ca
VELIKI INTERVJU

‘Smrću oca za mene počinje neusporedivo sretnije razdoblje života. Strašno, ali to je tako‘

Djed Bernstein je ruski Židov, u Parizu je završio medicinu, specijalizirao u Strasbourgu. Zašto je došao u Zagreb, nitko ne zna...

Izvrstan je roman napisao Zoran Ferić: autobiografski, ali i takav da je jasno da nije glavna stvar samo sjećanje, nego i - najbolje pisanje.

Grandiozan po ambiciji i izvedbi. Jedan krak romana seže do židovskih predaka u postoktobarskoj Rusiji, majci svih tuga, drugi do črnomerečke skromne obitelji kojom hara tuberkuloza, treći do bogata Zoranova - zovemo ga imenom, jer on je lik u knjizi - šukundjeda u Dubici koji će tvoriti očevu granu obitelji.

Kako su se spleli, ponekad kobno, mlada Ifkica iz Zlatarske, kirurg Bernstein iz Vinogradske, pa kći hrvatskog nacionalista s bosanske granice i Srbin, vlasnik putujućeg kazališta koje će davati predstave i u Varaždinu, a hvaliti ih ondašnje novine, a onda i Zoranovi otac i majka, glavni likovi ovog romana, to su tajne koje otkriva “Putujuće kazalište” (VBZ, 2020).

Zoran Ferić (1961.) već je tri desetljeća jedan od najboljih hrvatskih pisaca. Opus mu uključuje zbirke priča (“Anđeo u ofsajdu”...), romane (“Kalendar Maja”, “Na osami blizu mora”, “Smrt djevojčice sa žigicama”...) i zbirke kolumni. Između naslova protekne nekoliko godina, što svjedoči o važnosti koju za njega ima upravo ta knjiga koja nastaje i ambiciji da ona bude najbolja moguća.

Profesor je hrvatskoga jezika u gimnaziji i trenutačno predsjednik Hrvatskog društva pisaca. Za hobije nema vremena. Odlično kuha. Iako kontinentalac, posljednjih godina preferira škarpinu nad divljači. Možda zato što mu se riba čini zdravijom hranom.

Imate dobro pamćenje?

- Imam katastrofalno pamćenje, i to onako starački, ne sjećam se što sam napravio prije pet minuta, zagori mi ručak jer zaboravljam da nešto kuham. Istovremeno, sjećam se svega iz prošlosti, i možda upravo zbog te svijesti o gubitku pamćenja odlučio sam se, podsvjesno, na roman koji se sav bazira na pamćenju. Priče sam čuo uglavnom od bake, u stanu u Medulićevoj, gdje je živjela.

Ali prije no što sjećanja zapiše, autor mora imati svijest o tome da ih je važno zapisati.

- Apsolutno.

Vama te svijesti nije nedostajalo... i evo romana od gotovo 500 stranica.

- S naglaskom na ‘roman’, jer za autobiografiju sve bi se trebalo temeljiti na činjenicama, ‘istini’, a kod mene je sve oživljeno detaljima, mirisom i okusom... a to se moglo jedino izmisliti.

Koliko ste zapamtili, koliko izmislili, koliko istražili?

- Kad se čovjek sjeća, to je obično slučajno. A kad počnete raditi ovakav projekt, jedna asocijacija, sjećanje vuče drugo... to mi je pomagalo da dam život scenama i ljudima. Drugo, te scene su dovoljno nepouzdane da mi nepouzdanost postane intrigantna, i upravo sam si zato dopustio da u prologu ‘Putujućeg kazališta’ napišem da ga je izazvala stvar koje se nisam dovoljno dobro sjetio.

Riječ je o staroj fotografiji, iz 1928.

- Roman sav izvire iz nje i iz Vinogradske bolnice. Moji baka, instrumentarka, i djed po majci, kirurg, snimljeni su za vrijeme jedne operacije. Prije puno godina, kad sam gledao stare fotografije, pomislio sam - s ovom ću nešto napraviti kad eventualno budem pisao o svojoj obitelji. Spremio sam je, i nisam je više mogao naći. I u trenutku, nakon gledanja filma ‘Otac’ Istvána Szabe, gdje se pojavi slična fotografija, pomislim - nije li moje sjećanje možda lažno? S tom dilemom počinje roman, i on je pun takvih priča, pomalo nepouzdanih sjećanja.

