Gaustin osnuje kliniku za prošlost – jer je uvidio da ljudima koji gube pamćenje, onima s Alzheimerom i raznim oblicima demencije, pomaže da ih se stavi u prostor koji predstavlja njihove vitalne godine. U takvom prostoru prepoznaju predmete, znaju imenice i glagole, sjećanja im se vrate, koliko god bila ograničena: "za one koji već žive jedino u sadašnjosti svoje prošlosti". Statistika kaže da će takvih biti sve više i stoga: "Moramo pripremiti utočišta za prošlost." Krene s 1960-ima srednje klase, ali postupno se posao razvija. Štoviše brzo.
To nam pripovijeda stanoviti pisac G. G. iz Bugarske, zadužen za skupljanje sjećanja, i stalno se postmodernistički poigrava s likom Gaustina: tko je koga izmislio, kada i zašto; tko koga citira, prepisuje, slijedi i krade ideje. Inače se taj lik Gaustin pojavio i u romanu Fizike tuge (2018.), s prijevodom kojeg je Gospodinov i u nas stekao poklonike. Kako i ne bi: toliko smo se prepoznavali da nam se činilo da smo živjeli u Bugarskoj.
Vrijeme je, dakako, vječna i nepronična tema. I štogod dosad o tome izrekli ili napisali svi mudraci čovječanstva, nismo se spoznajno baš odmakli. G. G. počinje s irskim biskupom Ussherom koji je sredinom 17. st. izračunao da je vrijeme počelo 22. 10. 4004. pr. Krista., u subotu, kako i doliči. Naposljetku znamo samo da je vrijeme ono što troši nas, i sve živo.
Ali jesu li sjećanja puka rekonstrukcija prošlog vremena? Stanoviti gospodin N. ničega se ne sjeća, a u rekonstrukciji mu pomaže agent tajne službe koji ga je u mladosti slijedio kao sjena u Sofiji. Malo-pomalo agent mu predočava slike iz njegove prošlosti, a portret dobiva sve više detalja. Ipak, je li to cjelovita slika osobe? Nebitno – jer smo svi ionako paket osnovnih Lego kockica koje mi slažemo u neki oblik, a svi koji nas znaju u mnoštvo drugačijih. Tako se ustanovilo poslije i za nacije, tj. države: sve se da presložiti. Uostalom, to nam je već pokazao i Sebald.
Pokreti za povratak
Naime, Gaustinova ideja o utočištima prošlosti postane tako popularna da se od početnih soba, pa katova i zgrada, proširila i na cijela naselja, gradove. U njih pristižu i oni koji nisu bolesni nego jednostavno nostalgični za nekim razdobljem. Eh, ali nostalgija je unosna roba jer trguje našim neostvarenim nadanjima i željama, pa i umišljajima. Tako se ideje vremenskih utočišta dohvate političari i diljem Europe nastanu pokreti koji se zalažu za vraćanje u neku dekadu ili godinu: "I tada je prošlost krenula vladati svijetom… Počeo je novi život, život kao rekonstrukcija." Nigdje nema jednoglasnog slaganja i svaka zemlja održi referendum za povratak u koju dekadu će se vratiti. A prošlost je imenica u jednini.
Najdetaljnije je, naravno, opisana kampanja u Bugarskoj: bira se između nacionalizma i socijalizma. Što je manje zlo? Naš pripovjedač bio je svjedok: "… postojale su dvije Bugarske, a nijedna od njih nije bila moja." Naime: "Nakon diktature budućnosti… dolazila je diktatura prošlosti."
Za diktaturu prošlosti presudna je nesreća: "Nijedna se nacija nije htjela odreći svoje nesreće. To je bila sirovina… samo nafta tuge njihov je neiscrpan resurs… Beskonačne zalihe nacionalne nesreće." Sreća nije pogodna za nacionalno trgovanje. I tako je svaka europska država (na stranu sad nacije) odabrala na referendumu, počesto s tankom većinom, u koje se razdoblje želi vratiti. Gaustin na to kaže: "Pažnja, povijest je uvijek bliža nego što izgleda u retrovizoru." Pandorina kutija prošlosti bila je otvorena, a "Bog je dementan."
Ponovljeni svjetski rat
Nastala je distopija prošlosti. Apsurdno, ali ne i nezamislivo: nismo li i bez ideje Gaustina o vremenskim utočištima zabrazdili u nanovo izgrađenim lego-državama prošlostima? Distopije i utopije hrane se zbiljom, osobito u detaljima. Toliko nam je sve blisko i prepoznatljivo da se ne možemo odlučiti je li tragično ili smiješno. Gospodinov je tu majstor za turobni humor: povijest nije učiteljica, nego tlapnja. Utočište od prošlosti nije njezino rekonstruiranje nego zaborav. Bit će da je zaborav zdrav. U svakom slučaju, nacionalna prošlost bude pogubna, a individualna nekorisna – svatko ionako živi u svojoj.
Za Europu ključan je datum 1. 9. 1939. Gaustin je time opsjednut, vraća mu se. Naposljetku nestaje u toj godini, ostavivši samo bilješke i natuknice, a G. G. počinje zaboravljati i piše: "Dok pišem, znam tko sam." I u cijelom tom misaonom i književnom eksperimentu, to je najslabiji dio romana, nekako neuvjerljiv. Kad se usto dogodi rekonstrukcija atentata na austrougarskog prestolonasljednika u Sarajevu i ponovi se Prvi svjetski rat, sve neslavno završi. Naravno da je to Treći svjetski rat. A Gospodinov je roman završio u veljači 2020. Prije pandemije i prije stvarnog početka Trećeg svjetskog rata koji je počeo ove godine u Ukrajini. Genijalac! Kao i detalj: kad je Bugarska izglasala povratak u socijalizam "razni proizvodi počinju nestajati iz prodavaonica. Ikea napušta zemlju… Peugeot, Volkswagen i sve zapadne tvrtke zatvaraju predstavništva."
Sjajno je to štivo o tome zašto se toliko bojimo budućnosti da se utječemo prošlosti. Ideja je protresena temeljito – prepoznat ćemo se jer oko sebe vidimo "tvrtke za povijesne spektakle" i nepostojeću bolju prošlost: "Nacija nacionalizirana, domovina udomljena." Uz pripadajući kič, unajmljene statiste i manipulacije. Što mislite u koju dekadu smo se mi vratili na referendumu za prošlost? Da, imate pravo.