LELEK TRANZICIJE

Pravovjernik iz sigurnosti univerziteta kudi i kune stvarnosnu književnost

Temeljna teza je točna, postojao je međuutjecaj književne scene i kulturnih industrija, no autor propušta uočiti važne kontekste
Igor Gajin
 YouTube

Tijekom ovih 30 godina nije bilo zakutka društva koji nije bio preoblikovan scenarijem zvanim "tranzicija". "T-riječ“ oblikovala je štošta, pa i one zakutke koji toga nisu svjesni. A - začudo - jedan od takvih "nesvjesnih" je - književnost.

Upravo je veza tranzicije i književnosti tema knjige osječkog književnog kritičara i sveučilišnog profesora Igor Gajina (1973). U knjizi koja nosi naslov "Lelek tranzicije" Gajin analizira kako je tranzicija usmjerila hrvatsku prozu od 90-ih.

Gajinova osnovna teza je da je u razdoblju tranzicije kapitalizam učinio prozi ono što je učinio i drugim sferama društva: oblikovao je po svojoj mjeri. U tom razdoblju - piše - prozna je produkcija "tobože modernizirana", no "zapravo su je komercijalizirali i posvema je integrirali u mehanizme maskulturne industrije".

Za Gajina, razvoj hrvatske proze od 80-ih do 2000-ih može se ispričati kao narativ o padu iz polazišnog raja u tranzicijski sunovrat. Na početku - u 80-ima - imali smo prozu koja je bila osviještena i autoreferencijalna, koja "ističe označiteljski karakter i materijalnost znaka" i "artificijelnost književnosti". Takva književnost za Gajina predstavlja žuđeni, ishodišni ideal. On tu prozu zove "predratni postmodernizam", ali nikad ne doznamo na koje točno pisce i knjige pri tom misli.

Probrani primjeri

Tu književnost inicijalnog raja od 90-ih će napasti dva neprijatelja. Prvi od njih je konzervativni nacionalizam, kojem ne pašu ironija, nestabilnost i relativizam. Drugi i pogubniji neprijatelj prave proze bit će, međutim, kapitalizam. Umjesto takve eksperimentalne proze mlada će hrvatska medijsko-kulturna industrija favorizirati komunikativnije realističke pisce, što on vidi kao poraz književnosti. Gajin pri tom kao najmržu književnu nemezu vidi "stvarnosnu prozu". A Gajinu je "stvarnosna proza" kriva zato što je - stvarnosna.

Ona je"poetički konzervativna", "plošna reprezentacija empirijske, pojavne površine". Gajin joj priznaje da je pokatkad tematski provocirala, ali je samom činjenicom da se vratila realizmu i naraciji ona saveznik vladajućeg poretka, sluga koji afirmira stabilnu, vladajuću sliku svijeta.

image
Lelek tranzicije

Gajin analizira potom i tematske interese stvarnosne proze. Taj mi je dio knjige najpoticajniji i najzanimljiviji. Kao i Gajin, i ja mislim da je problem stvarnosne proze bio i ostao u njenoj selektivnoj "stvarnosnosti", odnosno - u činjenici da je odabir "stvarnosti" u realističkim tekstovima često bio uočljivo filtriran kroz rodnu, generacijsku i supkulturnu rešetku. Gajin dijelom otvara tu temu, no pri tom nažalost zna biti manipulativan. Probire primjere koji mu pašu za tezu. One druge izostavlja. Tendenciozan je i u interpretaciji ponekih tekstova, pa - recimo - uvelike krivotvori ideologiju "Hotela Zagorje" Ivane Bodrožić.

U cijeloj toj bojovnoj polemici sa stvarnosnom i žanrovskom prozom, Gajin se očituje kao tvrdi elitist. Za jednog je ljevičara neobično što riječi "industrija" i "industrijsko" dosljedno konotira pokudno. "Industrija" je za Gajina uvreda. "Komunikativnost" je apriorna mana: to je pisanje za "tržište". "Žanr" za Gajina ni u kom slučaju i nipošto ne može biti dobar: on se uvijek, čak i u rijetkim hvaljenim primjerima, svodi na tematsko inoviranje unutar konformnog okvira. Pri tom se Gajin oboružava citatima brigade teoretičara, a iz svih tih citata se stječe dojam da su i oni i Gajin prespavali četrdeset godina popularne kulture, te da bar dvadeset godina nisu vidjeli holivudski film.

Pitanje tržišta

Temeljna Gajinova teza je - naravno - točna. Doista je postojao međuutjecaj između prozne scene od 90-ih i mladokapitalističkih kulturnih industrija. Doista se u jednom trenutku pojavila književnost kakvu su kulturne industrije tada priželjkivale, a narastajući medijski, nakladnički i pop-kulturni ekosistem trebao je piscima da izmisle figuru Novog pisca drukčiju od one Starih, bardova na sinekuri. Ali, opisujući sociološki taj obrat, Gajin propušta uočiti važne kontekste.

Prvi od njih je kudikamo širi i od književnosti, a bome i od tranzicije. Riječ je o odmicanju od stila visokog postmodernizma koji je svojstven tom dobu ne samo u književnosti i ne samo kod nas. Nemeza "stvarnosne proze" ne može se shvatiti bez konteksta Dogme 95 i rumunjskog novog vala, uspona prozne autofikcije i filmskog dokumentarizma. Bio je to transmedijski stilski obrat koji je tih godina curio iz radioprijemnika i s festivalskih ekrana.

Drugi kontekst koji Gajin uopće ne uočava je fantomsko "tržište". On, naime, ne vidi kako "tržište" nije jedno. Pisac ne piše za isto "tržište" kad želi biti najposuđivaniji u knjižnici u Trogiru i kad želi da ga objave Suhrkamp ili Rowohlt. Nije isto "tržište" žanrovskog pisca i Važnog Prevođenog Klasika - ona iziskuju druge teme, stil, uklapanja u drugi horizont očekivanja, drukčije pregovaranje s kanonom visoke literature. Za tu razlomljenost tržišnih niša Gajin je potpuno slijep.

Treći i najvažniji kontekst koji Gajin prešućuje je ipak - njegov vlastiti. Njegova pozicija, naime, nije stigla niotkuda. To je pozicija akademskog kanona koja je formirana u privilegiranoj instituciji i reproducira doksu teorijskih autoriteta. Gajin je prvosvećenik kroz kojeg progovara estetska Istina koju su obznanili teorijski Proroci.

Stoga Gajin u svojoj knjizi poput pravovjernika kune s hramskih stuba, ogorčen što je plebs otpao od vjere i odao se novovjekoj herezi. Iza koprene ljevičarenja, "Lelek tranzicije"“ skriva poziciju isključivog, doboga konzervativnog elitizma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. prosinac 2020 18:27