Tu se moramo sjetiti očevih priča...

- Da, jer on je volio pričati priče, ali nije ga toliko zanimala istina, koliko efekt. Jednu njegovu priču iz Drugog svjetskog rata, u kojem se borio na Srijemskom frontu, smatrao sam apsolutno istinitom dok nisam čuo nekoliko sličnih priča... Dakle, što je fiction, a što faction, ostaje do kraja pitanjem. A pravo istraživanje je bilo iz, recimo, Enciklopedije NOB-a o Srijemskom frontu, s interneta... o povijesnim činjenicama.

image
Zoran Ferić u izdanju VBZ-a, izdao je novu knjugu naslova Putujuće kazalište.
Darko Tomas/Cropix

Ali njih i nema puno, to je vrlo privatna autobiografija.

- Jest. Ali u nekim stvarima ne smijemo pogriješiti, na primjer, jedan moj djed imao je iznajmljen stan u Dalmatinskoj ulici, koja je prvo bila Klesarska, zatim od neke prijeratne godine Dalmatinska, za vrijeme HDH zvala se po nekom ustaši, a poslije 1945. opet Dalmatinska. To mi je bio i najdosadniji dio posla, gotovo da sam se pri kraju pisanja čudio sam sebi... zašto pišem nešto što ima toliko činjenica? Zašto ne - lirska proza na istu temu?

Čitatelji vole znati gdje, tko, u kojem trenutku... Spomenuli ste sad djeda po majci, dr. Bernsteina, a njegova priča je fantastična, dirljiva...

- Benjamin Bernstein je zanimljiv i zato što ima i u tu mitsku auru... On je u Drugom svjetskom ratu samo nestao...

Kao što se i - samo pojavio...

- Da. Nestao za vrijeme NDH, kao Židov, i pretpostavka je da su ga ubili ustaše. A prije toga pojavio se u Zagrebu.

Dirljiv je trenutak kad napušta obitelj svoje žene, odavno mrtve, pa je i on od ukućana gotovo zaboravljen, trpa u mali kovčežić rublje, od kojega neko i neoprano...

- On je ruski Židov, koji je iz Rusije pobjegao 1019., u Parizu završio medicinu, kiruršku specijalizaciju mislim u Strasbourgu, dobro je govorio i ruski, i njemački i francuski i jidiš, kako to zna biti. Zašto je došao u Zagreb, nitko ne zna. Tu je sreo moju baku Ivku, medicinsku sestru, zaljubio se u nju i napravio joj dijete. Kasnije se njome i oženio. Otpočetka nije bio dobrodošao u obitelji, i nikad se nije uklopio. Za vrijeme NDH neko ga je vrijeme, bojeći se i za sebe, ta obitelj skrivala. Jedan član je jednog dana osvanuo i u ustaškoj uniformi. Mobiliziran, navodno, u kasnijoj fazi rata... tko bi to znao! Ali, svakako, Bernsteinov odlazak isprovociran je time što ga nisu željeli. Odlazi u jesensko doba, u ‘noć i maglu’...

Tako se zove i drama Danila Kiša, ali je sintagmu i ranije upotrijebio... tko, tko... evo, kaže Google, Alain Resnais, 1955.

- ‘Noć i magla’ je metafora za nacizam, pa nije čudo. Nakon toga djed se pojavljuje samo na plakatima strijeljanih.

On je kirurg, što je i prije Drugog svjetskog rata bilo zanimanje gdje se može pristojno skućiti, ali on nema interesa za to. Podstanar je, nema stvari, umjesto da stječe, on slika...

- Da... od njega su ostale samo četiri slike koje imam i danas.

Histrionski lik?

- Da, recimo. Nakon džentlmenskog vjenčanja s bakom Ivkom odmah nestaje na puna tri mjeseca, navodno odlazi bratu u Tanger, ne zna se hoće li se vratiti...

Hoću li jako pogriješiti ako kažem da je glavni lik romana bolest? Jer tu je tuberkuloza, rak, šećer, ludnica...

