VELIKA OBLJETNICA

TAJNA POVIJEST 'STO GODINA SAMOĆE' Prije pedeset godina objavljen je kultni roman Gabriela Garcíje Márqueza

 Getty Images

Pedeset je godina prošlo od kad je koncem proljeća 1967. argentinska Sudamericana Press, u to doba vodeći izdavač suvremene latinoameričke literature, u Buenos Airesu objavio “Sto godina samoće”, roman tada slabo znanog kolumbijskog autora.

Gabriel García Márquez bojao se, šaljući rukopis nakladniku, da će i ta knjiga umrijeti čim bude štampana... jer sve što je ranije napisao prodano je, skupno - u manje od 2500 primjeraka.

Jedan od urednika Sudamericana Pressa, u potrazi za novim talentima u ono antologijski potentno doba latinoameričke literature, nazvao je tako i Garcíju Márqueza. Novinar i pisac kojeg će svijet uskoro intimistički znati i pod nadimkom Gabo, entuzijastično mu je tad ispričao da radi na romanu, “dugom i kompleksnom, u koji sam utkao neke od mojih ponajboljih iluzija”.

No, nije minulo dugo od tog razgovora, a autora je počela gristi tjeskoba, sumnjao je da to što piše ima vrijednost; malodušan, bliskom prijatelju povjerava da je “jako uplašen”. Toliko se bojao da je, moguće preplavljen brigama oko romana, imao problema s aritmijom, pa se, pokazalo se krivo, pobojao da ima ozbiljnijih smetnji sa srcem.

Svijet djetinjstva

U srpnju 1966., netom što je završio “Sto godina samoće”, García Márquez piše prijatelju: “Moj je problem što se, nakon toliko godina koje sam proveo radeći kao životinja, osjećam slabo, nemam jasnu viziju...” Zadnja četiri mjeseca, spominje, ima dojam da će ga taj roman “odvesti u avanturu koja može biti sreća ili katastrofa”.

U toj je priči o Buendíama i razgranatoj čudnovatoj familiji u mitskom Macondu gradio fikciju od i oko svijeta vlastita djetinjstva koje je, sve do osme godine života, proveo s roditeljima njegove majke u Aracataci, karipskom dijelu Kolumbije. Sjećanja na tu veliku kuću, osebujnu i jaku baku, od koje je, bit’ će, i Úrsula Iguarán baštinila ponešto, sjećanja na rođake, podnevnu siestu, neobičnu obiteljsku dinamiku o kojoj detaljno piše u autobiografiji “Živjeti da bi se pripovijedalo” obilježila su ga, pokazala se bitnom potkom i za njegov književni uspjeh, reminiscencama toga protkan je “Sto godina samoće”, makar će ga ujak Esteban, kopajući po obiteljskim frustracijama što su se generacijama prenosile genima, ponekad ljutito prozivati rečenicama poput one “Ne razumijem kako si mogao postati piscem s tako lošim pamćenjem.”

“Sto godina samoće“ napisao je u nešto više od godinu dana, ali ta je priča o Joséu Arcadiju Buendíji, Úrsuli Iguarán, njihovim potomcima i ostalim namjernicima u Macondo u njemu čučala i potiho dozrijevala godinama. Krenuo je pisati, kasnije će pričati, kad je već jasno mogao vidjeti čovjeka koji stojeći pred streljačkim vodom u času vidi cijeli svoj život, od trenutka kad ga je otac odveo da upozna led. “Toliko je to sazrelo u meni da sam mogao daktilografu izdiktirati prvo poglavlje, riječ po riječ.”

Latinoamerički bum

Sjeo je i fokusirano pisao, ponešto nalik na njegova opsjednuta pukovnika Aureliana Buendíju koji se od svijeta odijelio provodeći dane u radionici, taleći novčiće od kojih izrađuje ribice.

García Márquez taj je roman pisao, kasnije je često spominjao - opsesivno. Pozivao je katkad prijatelje da naglas čitaju napisano. Dok je on bio izgubljen u Macondu, supruga Mercedes starala se o obitelji, svako malo u zalagaonicu odnoseći neki komad iz kuće, ne bi li platila račune. Na kraju su ostali bez nakita, telefona, radija, frižidera..., opisuje Gerald Martin u poznatoj biografiji što ju je napisao o Gabrielu Garcíji Márquezu. Konačno završen roman odnijeli su skupa, supruga i autor, u poštu, poslati ga izdavaču u Buenos Aires. Ispostavilo se da nisu imali 82 pesosa, koliko je stajala poštarina. Poslali su prvi dio, a ostatak nakon što su otišli u zalagaonicu, prodati još ponešto od maločega što je preostalo u stanu. Pišući o Buendíama, García Márquez popušio je 30.000 cigareta i založio 10.000 dolara. Iscrpljena, Mercedes ga je, kad su konačno poslali poštu za Argentinu, upitala: “I, što ako je, nakon svega, to loš roman?”

