako bi ga motivirao na nastavi. Ili da dodaje vodu nekome tko jedva diše. Ili se veseli suputniku s treninga što je probio svoj PB. Ali, ako pričamo o dojmljivosti, jedna scena me uvijek dirne. Ima starijih trkača koji više ne mogu, pa krate stazu. I svi znamo da krate. I svi slušamo kako se hvale svojim rezultatom. I nitko im ne kaže ništa. Svi ćemo jednom biti na njihovu mjestu; ljudi koji se teško mire sa svojim ograničenjima. Eto, to.”
Šest je svjetskih, velikih maratona, od Tokija preko Berlina, Londona, Pariza, do New Yorka i Bostona, čine The Abbott World Marathon Majors, svjetsko natjecanje za maratonce, u kojem ima mjesta i za rekreativce. Svaki rekreativac ima neki maraton o kojem sanja, nebitno je li to onaj u susjednom gradu ili na drugom kontinentu. Ipak, Lujanović je ambiciozan. Na pitanje gdje bi volio trčati, kaže: “Svakom trkaču je san Boston ili New York. Ali, nakon toga, svi ti velegradski maratoni počinju sličiti toliko da u glavi više čovjek ne može razlučiti kako je koji izgledao. Osim ta dva, koja su standardni cilj svakog maratonca, mene privlače oni u ekstremnijim uvjetima. Pustinjski u Jordanu, ili maraton po snijegu u najsjevernijem maratonskom gradu, Svalbardu, iznad Norveške. Nije problem to spremiti u dvije godine jakih treninga, problem je to platiti. To je ustvari jako skup hobi. Do kraja života, barem jedan od navedenih, i bit ću zadovoljan.”
Naposljetku - zašto uopće trči? “Cijeli je to splet motiva, teško je izdvojiti jedan. I taj roman je pokušaj da ga razmrsim, i opet nisam na čisto. Kada bi netko od maratonaca napravio neku ludost, recimo, jedne nedjelje odradio 35 km uzbrdo prema Mosoru po kiši, a drugi ga pitali ‘Zašto?’, on bi odgovorio ‘A zašto ne?’. Zašto ne trčanje? Šalu na stranu, jedna posebna vrsta karaktera je potrebna za to. A i neka mračna strana iz koje će trkač vući motivaciju onda kada baš zagusti; nešto ga mora goniti. Ja sam siguran da bih proteklo desetljeće bez maratona poludio. Neka vrsta ludila jest u pitanju; među trkačima postoji samo jedna vrsta respekta, prema onima koji su stvarno ludi. Ja se njihovu ludilu klanjam jer im nisam niti blizu.”
2020. mu, trkački govoreći, nije bila loša. Kilometara je skupio, a oni su bitniji od utrka. “Paradoks je da sam, zbog povoljne obiteljske situacije, djece koja spavaju konačno, 2020. odradio najviše kilometara, držeći ih cijelo vrijeme na nekom minimumu od 70-80 kilometara tjedno, čekajući neki maraton kada bi onda, četiri mjeseca prije, trebalo taj prosjek dići za trideset posto. Forma se tempira, nemoguće je cijele godine držati njezin vrhunac. A eto, taj maraton nikad nije došao, zbog pandemije je sve otkazano. Dodatni paradoks: u takvoj godini mi izađe roman o maratonu. Na kraju, nema veze, trčanje je način života. To je i neka vrsta ovisnosti; više nije teško trčati, nego je teško izdržati dane u kojima smo ponekad spriječeni da trčimo.”
Lanjske je jeseni, nešto prije “Maratonca”, Lujanović koji je na Andriću doktorirao, objavio “U rovovima interpretacija”, knjigu u kojoj se bavi strategijama onih koji manipuliraju Andrićevim književnim opusom. Pogubno je kako političari, često i akademici, iščitavaju Andrića, instrumentaliziraju ga, interpretiraju u toksičnom i banalnom nacionalističkom ključu. U njegovim likovima, među ostalim, traže “dokaz” da je mrzio muslimane. Je li to nelegitimno čitanje po političkom i ideološkom zadatku, češće prisutno upravo u postmoderni, u doba kad se svi kanoni rastaču?