- Radije bih rekao da je glavni lik vrijeme. Vrijeme od skoro 100 godina 20. stoljeća, jer je važno likovima dati obiteljsku povijest, da bismo vidjeli kako nešto iz daleke prošlosti utječe na njih i na nas. Zoran, moj alter ego kaže - da nije bilo Oktobarske revolucije, ne bi bilo njega, da prabaka nije pobjegla s vlasnikom putujućeg kazališta, ne bi bilo cijele jedne grane obitelji.

A da se ti obiteljski konci vuku desetljećima, upozoravaju i neki romaneskni provodni motivi.

- Recimo, moj je otac kao mali išao kupiti sa svojim djedom pušku u Bosansku Dubicu, to mu je ostalo u lijepoj uspomeni, a postoji i scena kad ja idem s tatom kupiti pušku. Ta scena nije tako lijepa i romantična, ali pokazuje neki kontinuitet ljubavi prema oružju, prilično ironičan moment u ovome romanu.

Nemate valjda tu ljubav i danas!

- Nešto je i ostalo... Moj otac je od prvog zarađenog novca kupio handžar. A ja, kao čovjek od 28 godina, noseći nož, idem iz ljubomore ‘nešto napraviti’ jednom čovjeku... To je kontinuitet, i oružje i agresija.

Čista srca to priznajete?

- To je dio moje povijesti, ako sam nešto prešutio, to je zato što sam zaboravio, a ne zato što sam sam sebi cenzor. Nisam štedio ni svoju obitelj, ni samog sebe. Tu se javlja problem u pisanju, kako napraviti dobar balans, govoriti ono što misliš da je istina, neovisno o tome što osjećaš za svoju obitelj. Roman ima kratku posvetu, ‘najdražima’. Nadam se zato da je balans dobar.

Otac je dosta nadrapao, dekonstruiran je skroz.

- Nažalost. Ali, tako je bilo. No, ima tu, ispod svega, i neke topline za njega. Bar se nadam.

Govorila mi je nedavno moja profesorica i prijateljica Nadežda Čačinovič, a to i nije sasvim nepoznato, o tome kako najpouzdanije podatke o piscima dobivamo iz njihove fikcije, jer u autobiografijama često... hm, lažu.

- Što reći? Ja ne lažem, barem ne namjerno. Tu mi na pamet pada Marguerite Duras koja je nakon smrti majke i braće napisala kako sad konačno može o njima reći sve, premda je sve to već itekako iskoristila, u svojoj ranijoj fikciji, a brat i mama su jako loše prošli.

Sjetimo se sad stranica o vašim doživljajima s prostitutkama, koje već spominjete i u fikciji, “Kalendaru Maja”.

- Mirna srca i duše mogu govoriti o tome. Bila mi je prilično upečatljiva zgoda s Marinom, imao sam 17 godina, ona ne puno više, a već je imala dijete, bila je zgodna cura, ali se, eto, bavila tim poslom. Zanimljiva mi je bila ta potreba...

Da uživate u plaćenom seksu?

- Ne samo to. U to vrijeme imao sam novca, od penzije po mami, mogao sam je tako platiti, a ipak sam joj dao zlatni lančić, zlatnu narukvicu, zlatnu funtu, koju mi je poklonio bakin brat... to govori o mojoj potrebi da ostvarim neki drukčiji odnos. I Marina kaže - prvo dolaziš kao mušterija, onda kao prijatelj. Onda postaješ taj koji njezinu klincu za rođendan poklanja zlatni lančić. Situacija tad postaje usložnjena, psihološki, etički... Jučer sam gledao film Françoisa Ozona o djevojci koja se sa 17 godina, nakon što je izgubila nevinost, počinje prostituirati, ne zbog novca, jer je iz situirane obitelji. Novac je simbol toga da ona nešto znači, da vrijedi. Veže se za stariju mušteriju, a u zadnjoj sceni zaspi u sobi s njegovom ženom, koju je htjela vidjeti. Smiješi se i to čitavoj priči daje jednu složeniju dimenziju. Često se susrećemo s jednodimenzionalnim tumačenjem toga posla. Najlakše je sve tumačiti siromaštvom ili potrebom za štiklama i dobrim torbicama, a istraživanje čovjekove ‘mračne’ strane obično izostaje.