Nije mu bitnije pomoglo ni to što su već u to doba, preciznije godinu dana prije, knjige koje je ranije objavio pubudile interes poznate španjolske agentice Carmen Balcells, koja je, oduševljena onim što je čitala, doputovala u Mexico City naći se s autorom. Nakon što su dan i noć obilazili grad i restorane, družeći se s lokalnim umjetnicima, Balcells je piscu ponudila nacrt ugovora da ga zastupa diljem svijeta sljedećih 150 ili 120 godina. Kako god, bila je to, tvrdila je kasnije Balcells, tek šala. No, sasvim ozbiljan bio je ugovor s američkim Harper & Row, kojem je Balcells prodala Garcíju Márqueza. Prva četiri autorova naslova prodana su za samo 1.000 dolara, a ugovor je osigurao i izdavaču da prvi dade ponudu za sljedeće autorovo djelo. „Ovaj je ugovor sranje!“, procijedio je pisac. I potpisao ga.

U to je doba tržišni uspjeh knjige u Latinskoj Americi više-manje značio prodaju prvog izdanja štampana obično u oko 8000 primjeraka, za tržište od 250 milijuna ljudi. García Márquez daleko da se tome mogao nadati. A dobra regionalna prodaja, onima kojima se posrećilo, pobudila bi interes kojeg španjolskog izdavača, taj međunarodni uspjeh značio je potom prijevode na engleski, francuski, njemački i talijanski.

Slučaj je htio da je Sudamericana objavila “Sto godina samoće” u trenutku kad je tzv. latinoamerički bum dosegao vrhunac, i u popularnosti kod čitatelja i u književnom utjecaju. Gotovo slijep Borges u ono doba putuje svijetom kao zvijezda, sve su čitaniji i prevođeniji José Donoso, Vargas Llosa, Cortázar, Fuentes... Te, 1967. u Švedskoj su Nobela za književnost dali Miguelu Ángelu Asturiasu.

Odmah po objavljivanju “Sto godina samoće” doživljava veliki uspjeh na španjolskom govornom području, odjeknuo je onako kako ni izdavač niti autor nisu očekivali. Tri godine nakon objavljivanja originala roman je preveden na engleski. O njemu su ubrzo počeli pisati znanstvene studije, tiskati časopise s esejima posvećenima romanu. Objavljen na 44 jezika, do danas je to, izuzev Don Quijotea, najprevođeniji naslov napisan na španjolskom. Prodan je u više od 40 milijuna primjeraka; imao je golemi utjecaj na literaturu sljedećih tri desetljeća.

Nesuđeni film

Prije deset godina, u čast 40. obljetnice objavljivanja epske sage o Buendíama, Španjolska kraljevska akademija objavila je specijalno, obljetničko izdanje. Ne bi li bile ispravljene pogreške tiskane u prvom izdanju, Akademija je zamolila autora da još jedanput uredi tekst, da dobiju verziju moguće bližu onoj koja je bila García Márquezova prvotna intencija. Unio je 61 promjenu, većina kojih se zapravo odnosila na pogreške u pisanju nekih riječi. No, napravio je i nekoliko izmjena kojima naglašava geografsku izolaciju Maconda.

“Sto godina samoće”, kritičari tvrde, više je no iti jedan drugi naslov od Drugog svjetskog rata naovamo inspiriralo autore širom svijeta. Otisak Garcíje Márqueza, i magičnog realizma općenito, vidljiv je u literaturi globalno - od “Djece ponoći” Salmana Rushdiea do romana Toni Morrison i pisanja Junota Díaza. Desetljećima kasnije interes za djela Garcíje Márqueza biva sve veći. The Harry Ransom Center pri University of Texas prije nekoliko je godina platio više od dva milijuna dolara ne bi li dobio materijale za arhiv Garcíje Márqueza, uključujući i sačuvani transkript “Cien años de soledad”. Te 2015. u Teksasu su okupili i autorovu obitelj i bitna imena iz akademskog svijeta, ponajbolje poznavatelje djela Garcíje Márqueza, ne bi li zajedno nešto novo zaključili o “Sto godina samoće”.

Makar su mnogi bili zainteresirani, nikada nije napravljena filmska adaptacija romana. Od producenata i redatelja ponekad su tražili astronomske sume za prava, ili bi pak García Márquez, zapravo ne želeći film, postavljao po svemu maksimalno za potencijalnog autora ograničavajuće uvjete. Primjerice, Harveyju Weinsteinu i Giuseppeu Tornatoreu nudio je prava, uz uvjet da on kontrolira nastajanje filma koji bi bio napravljen “po njegovu”. Tražio je, pričalo je kasnije Weinstein, da se na film prenese cijela knjiga, i ne samo to - iz godine u godinu bile bi objavljivane po dvije minute svakog poglavlja, što bi bio projekt koji bi trajao - stotinu godina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. srpanj 2022 03:00