“Nelegitimno čitanje, kao model čitanja, a onda i hajka kao žanr, i kao društveni fenomen, koji nastaje kada se nelegitimno čitanje upregne u neku vrstu društvene akcije, odraz su suvremene kulture. I tu mislim da moja teza o tom modelu i o hajci kao reprezentativnom žanru današnje kulture - drži vodu. Knjiga je vani već tri mjeseca, volio bih da me netko razuvjeri kontraargumentima. Mi živimo kulturu umnažanja, kopiranja, površnosti, jednostavnih kratkih efekata, prevlasti sinkronije nad dijakronijom, diktata aktualnosti i efektnosti, kulturi spektakla… Hajka je sve to: ona je površna, kratkotrajna, umnaža se ponavljanjem uz varijacije, ima obrise spektakla. Njom se ništa sustavno ne preispituje niti dubinski problematizira. Kao niti nelegitimnim čitanjem.
Oni nemaju te ambicije, njihova se ambicija zaustavlja na izazivanju, opet kratkotrajnog, emocionalnog efekta. I na kraju, ono najgore, takvo čitanje na kraju može fingirati i znanstveni diskurs; maskirati se da izgleda kao ozbiljan znanstveni tekst. Pa sam zato u tekst umetnuo poglavlje koje nalikuje znanstvenoj parodiji u kojem sam karikirao cijeli slučaj. I on je svejedno frapantno sličio dotičnim manipulacijama iza kojih stoje sveučilišni profesori. Ti parodijski oblici ustvari danas dominiraju u znanosti.” Koje bi velike svjetske pisce po toj sudbini čestog nelegitimnog iščitavanja mogao usporediti s Andrićem ili s kime bismo po tome mogli usporediti Andrića?
“Doista ni s kim. Svi ti slučajevi oko Andrića, pa i navedene manipulacije, nastaju zato što se, kao prvo, radi o autoru s višestrukim identitetom kojeg je teško ukalupiti, i kao drugo, jer se nalazimo u kulturama koje su svoj proces rekonstrukcije temeljile na homogenosti i isključivosti. U svemu tome Andrić je poslužio kao kolateralna žrtva za bildanje etničkih i nacionalnih mišića. I to je ono što me motiviralo za proučavanje i pisanje navedene studije. Tim manipulatorima nije bio cilj novo čitanje Andrića niti bilo što u sferi umjetnosti, nego vrlo opipljivi materijalni interesi. Oni profitiraju od pažnje nas čitatelja kojima je važnije porijeklo autora od njegove umjetnosti. Zato se ne mogu sjetiti nekog drugog primjera. Bi li utjecalo na vaš doživljaj ‘Šale’ ili ‘Nepodnošljive lakoće postojanja’ saznanje da se Kundera više osjeća Francuzom nego Čehom? Biste li te knjige čitali zbog toga drugačije? Ne. Samo Andrićeve.”
Apsurdno je da književnost u zemljama gdje se vrlo malo čita postaje moćno oružje. Je li to zato što se malo čita, pa ljudi lakše povjeruju iskrivljenim interpretacijama? “Upravo zato što se ne čita moguće je podvaliti svakakve manipulacije. Nismo ovdje u funkciji policajca da propisujemo kako treba čitati, da ne bude zabune. Književni tekst pruža širok spektar tumačenja. Nismo ograničeni jednim značenjem, ali ne možemo niti upisivati što hoćemo. Gdje je granica te kružnice? Kada za svoje interpretacije ne možemo pronaći argumente u tekstu, uvažavajući njegovu autonomiju i cjelovitost, onda smo izvan kružnice. Proizlazi iz toga, morali bismo čitati, i to detaljno, i to cijeli tekst. Upravo je to ono što ne čine svi oni koji su na mreži sudjelovali u hajkama na Andrića, Jergovića, Nikolaidisa, Basaru… I u tome je, čini mi se, razlog zbog čega je književnost razorno oružje u kulturama u kojima se slabije čita. Recimo, tezu o Andrićevoj mržnji prema Bošnjacima je teško podvaliti ljudima koji su zaista čitali Andrićeve tekstove. Zato ovakvim ‘elitama’ kultura nečitanja i odgovara.”