U seksu za novac, tko je više ponižen, onaj koji plaća ili onaj koji je plaćen?

- To je odnos obostranog poniženja. Ali opet se vraćam na spomenuti film, kad protagonistica ne kreće u taj posao jer je gladna, ili što pijani Marmeladov zapije novac pa su djeca gladna, a ne zanimaju je ni fensi torbice, nego je to neka veza s vlastitom vrijednošću... Naravno, nikad ne smijemo zanemariti ekonomsku podlogu, strašnu ljudsku ucijenjenost glađu, neimaštinom, i konačno kriminal ili trgovinu ljudima.

Kakav ste čovjek?

- Ovisno u koje me godišnje doba to pitate, pada li kiša ili ne, koliko sam popio...

I je li vam taj dan išlo pisanje ili nije...

- Ne mogu reći da sam oduševljen sobom. Ali već barem 30 godina činim napor da budem što bolji, a to mi baš i ne uspijeva. Ljudi koji su me upoznali u kasnijoj fazi života čude se tome što sam nekog dečka udario nožem, čude se mnogim stvarima, jer odajem sliku dobroćudnog čovjeka koji je uvijek spreman pomoći.

Ja mislim da to i jeste, a vi kažete - to je samo slika...?

- To je moja potreba da to bude istina. I da, doista se trudim da u sebi nađem dobrotu i čovjekoljublje. Što se ne bi reklo po mojim romanima, pogotovo ovim ranijima. Ali taj napor je tu, pokušavam u onom što radim dati najviše što mogu, recimo, na radionicama pisanja koje držim, pružiti sve što znam, što se nakupilo u ovih 30, 40 godina pisanja. Uvijek se trudim pristupiti svemu... da ne kažem naivno. Neki moji prijatelji misle da sam temeljno naivan čovjek, a ja se trudim biti takav...

Naivan?

- Da pristupam svakom čovjeku otvoreno koliko mogu, a ako se to iznevjeri - onda budem malo žalostan, ali me to loše iskustvo ne pokoleba.

Je li život za vas suštinski teret, turobna rabota koja se teško odrađuje, ili stalno u njoj nalazite i vedrinu?

- Mogu reći da se činim ‘najveseliji’ kad mi je najteže, kad sam u nekoj vrsti depresije. Zabavljam ljude oko sebe, ulogom klauna pokušavam potisnuti taj mrak. Naravno da se on ne da potisnuti, i ako je literatura prostor slobode, a jest, kao i svaka umjetnost, onda taj mrak izlazi iz mene na čak, rekao bih, prilično neočekivanim mjestima. Možda mogu reći da u mojim prvim knjigama ima i dosta koketerije s mrakom... kad sam pisao kolumne za Nacional, što mi nije bilo lako, jer nisam navikao na taj diskurs, čim bih počeo pisati o mračnome, grobljima, mrtvima... kolumna krene!

Gdje se više volite prošetati, po Mirogoju ili po špici?

- Po Mirogoju volim šetati kad je Dan mrtvih, kad se špica seli na Mirogoj, i ono što mi je tu bilo najljepše su lijepe žene u krznenim kaputima.

Pravim ili fake krznima?

- U vrijeme moje mladosti nosilo se pravo krzno. U romanu se vidi da sam iz lovačke obitelji, tako da nisam imao zazor prema krznu...

Mislim da taj ‘nezazor’ dolazi odatle što je krzno jedan od ultimativnih simbola sadomazohističkog seksa... sjetimo se amblematskog romana ‘Venera u krznu’ Masocha, Masocha...

- Sacher-Masocha?

Da, znala sam da je neka torta u pitanju, nisam se mogla sjetiti koja...

- Ali, to ne mogu direktno povezati s tim... Možda postoji nekakva moja duboka sadomazohistička žeđ za ženama u krznu, koju bi Veljko Đorđević nakon dugo vremena mogao izvući iz mene, ali ja sam ih gledao estetski, bez erotskih učinaka, kao što gledamo balerine. Ali... evo, dopuštam, ta blizina smrti i nekakvog prikrivenog erosa činila me radosnim.

Špica?

- Špicu ne volim, iako volim gledati lijepo odjevene žene, naglasak je na ‘odjevene’... kao što volim gledati lijepo odjevene muškarce.

Čitali ste autobiografije hrvatskih pisaca?

- Ne mogu reći da sam ih baš čitao, a i one koje sam čitao možda ne želim spomenuti. Ali sam, naravno, obično prepoznavao u njihovoj fikciji te autobiografske dijelove i to mi je bilo dobro.

Radije vozite motor ili auto?

- Motor. U djetinjstvu sam vozio male motore...

Sad velike?

- Ne. 250 kubika mi je krov. Auto vozim jer moram, a motor volim, lomio sam se dva puta, na istom zglobu, a ipak, vjerojatno ću opet voziti skuter koji me željno čeka u garaži.

Najdraži hrvatski pisac vam je...

- Imam dosta kompleksan odnos s, nažalost, pokojnim Slobodanom Novakom. Kakav je god bio, kao pisca duboko ga cijenim. Prvi njegov tekst koji sam pročitao je našao mene, a ne ja njega. Jedno ljeto, kad sam odlučio ne ići na Rab, nego spremati ispite. U knjižnici sam našao ‘Izvan­brodski dnevnik’, i shvatio da sam ipak došao na Rab! Kad sam se jednom zaljubio u tu ironiju i sarkazam, zaljubio sam se i u sve ostalo. Godinama mi je ta razorna ironija bila sjajna, a sada imam njegova ‘Sabrana djela’, pa pomalo čituckam, i ‘Izgubljeni zavičaj’, koji nije tako opak, u kojem ima puno čovjekoljublja, čega u drugim knjigama baš i nema... sve mi je draži.

Jeste li bili u Dubici?

- Jesam, iako možda ne koliko bi se očekivalo. Spavao sam u toj velikoj kući svoga šukundjeda, kuća je bila jako zanimljiva, dolje je imala veliki dućan, pa i skladište, a stan je bio na katu... Veliko imanje poput hacijende, preko puta crkve.

Jer šukundjed je bio pravi bogati gazda... seoski? Dubica je selo?

- Da, selo, on je bio seoski bogataš, bavio se i trgovinom kožom, ali je bio izuzetno prijek čovjek koji nije volio muslimane, vjerojatno zato što je živio na samoj granici, zvao ih je Turci, kako se govorilo i u posljednjem ratu, s druge strane, doživio je da su ga Hrvati financijski uništili, a Turci mu pomogli - jednom hrvatskom nacionalistu, čije prezime inače nose i Srbi iz Krajine, to mora da je bilo čudno i iznenađujuće. Tako da mi je on zanimljivih lik iz priča. Svojih odlazaka se sjećam slabo, nije mi se išlo, pogotovo kad sam bio tinejdžer. Bio sam i na plesu u Bosanskoj Dubici, pa mi je otac rekao - pazi, oni ti brzo vade noževe. Što, naravno, nije istina. Čini se da je neko svoje vrijeme preslikao u naše sedamdesete.

Na kraju... glavni lik knjige, majka. Čini se kao temeljno nesretna žena... Što ste naslijedili od nje?

- Mislite, osim nesreće? Naslijedio sam potrebu da prezirem kič i suprotstavljam mu se gdje god mogu, što nije lako jer sam od oca pak naslijedio sklonost kiču. Naslijedio sam i osjećaj da sam bio jako, jako voljen, a nakon svega naslijedio sam i njezinu smrt koju uporno godinama pretvaram u priče i romane.

Roman prestaje 1992...

- Tad umire drugi glavni lik knjige, otac. Roman počinje začećem majke, a završava smrću oca. Smrt se dogodila na simboličan način, na samu Novu godinu 1992., kao da je taj često agresivan, katkada zloban i čudan čovjek time meni oslobodio prostor za život, jer sam upravo tada počeo vezu sa svojom sadašnjom ženom, s kojom sam u braku već 30 godina i koja mi pomaže da iz dubina izvlačim svoju dobrotu. Smrću oca za mene počinje jedno drugo i neusporedivo sretnije razdoblje života.

Strašna rečenica...

- Nije lako to izreći, ni napisati, to su i meni strašne riječi, ali ja sam nekako već navikao na njih jer živim s njima godinama. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2020 10:46